>

novosti logo

Dok god netko od Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži oprost, neće biti mira

Smatram da moj film o djeci s Kozare, koji simbolički financira Srbija, mora imati i hrvatskog producenta. Dok god netko od nas Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži neku vrstu oprosta, kao što je to napravio Willy Brandt, neće biti mira oko tog pitanja, kazao je na tribini SPD-a ‘Privrednik‘ redatelj Lordan Zafranović

‘Kozaračka djeca – žrtve po drugi put‘ naziv je prve tribine SPD-a ‘Privrednik‘ održane u novim uvjetima preko podcasta i bez publike. Gosti Saše Kosanovića bili su povjesničarka i članica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac Nataša Mataušić, inače autorica doktorske disertacije ‘Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškoga režima‘ na osnovu koje je nedavno objavila knjigu, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj i novinar Tihomir Ponoš te redatelj Lordan Zafranović, koji se priključio putem interneta kako bi govorio o novom filmu u kojem će se baviti baš sudbinom kozaračke djece.

Razgovor je započeo o pokušaju nametanja povijesnog revizionizma u Hrvatskoj u čiju svrhu se koristi i napad partizanskih snaga na Jastrebarsko i uzimanje djece iz tamošnjeg logora. – Za taj napad su znala i djeca, koja su bila na vezi s partizanima, kao i ustaše koje su se povukle iz Jastrebarskog, ostavljajući tek jednu jedinicu domobrana koju su partizani razbili. Partizani su poveli između 700 do 900 djece sa sobom u šumu. Kako je dio njih bio u slabom zdravstvenom stanju, jer su mjesec dana prije došli u logor, njih 400 je vraćeno u Jasku. Stariji su otišli s partizanima. Jedan dio otišao je za Sloveniju, a drugi se vratio kućama na Baniji i Kordunu ili otišao dalje za Bosnu. Radilo se o opravdanoj oružanoj akciji koju ne treba komemorirati, s obzirom da među djecom i onima koji su ih čuvali u prihvatilištu nije bilo žrtava – kazala je Nataša Mataušić, naglasivši da je smrtnost djece u Jastrebarskom bila velika te da ih je više od 400 umrlo od tifusa.

Podsjetila je da na logor u Gornjoj Rijeci gdje je po zapovijedi zloglasnog ustaše Maksa Luburića bilo poslano 400 najljepših dječaka i djevojčica s ciljem odgoja u hrvatskom duhu kojim je upravljala Ustaška nadzorna služba. Kako se radilo o logoru u kojem su prije bili Židovi i Srbi i gdje je vladala velika zaraza, od 400 djece njih 90 je umrlo u roku od nekoliko dana, a uvjeti su bili užasni tako da je njih deset spavalo u jednom krevetu.

Prema Ponoševim riječima, povijesni revizionizam započeo je početkom 90-ih, a zadnjih godina se dodatno zahuktao. - Danas više nije čudno u javnom prostoru čuti tvrdnje da je Ante Pavelić skrbio o kozaračkoj djeci, što je ravno silasku s uma. Postavlja se pitanje zašto je Pavelić skrbio o njima? Jer su ostala bez roditelja. Zašto su ostala bez roditelja? Odgovor je jasan. Roditelji su većinom bili Srbi koji nisu preko noći postali loši očevi i majke koji su potjerali djecu pa je došao Pavelić da brine o njima. Istina je da su ustaše uništile njihove porodice i otjerali roditelje u logore ili ih pobili. Govoriti da je čovjek koji ih je pretvorio u siročad njihov skrbnik predstavlja ozbiljnu mentalnu retardaciju – rekao je Ponoš, kritizirajući Ministarstvo branitelja koje financijski podržava udruge koje zastupaju takve stavove. Ponoš kaže da je duže vremena praksa u Hrvatskoj da državna tijela imaju jednu priču za unutrašnjopolitičke potrebe, a druge za međunarodnu zajednicu, kao i da se neki uporno trude Hrvatsku prevesti u tabor poraženih u Drugom svjetskom ratu, koja je bila strana zla

Nataša Mataušić je spomenula da zagovornici revizionizma imaju prilično medijskog prostora za iznošenje svojih stavova. Spomenula je pritom primjer Igora Vukića i njegovo gostovanje u Podcastu Velebit gdje je iznio veliku ‘količinu laži i odvratnosti‘, prikazujući partizanski otpor na Kozari kao ilegalan napad na državu prilikom kojeg su ustaše spašavale djecu. - Davanje prostora takvim ljudima je u doslovnom smislu ne samo negiranje genocida, nego i Holokausta, koje treba zabraniti zakonom. Na žalost, naša vlast je nelojalna i reagira onako kako misle da im u određenom trenutku odgovara – istaknula je Nataša Mataušić.

Zafranović je ispričao dojmove nakon posjeta Jasenovcu 80-ih godina kada ga je, kako je rekao, uhvatio strah kad je shvatio grozotu masovnog zla koju su naši susjedi napravili. - Vraćajući se s ekipom u kombiju svi smo pjevali arije kako bismo izbacili tu strahotu iz sebe, nakon čega sam odlučio snimiti film o Jasenovcu koji nikada u Hrvatskoj nije javno prikazan, ali je ipak našao svoj put do publike i osvojio Grand Prix u Beogradu i bio kandidiran za Oscara. Imali smo velike šanse, ali je reagirao Josip Vrhovec i zatražio da se hitno vrati u zemlju tako da na kraju nije konkurirao za veliku nagradu– ispričao je Zafranović, pozvavši na borbu protiv revizije povijesti da ‘kriknemo protiv užasa koji se događao u NDH‘.

Rekao je da je zbog filmova koje je radio morao emigrirati i da je on i danas politički problem, s obzirom da 35 godina nije dobio niti lipe od hrvatske kinematografije te da je oko prikazivanja svog filma o Jasenovcu - čiji je HRT producent a nikada na toj televiziji nije bio prikazan - pisao i predsjedniku Zoranu Milanoviću. - I dalje mislim da film o djeci Kozare, koji simbolički financira Srbija, mora imati i hrvatskog producenta. Dok god netko od nas Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži neku vrstu oprosta, kao što je to napravio Willy Brandt, neće biti mira oko tog pitanja. Važno je da ljudi vide taj film, da ga eduaktivno pogledaju i oni mladi ljudi koji dižu desnicu na stadionima kako bi shvatili koliko je zla napravila ta tvorevina. Kad sam radio svoje filmove, poput ‘Testamenta‘ ili ‘Okupacije u 26 slika‘, skinuo sam tu ustašku sjenu sa sebe. Radio sam filmove kako bi se ljudi zapitali kako je moguće da se to desilo u našoj sredini - kazao je Zafranović, ističući da je fašističko zlo u Europi sankcionirano, a da se u Hrvatskoj još uvijek čeka s tim. Drago mi je što je došlo do nekakvih korake, koji su iako mali, vrlo značajni za nas. Moramo polako gaziti za njima i ići dalje, zaključio je redatelj.

Inzistiranje vlasti u Jugoslaviji na brojci od 700.000 stradalih u Jasenovcu, za potrebe ratne odštete, veliki je krimen te države kao i da se svi relevantni povjesničari danas slažu da ukupna brojka stradalih ne prelazi 130.000, tvrdi Tihomir Ponoš, dok je Nataša Mataušić kazala da se logor ne može doživjeti u cjelini sve svoje strahote dok se ne posjeti i Gradina, u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje se nalaze i masovne grobnice te da bi trebalo napraviti skelu koja bi posjetioce prevozila preko Save, baš kao što se to radilo s logorašima. Spomenula je također i rasprave oko natpisa na spomen-ploči Diani Budisavljević koja bi trebala biti postavljena na njenoj rodnoj kući u austrijskom Innsbrucku oko toga da li na ploči treba pisati da je spašavala srpsku djecu ili jednostavno – djecu.

1/1