Nakon što se trima filmovima u nizu – "Ritam ludila", "La La Land" i "Prvi čovjek", potvrdio kao jedan od većih talenata američke kinematografije, Damien Chazelle odvažio se za najambiciozniji pothvat dosadašnje karijere – izuzetno zahtjevan projekt epskog zamaha smješten u Hollywood na kraju ere nijemog i početku zvučnog filma. Kao što je epoha kojom se bavi prijelazna, tako i sam film, nazvan "Babylon" (referira se na Hollywood kao mjesto razvrata prije uvođenja ćudoredne stege, ali i na mnoštvo jezika koji su se u njemu govorili), prelazi iz sfere farsične komedije u onu (melo)drame, odnosno prebacuje se iz zone satiriziranja Hollywooda tog vremena u iskazivanje fascinacije njime, odnosno filmom uopće. Bavljenje Hollywoodom u jednom od ključnih razdoblja njegove povijesti uključuje, sukladno današnjem dobu političke korektnosti, i doticanje položaja etničkih, rasnih i seksualnih manjina, žena, nižih klasa. Nekoliko je likova koji se prate kroz cijeli film – jedan Meksikanac, dvoje "pravih" bijelaca, jedan crnac (svirač trube u holivudskim produkcijama) i jedna Kineskinja (titlerica međunatpisa u nijemo doba te perfomerica na orgijastičkim holivudskim zabavama, inače otvorena lezbijka).
U središtu su ipak Meksikanac Manny Torres (Diego Calva), mladi studijski radnik u velikom hijerarhijskom usponu iz čije je perspektive sagledana većina zbivanja, te "standardni" bijelci Nellie LaRoy (Margot Robbie), seksualno i na druge načine nesputana djevojka koja prelazi put od trnja do zvijezda i natrag, te Jack Conrad (Brad Pitt), glumačka zvijezda starog kova koja će se morati suočiti s vlastitim zalazom. Chazelleova ambicija, dakako, nije bila samo idejno-semantička nego i izvedbena, što demonstrira odmah na početku, radikalizirajući otvaranje svog najpopularnijeg filma "La La Land". Tamošnju dugu, virtuozno režiranu otvarajuću mjuzikl scenu što se odvija na automobilima zakrčenoj autocesti, u "Babylonu" proširuje na otvaranje u trajanju duljem od pola sata (iza kojeg se pojavljuje natpis s naslovom filma), s tim da je središnji sadržaj te početne sekvence orgijastička zabava u vili holivudskog mogula (sekvenca ima i svoj prolog, vezan uz zahtjevno dovoženje slona na zabavu prije njezina početka), a njezina temeljna tematska funkcija predstavljanje je spomenutih glavnih likova, pri čemu se odmah uspostavlja bitna interakcija između onih koji se dotad nisu poznavali – Mannyja i Nellie, te Mannyja i Jacka. Stilski, rečeno je, sekvenca služi demonstriranju redateljske virtuoznosti ostvarene suverenom uporabom fluidne kamere i orkestriranjem mnoštva sudionika u ograničenom prostoru, a ujedno, za standarde suvremene holivudske produkcije gotovo nezamislivo, svjedoči redateljevim hrabrim provokacijama prizorima potpune obnaženosti i dekadentne seksualnosti, makar oni ne prelazili sekundu trajanja. Za razliku od Rubena Östlunda koji u svojoj dosljednoj satiri, "Trokutu tuge", farsična pretjerivanja koristi svrsishodno i uvjerljivo, Chazelleovi "zahodski ispadi" u kasnijem tijeku filma djeluju isforsirani, pogotovu u kontekstu koji pored satire računa i na melodramatiku (naposljetku i nostalgičnu melankoliju). Najgora je sudbina pritom zadesila lik Nellie i njezinu utjeloviteljicu Robbie kojoj je režiser "podario" vjerojatno najgoru ulogu karijere (pod krinkom iskrenosti i emancipiranosti svedena je na jednodimenzionalnu, više ili manje vulgarnu kreaturu), dok je najbolje prošao solidno profilirani lik Mannyja i njegov tumač Calva, zanimljiv spoj Bardema u mršavijem izdanju i Banderasa u zgodnijoj verziji. Uglavnom, Chazelle je u "Babylonu" toliko toga htio, a ostvario tako malo, jer razmetanje tehnikom i dizajnom ne može sakriti supstancijalnu idejnu stereotipnost filma i suštinsku neuvjerljivost njegove stilske izvedbe.
