>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Dinka Čorkalo Biruški: Djeca su etnički podjeljenija od svojih roditelja

Zanimljivo je da su u Vukovaru sva djeca znala nacionalnost svog uskog kruga prijatelja, dok su u istarskom kontekstu često provjeravala međusobno tko je koje nacionalnosti. Pritisak tko su pripadnici druge grupe, tko su moji, a tko su tvoji, daleko je najizraženiji u Vukovaru. Monoetnični krug je nešto što nas mora brinuti

Prošlog tjedna objavljeni su rezultati projekta ‘Integracijski procesi većine i manjine u etnički mješovitim zajednicama: Uloga međuetničkog kontakta, percipirane prijetnje i socijalnih normi’ (IntegraNorm), višegodišnjeg istraživanja o međuetničkim stavovima djece i njihovih roditelja u Istri, Daruvaru i okolici, Slavoniji, s posebnim naglaskom na Vukovar i okolicu, te Baranji. U istraživanju je sudjelovalo 1568 djece u dobi od 11 do 18 godina i 2000 roditelja, s tim da su bili podjednako zastupljeni pripadnici manjine i većine. Možemo li reći da su rezultati vašeg istraživanja zabrinjavajući i da je etnička udaljenost među djecom izuzetno velika?

Rezultati istraživanja objavljeni su u svom minimalnom opsegu u jednom dnevnom listu. Drugi val prikupljanja podataka završili smo u travnju i nastavljamo s njihovom obradom. Da li je etnička udaljenost djece dramatična? Nije. Da li je veća od one među njihovim roditeljima? Jeste. I to je nalaz koji brine. Djeca su udaljenija u svojim etničkim krugovima u odnosu na svoje roditelje. Posebno brine jednoetničnost najbliskijih prijateljstava. Zanimljivo je da u Vukovaru nismo imali nijedno dijete, bilo da govorimo o većini ili manjini, koje nije znalo nacionalnost svog uskog kruga prijatelja, dok su u istarskom kontekstu djeca često provjeravala međusobno tko je koje nacionalnosti. Pritisak tko su pripadnici druge grupe, tko su moji, a tko su tvoji, daleko je najizraženiji u Vukovaru. Monoetnični krug je nešto što nas mora brinuti i mene kao socijalnog psihologa to posebno brine, i brine me posljednjih petnaest godina.

Nismo učinili ništa da djeca međusobno dođu u kontakt, da ne nose terete koje ne bi trebala nositi i da se ne brinu o stvarima o kojima se ne bi trebala brinuti

Kako je došlo do toga da djeca u većoj mjeri preuzimaju stavove svojih roditelja? Zar ne izgrađuju svoje stavove već u adolescentskoj dobi?

Opći je nalaz, pa tako i naš, da povezanost multietničkih stavova djece i roditelja nije velika. U adolescenciji su djeca pod većim utjecajem svojih vršnjaka nego roditelja. Kada govorim o monoetničnosti, govorim o tome kako djeca grade svoj socijalni krug, a mislim i na to kako doživljavaju općedruštveni i socijalni pritisak svojih vršnjaka u vezi s tim, da li da se druže ili ne s djecom iz drugih zajednica. Taj socijalni pritisak najveći je u Vukovaru. U drugim krajevima gdje smo radili istraživanje takav socijalni pritisak nije zamjetljiv. U tim drugim zajednicama imate više ili manje višeslojna etnička prijateljstva, dok je u Vukovaru taj socijalni pritisak, odnosno kontrola vršnjaka daleko najveća.

Djeca ne govore o mržnji

Riječ je onda gotovo o svojevrsnom vidu nadzora?

Tako je. Riječ je o vidu socijalne kontrole i u pogledu odabira prijatelja i adolescentskih partnerstava. Sve to je posljedica poslijeratnih procesa koje nismo odradili kako smo trebali, a trebali smo barem kada je riječ o djeci. Nismo učinili ništa da djeca međusobno dođu u kontakt i ne nose terete koje ne bi trebala nositi i da se ne brinu o stvarima o kojima se ne bi trebala brinuti.

Koristite termin etnička udaljenost. Međutim, u pripremi ovog razgovora jedan od nastavnika u istočnoj Slavoniji nam je rekao da među djecom postoji čak i mržnja…

To jednostavno nije točno. Djeca o mržnji ne govore. Imamo jednu drugu situaciju za koju mi je teško reći da nije i gora. Završena je konstrukcija podijeljene zajednice. Djeca ne trebaju više jedna druge. Njih jednostavno nije briga što se događa kod drugih. Djeca nemaju potrebu prijeći granicu, suprotstaviti se kontroli ili kako je to izjavilo jedno dijete: ‘Živimo sasvim normalno, jedni uz druge.’ Djeci je normalno da žive jedna pored drugih. U adolescenciji to nije nešto što očekujemo jer djeca žele upoznati što veći krug ljudi. U Vukovaru je njihov krug sveden na njihove etničke vršnjake. Ta podjela nije prisutna samo u školi, već se prenosi i na izvanškolski kontekst. To je nešto što ne postoji u drugim kontekstima izvan Vukovara, gdje djeca imaju psihološko dopuštenje za druženje s govornicima nekog drugog jezika i svom djecom neovisno o tome kojoj zajednici pripadaju. Posljednjih 15 godina govorim o tome da škola mora biti prostor socijalne integracije. Djeci se mora osigurati kontakt u izvannastavnim aktivnostima, proslavama, priredbama, moraju imaju zajedničke prostore u kojima bi se mogla baviti zajedničkim interesima. To je ono što u Vukovaru nedostaje i to je ono što zamjeram i većinskoj i manjinskoj politici.

Ako mladi Vukovarci osjećaju da neće biti jednako dobro primljeni u Osijeku ili Zagrebu, kao što bi to bili u Novom Sadu ili Beogradu, onda je to problem koji imamo kao država

Govorimo o djeci i roditeljima. Što je s nastavnicima koji predstavljaju važan dio tog procesa? U kojoj mjeri oni podržavaju etničku separaciju i etnonacionalističku politiku razdvajanja? I drugo, kako govoriti o srpskoj zajednici kada se i vlast prema njoj često odnosi neprijateljski?

Animozitet neću negirati. Ipak, činjenica je da su prvi put u ovom istraživanju uključena i djeca drugih manjina koja se školuju po istom modelu kao i djeca srpske nacionalnosti. Zanimalo nas je da li se nešto iz sustava što smo vidjeli kod drugih manjina može primijeniti u kontekstu srpske manjine kako bismo svi skupa postali pametniji. Petnaest godina se trudim biti glas srpske i hrvatske djece kako bi se njihov glas čuo kroz rezultate istraživanja. Stavljam veliki akcent na sustav, jer zajednica izvan škole očito ne može i nije u stanju poslati neku drugačiju poruku. Kao roditelj od škole očekujete da dijete bude u njoj sigurno, da ga se uči vrijednosti humanizma i vrijednostima u koje vi kao roditelj vjerujete. Očekujete da se druži i sa svojim vršnjacima. Pitam se koliko škola danas ispunjava tu vrijednosnu i odgojnu funkciju. U školi djeca provode velik dio dnevnog vremena i sa sobom imaju odrasle kojima vjeruju i oni i roditelji. Nastavnici se u tako duboko podijeljenim sredinama nalaze u vrlo izazovnoj situaciji i bilo bi im izuzetno važno omogućiti da budu najkvalitetniji mogući nastavnici na svijetu. Znamo da nastavnici imaju takve potrebe. Puno puta sam čula kako jasno kažu da bi željeli raditi na multikulturnosti i djeci prenijeti interkulturnu poruku, kako kažu primjerice: ‘Mi bismo s djecom raditi na kontroverznim temama, ali ne znamo kako.’ Kada sustav ima takvu društvenu pukotinu kakvu mi imamo, pogotovo kada se takne pitanje Vukovara, tada se institucije sustava tom pukotinom moraju baviti. Mi smo ih upravo zbog toga izabrali.

Primjetno je da je etnička udaljenost veća u mjestima gdje postoji veći broj pripadnika nacionalnih manjina, a manja gdje je taj broj manji. Govori li to u prilog tezi da u mjestima u kojima živi manji broj pripadnika nacionalnih manjina dolazi do veće asimilacije?

Pravilnost koju ste spomenuli je pravilnost koja bi se očekivala, ali to naši rezultati ne pokazuju. Naime, istraživanje smo proveli i u zajednicama gdje je etnička mješovitost daleko manja nego što je to slučaj u vukovarskom kraju, kao i u krajevima gdje je proporcija etničke manjine veća, poput Končanice, gdje je većinsko češko stanovništvo ili npr. u Bujama gdje oko četvrtine stanovništva čine Talijani. U tim krajevima, koji su svojevrsne etničke enklave s većom koncentracijom pripadnika nacionalnih manjina, možemo govoriti o svemu samo ne o asimilaciji, ali slično primjećujemo i u sredinama u kojima je etnička mješovitost manja. Asimilacionistički procesi se ne podržavaju. Djeca imaju negativan stav prema asimilaciji. I djeca pripadnici većine, a da ne govorim o djeci pripadnicima manjine. Asimilacionizam i multikulturnost kao ideološki sklopovi, vrijednosni obrasci, kod manjine i većine imaju različitu funkciju. Multikulturnost većini malo ugrožava identitet jer bi većina zapravo htjela da njezin identitet bude dominantan, pa je većina podržava malo manje, a manjina malo više. Tako je svuda, ne samo kod nas. Slično je s asimilacionizmom, ali u obrnutom smjeru, gdje manjine imaju redovito negativniji stav od većine, upravo zato što se manjine bore da očuvaju svoju kulturu, a većina da njihova kultura bude većinska. Kroz naše istraživanje vidimo da djeca u svim krajevima imaju negativne stavove prema asimilacionizmu i pozitivne stavove prema multikulturalizmu. Od stava do ponašanja velik je korak, ali stavovi su takvi da se mi kao odrasli imamo na što nasloniti. Osim toga, unutar svog socijalnog kruga djeca imaju zornu višeetničnost i multikulturnost koje mogu prakticirati ako im se pokaže kako, ali se djeci na primjeru Vukovara šalje poruka ‘tvoj socijalni krug je ili bi trebao biti monoetničan’. Tako njihov zavičaj sužavamo na ono što nikada nije bio.

Pravo na čisti start

Možemo li reći da djeca iz srpske zajednice imaju specifičnu poziciju u odnosu na djecu iz drugih zajednica, posebno ako govorimo o njegovanju identiteta prema kojem postoji animozitet i prihvaćanju Hrvatske kao svoje domovine?

Na njima je ogromna težina koja je neopravdana. Teret bilo kakve kolektivne krivnje s djece se mora maknuti i ona imaju pravo na ‘čisti start’, na novi početak, na svoj vlastiti život i na izgradnju svojih vlastitih zajednica. Naravno da se djecu ne može izdvojiti od utjecaja odraslih, ali ona moraju moći izgraditi svoje odnose bez malignog tereta. Djeca taj teret nisu zaslužila niti ga na svojim plećima mogu nositi. Nije točno da mladi Srbi nikako ne doživljavaju i Hrvatsku kao svoju domovinu. Nas manjinska djeca uče na koje se sve načine domovina može razumjeti i to je jako važno. Mađarska djeca npr. o konceptu domovine ne govore često, to je naprosto izvan njihovog dječjeg svijeta. Češka djeca su silno ponosna na Hrvatsku i na svoje češko porijeklo te vrlo jasno govore o dvojnom identitetu. U Istri imate vrlo snažnu regionalnu pripadnost i osjećaj istrijanstva je nešto što nije samo prisutno kod djece iz talijanske zajednice, već i kod djece iz hrvatske zajednice. U vukovarskom kontekstu postoji silan ponos na Srijem i Slavoniju o čemu npr. srpska djeca jasno govore. Jedan dječak je u našoj fokusnoj grupi rekao: ‘Imam hrvatsku domovinu i srpsku otadžbinu.’ Dakle, riječ je također o vrlo jasnom dvojnom identitetu. Ali htjela bih nešto reći o patriotskom naboju djece i navest ću vam jedan citat koji me je silno ganuo kada smo razgovarali s djecom pripadnicima srpske nacionalnosti. Jedna je djevojka tako rekla: ‘Mislim, ne mogu sada ja reći da mene neki osjećaji vežu za Srbiju. Mislim, to je ono odakle sam ja, ali u stvari nisam tamo nikada živela, ali moje selo će uvek nekako biti moj dom, iako je u Hrvatskoj. I ići ću na fakultet preko u Srbiju, ali opet ću jedva čekati da se vratim u svoje selo zato što sam odatle, to smatram.’ Pa vas ja sada pitam, zar to nije patriotizam?

Ali zar se time ne otvara jedno drugo pitanje: iako će ta djevojka sporadično dolaziti u svoje selo, ipak će na kraju otići iz države u koju se više nikada neće vratiti? Velik broj mladih, pogotovo mađarske i srpske djece, odlazi iz Hrvatske i nakon studija se više ne vraćaju u svoje sredine.

Hajde da vidimo te velike brojke. Posljednjih petnaest godina pokušavam doznati koliko djece odlazi u zemlje svoga porijekla i nisam uspjela doći do tih podataka. Ne volim govoriti o matičnoj državi, jer smatram da je matična država sve djece u našoj državi Hrvatska, radije govorim o zemlji porijekla. Najbolje što smo mogli napraviti je da djecu pitamo koji su njihovi obrazovni planovi. Prema našem istraživanju, u zemljama porijekla svoje školovanje planira nastaviti osam posto mladih Čeha, 20 posto Mađara, 31 posto Talijana i 47 posto Srba. Mislim da je odlazak djece bilo koje manjine gubitak za Hrvatsku. I inače se ljudi iz provincije koji odlaze na studije u velike gradove u malom broju vraćaju u svoje sredine, pa odlazak nije samo manjinsko pitanje. Mislim da je fantastično da dijete ode studirati van, da širi svoje vidokruge. Ali problem je ako dijete osjeća da mora otići. Ako mladi Vukovarci osjećaju da neće biti jednako dobro primljeni u Osijeku ili Zagrebu, kao što bi to bili u Novom Sadu ili Beogradu, onda je to problem koji imamo kao država. Onda imamo doživljaj neprihvaćanja djece. Nažalost, trend je da djeca odlaze iz Hrvatske, neovisno o etničkoj pripadnosti, ne zato što im je etnička pripadnost problem, već zato što vide da se perpetuiraju pitanja iz kojih ne znaju naći izlaz.

1/1