‘Iza sedam logora - od zločina kulture do kulture zločina’ naslov je fotomonografije (forum ZFD, Beograd, Zagreb, Split, 2018.) fotografa Hrvoja Polana te novinara Viktora Ivančića i Nemanje Stjepanovića koja je u četvrtak navečer predstavljena u zagrebačkom kinu Grič. Knjiga, podijeljena u tri cjeline, donosi svjedočanstva o 24 kulturne ustanove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu koje su u ratnim okolnostima devedesetih godina prošlog stoljeća pretvorene u zatvore, logore i stratišta. Iz Hrvatske su na popisu dvorac Kerestinec, Paviljon 22 na Velesajmu i Dom kulture u Dalju.

Polan, koji je kao fotoreporter prošao brojna svjetska ratišta, snimio je objekte, Ivančić je napisao esej ‘Spomenici razbratnosti’, a beogradski novinar i aktivist Stjepanović poglavlje ‘Kulturologorski vodič’ u kojem taksativno navodi što se u svakom od 24 ‘snimljena’ objekta događalo.

- Do inicijalne iskre za objavljivanje knjige sasvim sigurno ne bi došlo da svoje fotografske formativne godine nisam proveo u Feral Tribuneu gdje sam, za razliku od velike većine mojih kolega, imao punu slobodu rada - kazao je Polan. Ideje ne bi bilo, nastavio je, da nisam čitao tekstove Viktora Ivančića i da nakon 25 godina nisam prestao raditi za strane agencije.

- Tek tada sam shvatio da sam kroz brojne događaje samo protrčao i da o njima jako malo znam - rekao je Polan, dodavši da bi knjiga bez teksta, samo sa fotografijama, bile nedorečena. Ispričao je kako je most u Višegradu, gradu gdje su počinjeni veliki zločini, snimio iz rakursa koji je vidio čovjek s prerezanim grkljanom nakon što je bačen s njega.

‘U jeku nacional-kulturne agresije socijalističke su domove kulture sve sukobljene strane tretirale kao neprijateljska mjesta. Oni su izazivali, takoreći, multikonfesionalnu odbojnost. Razloga valjda treba tražiti u njihovoj programski zadanoj mrzovolji prema reduktivnim opsesijama identitetom, u činjenici da je temeljnoj ideji – koja je dovela do njihove izgradnje – kulturna partikularnost bila zadnja rupa na svirali’, napisao je Ivančić u knjizi.

Ivančić je na predstavljanju podsjetio da je revizionistički zamah u Hrvatskoj počeo izjavom tadašnjeg predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića da Jasenovac kao koncentracijski logor nije mogao biti tako loš, ako se u njemu igrala ‘Mala Floramye’.

- Njegova argumentacija polazi od potpuno krive pretpostavke da se nasilje i kultura međusobno pobijaju. I imenovanja ulica po Mili Budaku opravdavalo se činjenicom da je on bio i književnik - rekao je Ivančić naglasivši da se ne može dovoljno naglasiti koliko je zla pripremljeno pod zastavom nacionalne kulture. Tenkovima su prethodila borna kola nacionalne kulture, kazao je Ivančić. Istaknuo je kako ni na jednome od stratišta nema oznake da su tamo ljudi mučeni i ubijani.

- Sve tri nacionalne zajednice po tome su iste: svi znaju ono što je svima nepoznato. Riječ je samo o različitim varijantama poricanja. Svi se ponašaju kao da je sve bilo normalno, i kao da sve jest normalno. A logor može biti normalan samo ako se ponašate kao da on ne postoji - kazao je Ivančić.

Stjepanović je dodao da ta mjesta nisu obilježena upravo zato da ne podsjećaju na zločine koji su napravljeni. Istaknuo da je ova knjiga pravi primjer kako se treba koristiti arhiva Haaškoga suda, s obzirom da je potrebne podatke za svaki od 24 logora pronašao baš tamo.