>

novosti logo

Demokracija ili moć?

Britanija se pokazala iznimno demokratskom zemljom. Ali ta demokratičnost može, u krajnjoj liniji, dovesti u pitanje njenu unutarnju stabilnost, a možda čak i opstanak

Referendumom o izlasku Britanije iz Europske unije, ili njenom ostanku u njoj, građani su dobili mogućnost odlučivanja o jednom iznimno važnom pitanju. Godinu dana ranije, referendumom se odlučivalo o škotskoj nezavisnosti. Sad se spekulira o novim, ‘popravnim’ referendumima u oba slučaja. Istovremeno, referendumi su mogući i u drugim zemljama: bilo o pitanju daljnjeg proširenja Unije, ili o izlasku iz nje. Jesu li referendumi – a onda i demokratsko odlučivanje čiji su oni izraz – o tako važnim pitanjima domaće i vanjske politike korisni ili štetni za nacionalne interese zemlje u kojima se održavaju? Nema jednoznačnog odgovora na ovo pitanje.

Britanija je ovim referendumima potvrdila da je demokratska zemlja. Ona je to bila u cijelom 20. stoljeću, čak i onda kad su mnoge druge europske zemlje postale diktature ili autokracije. Njena je vlada – možda neplanirano, a možda i potpuno nepotrebno – preuzela na sebe rizik demokratskog odlučivanja. Dugo se o Europskoj uniji govorilo kao o elitističkoj konstrukciji, koja nema narodni legitimitet – čak ni nakon direktnih izbora zastupnika u Europski parlament (od 1979. godine). Dakle referendum, izravno involviranje ljudi u proces odlučivanja, izgledao je kao najbolje rješenje za problem tzv. demokratskog deficita. No s druge strane, mobiliziranje građana tokom referendumske kampanje nosi sa sobom prilične rizike. Referendumi omogućuju da se poveća demokratičnost, ali ne doprinose nužno kvaliteti odluke ili ‘dobroj vladavini’. Njihov je glavni problem u tome što kompleksne teme, o kojima već postoje nerješive kontroverze u biračkom tijelu, svode na jednostavno ‘da’ ili ‘ne’, u ovom slučaju – ‘izlazak’ ili ‘ostanak’. Ako političari ne mogu postići kompromis, onda će to još manje moći građani, čija je obrazovanost i zainteresiranost za politiku sve manja. Dodatan je problem što se u komercijaliziranim zapadnim društvima stvorio otpor prema javnoj sferi i javnim poslovima, pa se građane namjerno udaljavalo od političkog, a sferu političkog se slabilo. Sve je to stvorilo animozitet prema političkom, pa se referendumsko uključivanje koristi da bi se protestiralo protiv političara ili da bi se slale poruke koje nemaju veze sa samom temom. Uz to, o politici građani znaju sve manje – čime su sve manje kvalificirani za odgovorno odlučivanje.

Vanjska politika je preozbiljna stvar da bi se o njoj odlučivalo na referendumima, čak i u zemljama s dugom demokratskom tradicijom. Kao što znamo iz slučaja referenduma na kojima su jugoslavenski narodi odlučivali o svojoj sudbini 1991. godine, kolektivna ‘samoubojstva’ iz demokratskih pobuda nisu isključena. Za razliku od toga, miran razlaz Češke i Slovačke bio je moguć možda upravo zato što nije bilo referenduma o nezavisnosti, nego se on dogodio kao rezultat dogovora odgovornih elita. U SSSR-u su referendumi ignorirani, pa je elita također dogovorila (uglavnom) miran raspad, iako su građani na referendumima u devet od 15 republika bili za opstanak SSSR-a. Za razliku od toga, naši referendumi bili su uvod u rat i nasilje.

Referendumi često štete drugome, čiju poziciju i interese gotovo u potpunosti ignoriraju. Izlazak Britanije iz Europske unije, naime, nije stvar koja se tiče samo Britanaca, nego i drugih zemalja i građana Europske unije. Zbog eventualnog slabljenja ili čak i raspada Europske unije, povećavaju se sigurnosni rizici u zemljama europske periferije, primjerice u baltičkim zemljama, Bugarskoj i Rumunjskoj, pa i Hrvatskoj. Povećava se i trošak održavanja Unije za druge razvijene i moćne zemlje, primjerice za Njemačku i Francusku. Za zemlje Zapadnog Balkana postavlja se pitanje: ima li budućnosti u EU-u, ili se treba okrenuti prema drugim zaštitnicima, primjerice SAD-u, Rusiji ili Turskoj? Za zemlje na unutarnjoj periferiji, kao što je Hrvatska, britanski referendum povećava rizik trajnog ostajanja na granici Unije. Njegov rezultat uznemirava ne samo vrijednost funte nego i eura, čija je stabilnost povezana s projektom europskih integracija.

Zbog svih ovih razloga, dosad se smatralo da je vanjsku politiku najbolje prepustiti specijaliziranim stručnjacima, ili barem odgovornim, diskretnim i sofisticiranim profesionalcima. Neki od tih profesionalaca dolaze iz sfere ‘duboke države’, iz obavještajnog, analitičarskog ili akademskog sektora, i zaštićeni su od javnih utjecaja velom tajnovitosti. Drugi – diplomati – djeluju također više u sjeni (izvan dometa javnosti) nego javno, upravo stoga što su međunarodni odnosi sfera u kojoj javnost može pokvariti, a rijetko kad popraviti konačni rezultat.

Međunarodna politika je, uostalom, politika među državama, a ne među ‘narodima’ ili građanima. Čak je i pojam international politics kod nas u biti krivo preveden: nation ovdje znači država, pa je riječ o međudržavnoj politici. Bez obzira na ulogu koju imaju drugi akteri koji pokušavaju ostvariti neki utjecaj (npr. nevladine organizacije, korporacije, klase, utjecajni pojedinci i dr.), ipak su samo države ozbiljni i ovlašteni subjekti međunarodne politike. Od njih se očekuje da predstavljaju volju građana (makar nominalno), ali da se ponašaju odgovorno i ne dopuste preveliko involviranje građana. Da ih ignoriraju kad treba. Volja građana, smatra se, suviše je nepredvidljiva da bi se na njoj mogla graditi ozbiljna i stabilna međudržavna politika. A nestabilnost je opasna, jer nema svjetske države koja bi kaznila neodgovorno ponašanje, nego se međudržavni odnosi odvijaju u globalnoj anarhiji. Iako to ne znači da svatko može raditi što želi, sloboda ponašanja država u međunarodnim odnosima je prilično velika. Ali zato su i očekivanja velika. Od njih se očekuje suzdržanost, ozbiljnost i odgovornost, da se drže dogovorenog, da ne uznemiravaju modele ponašanja, da se pridržavaju konvencija i normi – da spriječe opasnosti koje imaju izvor na njihovu vlastitome tlu, bilo u formi nasilja ili radikalnog revizionizma. I, prije svega, očekuje se diskretnost i povjerenje – koje isključuje presnažne reflektore javnosti. Zato su države vrlo osjetljive kad se pojave razni wikileaksi, assangei ili snowdeni, koji ugrožavaju načelo povjerljivosti i tajnost, a ozbiljne teme – kao što su rat i mir – prebacuju u javnu sferu.

Poseban je problem kad i ako – a to je najčešće slučaj – referendumi i populizam potiču ili bude netoleranciju, agresivnost prema drugima ili animozitete koje odgovorna politika pokušava smanjiti ili ignorirati. Vidjeli smo, nažalost, da je i ovaj britanski referendum bio takav: zbog njega je život izgubila jedna zastupnica britanskog parlamenta, a animozitet prema imigrantima (naročito Poljacima) danas je veći nego ikad. Ksenofobija, rasizam, huškanje, nerazumijevanje za drugoga, naročito za manjine – sve se to, po pravilu, pojavljuje u referendumskim kampanjama. Ako izbori ‘svađaju narode’, onda ih referendumi svađaju još i više. A izbori – kao što vidimo i iz primjera hrvatsko-srpskih odnosa – često sa sobom donose daljnje produbljenje nerazumijevanja i zaoštravanja. Izbori su korisni za demokratsko legitimiranje poretka i dugoročnu stabilnost društva, ali nije pametno zatvarati oči pred njihovim potencijalno opasnim posljedicama i rizicima koje sa sobom donose.

U slučaju referenduma, pa i ovog britanskog, dakle imamo sukob između dva principa, odnosno dva cilja: demokratske legitimnosti na jednoj strani i kredibilnosti i pouzdanosti neke zemlje na drugoj. Britanija se pokazala iznimno demokratskom zemljom. Ali ta demokratičnost može, u krajnjoj liniji, smanjiti njenu kredibilnost i moć u međunarodnim odnosima, te dovesti u pitanje njenu unutarnju stabilnost, a možda čak i opstanak. Ako se to dogodi, moći ćemo reći: bila je žrtva vlastite demokracije.

1/1