O svojevrsnom jučer, danas i sutra Krnjaka razgovarali smo sa načelnikom općine Dejanom Mihajlovićem (SDSS). Danas u općini živi 1.985 ljudi, 70 posto je Srba i 30 posto doseljenih Hrvata iz BiH. Na vlasti je SDSS koji ima većinu u Općinskom vijeću i sve organe vlasti. Područje je ruralno i nerazvijeno, stanovništvo je starije životne dobi, živi od skromnih poljoprivrednih penzija ali i obrađuje malo zemlje kako ne bi moralo kupovati osnovne životne potrepštine.

Mi Srbi smo državljani rh, mi tu živimo vijekovima, tu smo rođeni i tu plaćamo poreze, korektni smo kao narod i lojalni ovoj državi, izvršavamo sve obaveze prema njoj, pa je red da država nešto uloži i na poboljšanje našeg standarda

- U posljednjem ratu kraj je ne samo ekonomski devastiran, ne samo da je ljudima uništena imovina već je i demografski devastiran. Ljudi su izbjegli ali se mnogi nisu vratili, a posebno ne mladi. Tako je demografska osnova gotovo uništena. Kuće su bile useljene ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su zbog rata došli ovamo. Srbi su se teško vraćali iz dva razloga: prvo, službena državna politika je na razne načine onemogućavala i otežavala povratak koji je išao jako sporo i započeo je jako, jako kasno. Pet-šest ili više godina nakon napuštanja rodnog kraja je kasno za povratak jer su se ljudi na razne načine snašli u novoj sredini i tamo započeli novi život, posebno mladi koji se i ne sjećaju svog starog kraja, koji su tamo odrasli, zaposlili se na neki način, zasnovali porodice. Tako su se vraćali uglavnom stariji ljudi. Odnos među Srbima i Hrvatima je zadovoljavajući i kada se politika ne bi miješala u međunacionalne odnose, međuljudski odnosi bi bili izuzetno dobri. Zna se dogoditi, uglavnom pred izbore, da državna politika provocira međunacionalne odnose koji se onda reflektiraju na razne načine kod nas na lokalnom nivou - priča načelnik Mihajlović. Zalaže se za prekid takve prakse jer ona ne koristi nikome; općini, ljudima, ni državi jer se time šalje loša poruka u svijet. Kaže da netolerancija nije vrijednost koja je prihvatljiva u EU i svijetu.

- Mi se borimo protiv svega toga pisanjem projekata, domaćih i onih prema EU, jer imamo skromne vlastite prihode. Da bi poboljšali uslove i kvalitetu života, trebamo sredstva koja se nude - samo ih treba znati uzeti. Tako bi riješili postojeće i spriječili eventualne buduće razmirice među ljudima jer obje nacije ovdje žive pod jednako lošim uslovima. Lani smo imali budžet od oko šest miliona kuna, a vlastitih prihoda oko 800 hiljada. Cilj nam je najprije urediti kompletnu infrastrukturu jer je ona preduvjet za sve ostale moguće investicije u proizvodne i druge objekte, odnosno preduvjet za bilo kakav razvoj - kaže Mihajlović.

U realizaciji je provedba mjere 7.2. za komunalnu infrastrukturu, odnosno asfaltiranje nerazvrstanih puteva i trebalo bi uskoro krenuti s radovima vrijednim 1,5 miliona kuna. Tu je i projekt izgradnje vrtića koji bi se direktno reflektirao na poboljšanje demografske politike. Vrijednost je gotovo milion kuna, a sve bi trebalo biti gotovo iduće godine.

- Vrtić, a onda i predškola, su nam izuzetno važni jer zbog zauzetosti poslovima roditelji često nemaju vremena baviti se svojom djecom na pravi način niti imaju stručnih kvalifikacija da se time bave. U tom periodu života se stvaraju temelji da bi djeca imala osnovu za daljnje napredovanje u svakom smislu, a da istovremeno ne zaborave svoje korijene. Vrtić je skup kao projekt i njegovo funkcioniranje bi godišnje koštalo oko pola miliona kuna. Međutim, puno je skuplje ako iz jedne populacije djece s nekog područja dobijemo odrasle ljude sa nezavršenom osnovnom školom, koji kasnije zbog nezadovoljstva sobom mogu biti skloni raznim oblicima delikvencije i drugim neprihvatljivim oblicima ponašanja pa onda budu teret društvenoj zajednici narednih pedeset i više godina. Dakle, puno je manje ulaganje u tih nekoliko godina školovanja te djece neko što su troškovi kasnijeg saniranja štete -smatra načelnik.

- Moramo imati na umu da su općine poput Krnjaka s većinskim manjinskim stanovništvom na začelju razvijenosti svih općina u Republici Hrvatskoj. Od 428 općina, općine s većinskim srpskim stanovništvom se nalaze među 20 najnerazvijenijih od čega je među 11 najnerazvijenijih općina 9 ‘srpskih‘ općina. To je poražavajuća brojka za samu državu i to mora uzeti ozbiljno u obzir kroz formiranje - što su naši saborski zastupnici više puta istaknuli - posebnog fonda za ruralni razvoj. Sadašnji način raspodjele sredstava preko Ministarstva ruralnog razvoja nije u duhu ravnomjernog regionalnog razvoja države. Ministarstvo se do sada vodilo logikom što manjeg otpora pa da svatko dobije po nešto. Tako su podjednaka sredstva dobivali oni iz prve grupe nerazvijenosti, kao i oni iz druge, pete i šeste. To nije ravnomjerni regionalni razvoj. Mora se osnovati Fond za nerazvijena područja i da korisnici tog Fonda budu samo oni najnerazvijeniji. Kako se oni budu razvijali izlazili bi iz te grupe, a eventualno bi ulazili neki drugi. Na taj način bi se onda država ravnomjerno razvijala. Tako bi se zaustavio odljev stanovništva iz tog ruralnog područja -govori Mihajlović.

Kad ljudi sa sela odu u grad vrlo će ih se malo vratiti natrag ako i znatno popravimo uslove u ruralnom području, dodaje načelnik. Dakle, treba zaustaviti odljev stanovništva, a to će biti kad se unaprijedi infrastrukturni i socijalni standard u ruralnim područjima. To se može ostvariti kroz spomenuti Fond jer same općine nemaju sredstava ni kadrova da to ostvare. I još je jedna zapreka: općine ne mogu zapošljavati i adekvatno plaćati ljude jer na to mogu trošiti samo 20 posto vlastitih prihoda, a kada su oni mali onda je i tih 20 posto u apsolutnom iznosu također vrlo malo i neprivlačno pa tako krug biva zatvoren. Dakle, Fond je u tom smislu, čini se, jedino i neizbježno rješenje za razvoj, a od zakona o ‘20 posto’ treba izuzeti najnerazvijenije općine i još ih stimulirati kako bi se kadrovski ekipirale i pisale projekte za evropska sredstva. To onda ne bi opterećivalo državni budžet.

Mihajlović, koji je i potpredsjednik SDSS-a, kaže da je saradnja s državnim tijelima i institucijama dobra na deklarativnom nivou, na komunikacijama, ali kada je provedba dogovorenog u pitanju, ne može biti zadovoljan.

- Dogovorili smo dosta dobrih stvari, ali je provedba više nego spora i neophodno ju je ubrzati. Prošlo je više od godine mandata ove Vlade i napokon je vrijeme da se nešto od tih dogovora počne realizirati. Primjetno je da se realizacija nekih programa provodi u nekim drugim sredinama koje nisu na tako niskom stupnju razvoja, koje su u višim kategorijama razvijenosti, nego kod nas. U manjinskim sredinama se čeka na realizaciju. Možda ima nekih opravdanih razloga za čekanje, ali ne baš svagdje, pa bi mogli čak zaključiti da vlast drži figu u džepu, deklarativno obećava sve, a ne ostvaruje obećanja. Takav dojam imaju ljudi sa terena, stanovnici ruralnih i nerazvijenih srpskih područja. Svaka vlast, ma koja god ona bila, čija bila i kakva bila, mora imati jedno na umu: sve što se ulaže ulaže se u infrastrukturu RH jer nitko uloženo neće odnijeti sa sobom, cesta će uvijek ostati asfaltirana u Krnjaku, neće je nitko odnijeti u Srbiju. Isto je i sa strujom, vodom i ostalim. Uostalom, i mi Srbi smo stanovnici i državljani RH, mi tu živimo, živjeli smo vijekovima, tu smo rođeni i tu plaćamo poreze, korektni smo kao narod i lojalni ovoj državi, izvršavamo sve obaveze prema njoj, pa je red da država nešto uloži i na poboljšanje našeg standarda. Ne možemo samo davati, a ništa ili malo dobivati za uzvrat - rezolutan je Mihajlović. Dodaje da vlast mora sve sredine i sve ljude tretirati na isti način, a oni koji odlučuju trebali bi zaboraviti nacionalnu komponentu.

Dosta se govori i o drugačijem ustroju države te o ukidanju nekih općina.

- Ukidanje općina bi bio izuzetno loš potez bilo koje i čije vlade. Prvenstveno jer EU fondovi pomažu lokalne zajednice do 5.000 stanovnika. Ako bi se općine spajale ili potpadale jedna pod drugu i jedinica bi izišla iz tih gabarita više se ne bi moglo aplicirati na te razvojne fondove EU pa bi taj, nama potreban novac, ostao nedostupan. Drugi je mogući negativan aspekt u smislu sagledavanja potreba stanovništva u lokalnim zajednicama jer mi ovdje najbolje znamo što nam treba i što nam je najpotrebnije. I interes za ulaganja bi kod nas bio manji, kada bi na primjer sadašnja općina Krnjak postala mjesna zajednica grada Karlovca. Bez obzira na razinu, vlast razmišlja na način koliko dobiva glasova na nekom području pa će svaki gradonačelnik bez obzira na nacionalnu strukturu stanovništva, radije urediti neki park ispred tri zgrade u gradu jer je tamo dobio par stotina glasova, nego napraviti dva kilometra neke ceste gdje ima pedesetak glasača. Na taj način bi ruralna područja i dalje bila zapostavljena i propadala, infrastrukturno i posebno demografski - zaključuje Mihajlović.