>

novosti logo

Dossier: Zločini nad Srbima

Donosimo pregled 30 najpoznatijih zločina nad Srbima u Hrvatskoj, od Vukovara u ljeto 1991. do Varivoda u ranu jesen 1995. godine. Dok su se pokrenuti procesi odvijali u negativnoj atmosferi i uz silne komplikacije, u polovici slučajeva nitko nije osuđen, pa čak ni gonjen

Na međunarodnoj konferenciji ‘Pravda nakon Haaga’, održanoj u utorak i srijedu u Zagrebu uz sudjelovanje haških i regionalnih tužitelja, aktivista, novinara, pravnih i drugih stručnjaka, predstavljeno je i istraživanje ‘Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 91 – 95’, netom objavljeno u izdanju Srpskog narodnog vijeća (SNV). Istraživanje donosi pregled 30 najpoznatijih zločina nad srpskim civilima, s opisima događaja, popisima žrtava i osnovnim informacijama o pravosudnim konzekvencama. Iz tih je podataka vidljivo da u polovici slučajeva krivci nisu gonjeni, dok su u ostalim predmetima postupci u toku ili su donesene određene presude, često još uvijek nepravomoćne, mahom manjkavog obuhvata u odnosu na nalogodavce i izravne počinitelje te s malim kaznama za osuđene kojima se sudjelovanje u obrani Hrvatske uzima kao olakotna okolnost. Dio postupaka, poput onih koji su se vodili protiv Mihajla Hrastova ili Tomislava Merčepa, doveden je tek nedavno do pravomoćnosti uz silne komplikacije, a neki su, kao što je bilo s predmetima Branimira Glavaša, intervencijom Ustavnog suda vraćeni na početak. Negdje su, kao u slučajevima zločina počinjenih tokom i nakon akcije ‘Oluja’ u Gruborima, Gošiću i Varivodama, optuženici oslobođeni pa unatoč vođenim procesima nitko nije kažnjen za ubojstva ostarjelih srpskih civila.

Na konferenciji koju je SNV organizirao zajedno s Centrom za suočavanje s prošlošću Documenta glavni haški tužitelj Serge Brammertz ocijenio je da pomirenje u regiji i pravda za ratne zločince nazaduju, da je procesa svake godine sve manje te da je negiranje zločina i glorificiranje ratnih zločinaca postalo sve dominantnije u javnom diskursu, primjećujući da ih i ministri tretiraju kao heroje. Konferencija na kojoj se problem procesuiranja ratnih zločina razmatrao na razini regije i bez obzira na etnicitet žrtava i počinitelja održana je samo nekoliko dana uoči subotnjeg prosvjeda koji je inicirao HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava zbog neprocesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima. Državno odvjetništvo dosad je u više navrata objavljivalo izvještaje o postupcima zbog ratnih zločina na vukovarskom području iz kojih je vidljivo da je čitav niz procesa bio pokrenut na hrvatskim sudovima, na Haaškom tribunalu i na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Prema iscrpnom izvještaju objavljenom koncem prošle godine, u slučajevima zločina na širem vukovarskom području donesene su 23 presude na hrvatskim sudovima i podignuto je 15 optužnica, dok je Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije pokrenulo još šest postupaka, za zločine na Ovčari, u Lovasu, Sremskoj Mitrovici, Tenji, Belom Manastiru i Ćelijama. U Haagu su pak u jednom postupku suđeni Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, u drugom Vojislav Šešelj, a u trećem Jovica Stanišić i Franko Simatović, dok su postupci protiv Slavka Dokmanovića, Gorana Hadžića i Slobodana Miloševića obustavljeni zbog njihove smrti. Mrkšić i Šljivančanin osuđeni su za zločin na Ovčari, Radić je oslobođen, Šešelj je osuđen zbog Hrtkovaca, a postupak Stanišiću i Simatoviću se ponavlja.

Iako je iz izvještaja vidljivo da se na procesuiranju radilo i da su ukupno osuđeni deseci počinitelja, kažnjavanje zločina u Vukovaru ostalo je manjkavo. Haag nije optužio vrh JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem koji su ostali nedostupni hrvatskom pravosuđu, dio domaćih postupaka vodio se s teškoćama zbog nedostupnosti okrivljenika koji su se sklonili u Srbiju, BiH i treće zemlje, a beogradsko suđenje trinaestorici pripadnika jedinice ‘Leva Supoderica’ za Ovčaru je nakon pravomoćne presude vraćeno na početak odlukama najviših srpskih sudova. To, uz nerazjašnjene sudbine nestalih, izaziva opravdano nezadovoljstvo, no čim je Penava početkom rujna najavio održavanje prosvjeda, bilo je jasno da će se tim nezadovoljstvom politički manipulirati. Radikalne braniteljske udruge, desničarske skupine i njima skloni mediji odmah su krenuli s podgrijavanjem antisrpske atmosfere optužujući SDSS da koči istrage i tražeći da se čelnik te manjinske srpske stranke Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu, ‘Oluji’ i odnosima sa Srbijom na posebnoj tematskoj sjednici Sabora, a hajka je kulminirala napadom na Pupovca i zastupnika SDSS-a Borisa Miloševića na zagrebačkoj tržnici Dolac.

Predstavljeno istraživanje SNV-a pokazuje pak da su ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj, pogotovo oni počinjeni tokom operacije ‘Oluja’, mahom prošli nekažnjeno, iako su počinitelji i nalogodavci kao hrvatski državljani u pravilu dostupni hrvatskom pravosuđu. Procesuiranje tih zločina otpočetka je bilo suočeno sa stavom da Hrvati nisu mogli počiniti zločine jer su vodili obrambeni rat. Počinitelji su imali podršku veteranskih organizacija i uživali zaštitu vladajuće politike ili su i sami pripadali vladajućim strukturama. Već na primjeru Mirka Norca, zbog čijeg procesuiranja je svojevremeno organiziran masovni prosvjed, a koji nakon odsluženja kazne zbog svirepog ubojstva i naređivanja likvidacija dobiva počasti od ministara u vladi Andreja Plenkovića, dovoljno se vidi u kakvoj su se atmosferi ti procesi pokretali i vodili. Podaci u SNV-ovom istraživanju upućuju na postojanost etničkih predrasuda u suđenjima i pristranost prilikom određivanja kazni u odnosu na usporediva kaznena djela, kao i na nedostatak volje osobito za procesuiranje zločina počinjenih protiv Srba u ‘Oluji’, operaciji za koju je unatoč stotinama civilnih žrtava hrvatsko pravosuđe donijelo samo jednu osuđujući pravomoćnu presudu. Zapovjednik voda 113. brigade HV-a Božo Bačelić dobio je za ubojstvo starijeg bračnog para Damjanić u Prokljanu i jednog ratnog zarobljenika u zaseoku Mandići, koje je osobno likvidirao rafalima, tek sedmogodišnju zatvorsku kaznu. Dok su odgovorni za zločine nad Hrvatima u velikom broju slučajeva napustili zemlju, tvrdnja da ‘ratni zločinci slobodno šetaju gradom’ u slučaju zločina nad Srbima itekako stoji.

Vukovar

Likvidacije srpskih civila u Vukovaru započele su u lipnju 1991. ubojstvom Jovana Jakovljevića i odvođenjem u nepoznato ljudi kao što su Savo Damjanović, Mladen Mrkić i Željko Paić, nakon što se stanje u gradu kojim je vladao Tomislav Merčep dodatno zaoštrilo poslije ubojstva 12 hrvatskih policajaca u svibnju u Borovu Selu. Knjiga ‘Zločin bez kazne’ navodi 86 ubijenih i nestalih Srba, a procjene idu i preko 120 ljudi. Za zločine nad Srbima u Vukovaru 1991. nitko nije optužen.

Osijek

Zgrada Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojim je predsjedao Branimir Glavaš, i obala Drave lokaliteti su na kojima su 1991. zatvarani, mučeni i ubijani osječki Srbi. Među najmanje 11 ubijenih civila bio je i Čedomir Vučković, koji je natjeran da pije kiselinu iz akumulatora pa ubijen hicima. Županijski sud u Zagrebu osudio je 2009. Glavaša, Ivicu Krnjaka, Gordanu Getoš Magdić, Dina Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića, no naredne godine Vrhovni im je sud smanjio kazne. Ustavni sud je 2015. ukinuo presudu Glavašu, koji je nakon izlaska iz zatvora u BiH, gdje je služio osmogodišnju kaznu, opet postao zastupnik u Saboru i na toj poziciji 2017. dočekao ponavljanje suđenja za slučajeve ‘Selotejp’ i ‘Garaža’.

Paulin Dvor

Nekolicina pripadnika HV-a je 11. prosinca 1991. ušla u Paulin Dvor i u kući Andrije Bukvića zatekla 19 civila koje su ubili vatrenim oružjem. Najmlađa žrtva, Anđa Jelić, imala je 41, a najstarija, Dmitar Katić, 82 godine. Nakon što su se haški istražitelji zainteresirali za slučaj, obavještajna je zajednica u suradnji s vojskom 1997. organizirala premještanje tijela u Liku. Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivanković na 15 i Enes Viteškić na 11 godina zatvora.

Virovitica

Pripadnici hrvatski snaga su od ljeta 1991. do proljeća 1992. na virovitičkom području počinili nekoliko zločina nad srpskim civilima. Tijelo Duška Šaponje je nakon mučenja i ubojstva 11. siječnja 1992. pronađeno u kanalu pored ceste, a većina ostalih žrtava i danas se vode kao nestale. Za zločin nad Šaponjom i njegovom suprugom, koja je istoga dana silovana, Vojni sud u Bjelovaru osudio je u travnju 1992. na 15, odnosno 12 godina zatvora Darka Pila i Ivicu Majetića. U kaznenom postupku protiv četvorice optuženih za smrt Ranka Mitrića i Bogdana Mudrinića pred Županijskim sudom u Bjelovaru 2006. donesena je oslobađajuća presuda koju je potvrdio Vrhovni sud.

Novska

U večernjim satima 21. studenoga 1991. hrvatski vojnici upali su u dom Mihajla Šeatovića. Odveli su ga u susjednu kuću, gdje su već bili zatočeni Ljuban Vujić te Mišo i Sajka Rašković. Nakon mučenja, svih četvero civila je ubijeno. Narednog mjeseca pripadnici HV-a ušli su u kuću Petra Mileusnića kojeg su teško ranili, a ubili su Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak koje su tamo zatekli. Na počinitelje tih zločina 1992. primijenjen je Zakon o oprostu. Novi postupak protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, osumnjičenih za ubojstvo Šeatovića i ostalih, pokrenut je 2010. na Županijskom sudu u Sisku, gdje je Raguž nepravomoćno osuđen na 20 godina, dok je Škledar oslobođen. Nakon sjednice Žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, obojica su 2013. proglašena nevinima. Za zločin u kući Petra Mileusnića 2010. je pokrenut postupak protiv Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca. Osumnjičeni su uskoro oslobođeni pod obrazloženjem Županijskog suda u Sisku da je riječ o presuđenoj stvari. No Vrhovni sud ukinuo je odbijajuću presudu Belini i Miliću, koje je Županijski sud u Zagrebu potom osudio na 10, odnosno 9 godina zatvora.

Požeška sela

Kada se veći dio mještana 26 većinski srpskih požeških sela u jesen 1991. odazvao pozivu na evakuaciju, dio njih odlučio je ostati u svojim kućama. Jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege 10. listopada započele su akciju ‘čišćenja’ sela Vučjak Čečavački, Šnjegavić, Jeminovac i Ruševac. Ubijena je najmanje 41 osoba, mahom starije dobi. Do danas nitko nije odgovarao za zločine.

Marino Selo

Pripadnici vojne policije 76. samostalnog bataljuna ZNG-a otvorili su krajem 1991. na lokaciji Ribnjak improvizirani zatvor u kojem su psihički i fizički zlostavljali Srbe. Do veljače 1992. kroz zatvor su prošla najmanje 24 civila, a od posljedica zlostavljanja 17 ih je umrlo. Zbog proceduralnih grešaka Vrhovni sud je 2010. ukinuo presudu Županijskog suda u Požegi kojom su godinu dana ranije Damir Kufner, Davor Šimić, Pavao Vancaš, Tomica Poletto, Željko Tutić i Antun Ivezić proglašeni krivima. Predmet je potom delegiran Županijskom sudu u Osijeku koji je Poletta osudio na 15, Tutića na 12 godina zatvora, a ostale oslobodio. Presudu je 2011. potvrdio Vrhovni sud.

Pakračka Poljana

Pripadnici postrojbe MUP-a su u jesen 1991. u mjestu Poljana između Pakraca i Kutine otvorili improvizirani zatvor u koji su dovodili srpske civile i manji broj Hrvata te ih ispitivali uz mučenje. Ubijeno je više desetaka ljudi, zbog čega su presudom Županijskog suda u Zagrebu iz 2005. na ukupno 30 godina zatvora osuđeni Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, ranije osumnjičeni za ubojstvo članova zagrebačke obitelji Zec, te Miroslav Bajramović i Branko Šarić. Tomislava Merčepa, zapovjednika skupine, isti je sud 2016. osudio na pet i pol godina zatvora, a Vrhovni sud mu je povećao kaznu na sedam godina.

Voćin

Nakon brojnih zločina koje su u voćinskom kraju počinile srpske snage, ulaskom HV-a u prosincu 1991. otpočela su ubojstva Srba. Prema dostupnim podacima, u nekoliko dana ubijeno je 35 civila, među kojima sedam žena i 15 osoba starijih od 60 godina. Za te zločine nitko nije odgovarao.

Medari

Prvog dana operacije ‘Blјesak’, 1. svibnja 1995., pripadnici HV-a ušli su u selo Medari i počinili zločin nad 22 civila. Najmlađa žrtva, Dragana Vuković, imala je sedam, a najstarija, Rade Čanak, 88 godina. Do danas nije podignuta nijedna optužnica.

Banijska sela

Pripadnici MUP-a i ZNG-a su 22. kolovoza 1991. izveli akciju na većinski srpska sela Blinjski Kut, Kinjačku Gornju, Kinjačku Donju, Blinjsku Gredu, Bestrmu, Trnjane, Čakale i Brđane, u kojoj je ubijeno 15 osoba. Većina žrtava bili su civili, no neki su se sukobili s hrvatskim snagama, o čemu svjedoči pogibija pet vojnika. Najmlađa civilna žrtva bila je Željka Bojinović, koja je u trenutku ubojstva imala 21 godinu. Kaznenu prijavu podignutu 2006. protiv osumnjičenika ŽDO u Sisku je iste godine odbacio.

Sisak

Od 1991. do 1995. pripadnici hrvatskih vojnih jedinica i MUP-a zastrašivali su, zlostavljali i ubijali sisačke Srbe. Procjene broja ubijenih kreću se od nekoliko desetaka pa sve do nekoliko stotina. Županijski sud u Osijeku osudio je 2013. Vladimira Milankovića, bivšeg zamjenika načelnika PU Sisak, na kaznu od osam godina zatvora. Drago Bošnjak, pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak, oslobođen je optužbe. Presudu je potvrdio Vrhovni sud, koji je u istom navratu Milankoviću povećao kaznu na 10 godina. Optužnica je po zapovjednoj odgovornosti bila podignuta i protiv Đure Brodarca, ali je postupak prekinut 2011. zbog njegove smrti.

Dvor

Bombama i automatskim oružjem 8. kolovoza 1995. ubijeno je 10 osoba s posebnim potrebama sklonjenih u školi u Dvoru na Uni, te jedan bračni par. Ubojstvo je, prema pripadnicima danskog bataljuna UN-a, čiji je kamp bio u neposrednoj blizini škole, počinila skupina u maskirnim uniformama bez vidljivih vojnih oznaka. Zločin još uvijek nije procesuiran.

Napad na izbjegličku kolonu

Na cesti od Gline prema Dvoru, kod sela Ravno Rašće, Donji Klasnić i Žirovac, 7. i 8. kolovoza 1995. napadnuta je kolona izbjeglica iz ‘Oluje’. Prema izjavama svjedoka kolonu, u kojoj je ubijeno najmanje 16 civila, prvo je napao HV-a, a potom i 5. korpus Armije BiH. Najstarija žrtva bila je 90-godišnja Ana Mraović iz Bovića. Za zločin do danas nitko nije odgovarao.

Koranski most

Pripadnici MUP-a i ZNG-a 21. rujna 1991. u Karlovcu su zaustavili dva vojna kamiona s vojnicima JNA. Prva grupa zarobljenika odvezena je u prostorije policije, a druga je vođena pješice, kada su na Koranskom mostu po njima zapucale tri uniformirane osobe. Ubijeno je 13 zarobljenika, a četvorica su se spasila skokom s mosta. Karlovački Županijski sud u tri je navrata oslobodio počinitelja Mihajla Hrastova, bivšeg pripadnika MUP-a. Vrhovni sud potom ga je osudio na sedam godina zatvora, no presudu je 2010. ukinuo Ustavni sud. Hrastova je Vrhovni sud tek 2015. konačno osudio na četiri godine zatvora.

Zagreb

Neutvrđeni broj Srba je tokom 1991. i 1992. bio zatvoren u zatvoru u Gajevoj ulici, dvorcu Kerestinec i paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. U uhićenjima, mučenjima i likvidacijama sudjelovali su pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a, tzv. merčepovci, koji su u noći 7. prosinca 1991. u kući ubili mesara Mihajla Zeca, dok su njegovu suprugu Mariju i 12-godišnju kćer Aleksandru ubili na Sljemenu. Iako su u prvom navratu priznali da su počinili ubojstva, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Munib Suljić, Igor Mikola i Snježana Živanović nikada nisu osuđeni za taj zločin jer su ispitani bez prisutnosti odvjetnika. Ubojstvo obitelji Zec spominje se u presudi Vrhovnog suda kojom je lani osuđen Merčep.

Kerestinec

U tzv. Konačištu ratnih zarobljenika Kerestinec od prosinca 1991. do travnja 1992. događala su se mučenja, ozljeđivanja, sakaćenja i moguća usmrćivanja ratnih zarobljenika. Bilo je zatočeno između 60 i 100 osoba, a neke od njih, poput Rajke Majkić, bile su silovane. Zbog zlostavljanja najmanje 26 osoba, Županijski sud u Zagrebu je 2012. osudio Stjepana Klarića, zapovjednika logora, te četvero pripadnika HV-a: Dražena Pavlovića, Viktora Ivančana, Željka Živeca i Gorana Štrukelja. Dvije godine kasnije Vrhovni sud je predmet vratio na ponovno suđenje. Naposljetku je Klarić pravomoćno osuđen na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na dvije, a Štrukelj na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.

Bjelovar

Pripadnici ZNG-a napali su 29. rujna 1991. kasarnu JNA ‘Božidar Adžija’. Nakon cjelodnevnog sukoba, u kojem su vojnici JNA pogodili više civilnih objekata, pri čemu su poginule tri žene, pukovnik JNA Rajko Kovačević naredio je polaganje oružja. Osim Kovačevića, pripadnici ZNG-a iz grupe zatvorenika izdvojili su i ubili Miljka Vasića i Dragišu Jovanovića. Suđenje za ovaj zločin još je uvijek u toku, a osumnjičeni Jure Šimić, bivši predsjednik Kriznog stožera Bjelovar, brani se sa slobode. U Bjelovaru je zarobljeno i šestero pripadnika JNA koji su u noći 3. listopada 1991. ubijeni u šumi Česma. ŽDO u Bjelovaru je za taj zločin teretilo Luku Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića. Nakon što je Vrhovni sud u tri navrata ukinuo što oslobađajuće, što osuđujuće presude, zagrebački Županijski sud ih je krajem 2011. oslobodio.

Gospić

Grupa okupljena oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu bio Tihomir Orešković, sredinom listopada 1991. privela je preko 50 ljudi, mahom srpskih civila, čija su se imena nalazila na popisu koji je ranije sastavila policija. Prva skupina od najmanje 10 osoba likvidirana je 17. listopada na plantaži borova Žitnik, a u tom je zločinu osobno sudjelovao Mirko Norac. Sljedećeg jutra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić je kao zapovjednik 2. bojne HV-a organizirao prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica i naredio njihovo ubojstvo. Presudom Županijskog suda u Rijeci iz 2003., koju je potvrdio Vrhovni sud, Orešković je osuđen na 15, Norac na 12, a Grandić na 10 godina zatvora. Kako je Norac na šest godina osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, kazna mu je objedinjena na 15 godina. Nakon dvije trećine odslužene kazne pušten je na slobodu.

Medački džep

U akciji Medački džep, kojom su od 9. do 17. rujna 1993. hrvatske snage oslobodile mjesta Divoselo, Lički Čitluk i Počitelj, ubijeno je 36 civila, od kojih 17 žena, i 52 srpska vojnika, uglavnom nakon zarobljavanja. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi je prerezan vrat, a zabilježeno je i više slučajeva paljenja leševa. Haška istraga dovela je 2002. do podizanja optužnice protiv Mirka Norca, Rahima Ademija i Janka Bobetka, koji je preminuo 2002. Predmet je prebačen u nadležnost hrvatskom pravosuđu, koje je 2009. oslobodilo Ademija, a Norca osudilo na šest godina.

Kuline

HV je 2. ožujka 1992. u selu Nos Kalik zarobio 21 pripadnika krajiške vojske koji su dovedeni u šibenski vojni zatvor Kuline. Tamo je bilo zatočeno i najmanje četvero civila, koji su svakodnevno bili zlostavljani, a jedna od žena i više puta silovana. Damir Boršić, bivši zapovjednik zatvora, i Miroslav Periša, čuvar u Kulinama, 2017. su pred Županijskim sudom u Splitu nepravomoćno osuđeni na dvogodišnje zatvorske kazne.

Lora

Od 1992. do 1997. u splitskoj Lori bio je zatočen veći broj civilnih osoba, uglavnom Srba, i ratnih zarobljenika. Svakodnevno su trpjeli fizičko i psihičko zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje. U optužnicama se spominju imena dvojice ubijenih, Gojka Bulovića i Nenada Kneževića, dok Dalmatinski komitet za ljudska prava tvrdi da se radi o nekoliko desetaka njih. Pravosudna postupanja u slučaju Lora od početka su obilježena različitim opstrukcijama pravosudnih tijela. Splitski Županijski sud osudio je 2006. zbog ratnog zločina nad civilima (Lora 1) Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Davora Banića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Emilija Bungura, Antu Godića i Anđelka Botića, pripadnike 72. bojne Vojne policije HV-a, na šest do osam godina zatvora. Dijelu osumnjičenih koji su bili u bijegu suđeno je u odsutnosti, zbog čega im je naknadno obnovljen postupak koji je još u toku. U 2015. započelo je suđenje za zločin nad ratnim zarobljenicima (Lora 2), a kako se radi o slučajevima u kojima se spominje isto mjesto i vrijeme počinjenja kaznenih djela, odlučeno je da se predmeti spoje.

Komić

Pet dana nakon formalnog završetka operacije ‘Oluja’ pripadnici HV-a ušli su u ličko selo Komić, gdje su nakon paljenja kuća i gospodarskih objekata ubili najmanje sedam civila. Među njima je bila Marija Brkljača, nepokretna 74-godišnjakinja, koja je zapaljena u svojoj kući. Za zločin do danas nitko nije odgovarao.

Kijani

Do konca rujna 1995. u Kijanima kod Gračaca ubijeno je 14 civila koji su nakon ‘Oluje’ odlučili ostati na svojim ognjištima, među njima devet žena. O detaljima zločina, odnosno o mučenjima i silovanjima, svojevremeno su svjedočili danas pokojni Svetko Bolta i Nikola Jelača, koji su se 1995. spasili bijegom u obližnju šumu. Pred riječkim Županijskim sudom 2017. počelo je suđenje Rajku Kričkoviću, bivšem pripadniku HV-a, kojeg se tereti za trostruko ubojstvo.

Golubić

Pripadnici HV-a u danima nakon ‘Oluje’ ubili su u kninskom selu Golubić najmanje 18 civila. Većina žrtava bile su starije dobi, a najstarija Nevenka Grubić imala je 85 godina. Ubijeni su u neposrednoj blizini svojih kuća, uz izuzetak jedne grupe koja je ubijena na putu od Golubića prema selu Radljevac. Za zločine nitko nije optužen.

Grubori

Većina stanovnika Plavnog i Grubora se ujutro 25. kolovoza 1995. otišla prijaviti UNPROFOR-u u školsku zgradu u Plavnom. Uskoro su pripadnici UN-a, koji su vršili popis stanovništva, vidjeli dim i čuli pucnjeve iz smjera Grubora. Nakon što su došli u selo, pronašli su tijela šest civila: Milice, Marije, Jove i Miloša Grubora te Đure i Jovana Karanovića. Zločin je opisan u haškoj presudi Gotovini i drugima, a 2010. zagrebački ŽDO podignuo je optužnicu protiv trojice pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko: Franje Drlje, Bože Krajine i Igora Benete, koji je u međuvremenu pronađen obješen. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ Lučko, ali su svi optuženi oslobođeni. Ponovljeno suđenje 2016. završilo je istim ishodom.

Mokro Polje

Ubojstva najmanje petero civila u Mokrom Polju kraj Knina započela su tokom akcije ‘Oluja’ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić (69) ubijena je 6. kolovoza 1995. na pragu svoje kuće, a sutradan su hicima iz vatrenog oružja ubijeni Stana Popović (69) i njezin sin Mirko (43). Tijelo Jeke Kanazir (67), ubijene 9. kolovoza, nepoznati su počinitelji bacili u gusternu. Za navedene zločine nitko nije odgovarao.

Uzdolje

Trojica muškaraca s automatskim puškama dovezla su se u jutro 6. kolovoza 1995. u zaselak Šare sela Uzdolje, zatekavši osam osoba, od kojih je najstarija Đurđija Berić imala 79 godina. Sedmero njih ubijeno je u blizini ceste Knin – Drniš, dok je preživjela svjedokinja, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu. Isti dan u zaseoku Šare ubijena je Sava Šare (73), a u okolnim selima, nekoliko dana nakon ‘Oluje’, ubijeno je još desetak civila. Za zločine nitko nije odgovarao.

Gošić

Tri tjedna nakon ‘Oluje’, 27. kolovoza 1995., u selu Gošić nepoznati su počinitelji ubili sedam starijih civila: Savu (70), Vasilja (68), Grozdanu (75), Mariju (81), Kosovku (77), Milku (75) i Dušana Borka (56), a desetak dana ranije ubijen je Gojko Ležaić (65). U spojenim kaznenim postupcima za zločine u Gošiću i Varivodama sumnjičilo se šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak.

Varivode

Gotovo dva mjeseca nakon ‘Oluje’, 28. rujna 1995., ubijeno je devet mještana Varivoda: Špiro (55), Jovo (75), Jovan (56), Radivoj (69), Marija (69), Milka (67) i Marko Berić (82) te Dušan Dukić (59) i Mirko Pokrajac (84). Ubijeni su hicima iz neposredne blizine na svojim kućnim pragovima. Kao i u slučaju Gošića, krivci nisu kažnjeni.

Zoran Pusić: Ne može se suditi na ulici

Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić kaže da je kod procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj prisutna velika pristranost.

- Imali smo progres od prvog suđenja Mirku Norcu za Gospić, kada je zamalo došlo do državnog udara, do ponovnog suđenja Norcu za Medački džep, gdje više nije bilo demonstracija jer se javnost naučila na suđenja. Nakon oslobađanja Gotovine i Markača i ulaska Hrvatske u EU nestao je pritisak pa su suđenja za ratne zločine počinjene s hrvatske strane praktički bila obustavljena. Bilo je suđenja za Grubore, ali su dvojica optuženih na kraju oslobođena zbog manjka dokaza, mada se meni činilo da ih je bilo i više nego dovoljno, ali su svjedoci počeli mijenjati iskaze. Što se tiče protesta u Vukovaru, nema sumnje da su suđenja spora i za zločine nad Hrvatima i nad Srbima, i to govorimo 20 godina. Potpisujem da je pravosuđe zaslužilo kritiku, ali takve stvari se ne rade na ulici i kada bi bila istina to što gradonačelnik Penava tvrdi, onda bi taj protest bio i za procesuiranje zločina nad više od 20 Srba u ljeto 1991., a tu se uistinu neki od počinitelja slobodno šeću Vukovarom. U Splitu se na ulici htjelo odlučiti kome se ne smije suditi, a u Vukovaru se na ulici hoće odlučiti koga treba suditi. Ulica je zadnje mjesto gdje se to treba raditi - kaže Pusić.

Vesna Teršelič: Premalo je i prekasno

Voditeljica Documente Vesna Teršelič kaže da je procesa premalo, da dolaze prekasno i da su neizvjesni.

- Velike neprocesuirane grupe ostaju zločini u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’ za koju je dosuđena jedna kazna na sedam godina. S druge strane, zašto za zločin u Bogdanovcima gdje su ubijena 84 Hrvata i Albanca još uvijek nema optužnice, a taj se zločin koristio u pripremi za postupak pred Međunarodnim sudom pravde - pita se Teršelič.

Slaven Rašković: Priča je stala

Ljudskopravaški aktivist Slaven Rašković nezadovoljan je procesuiranjem zločina.

- Imam dojam da se sedam-osam godina stvari nisu pomaknule s mrtve točke. Nažalost, izgubljen je osjećaj koji smo imali kada smo kretali s procesima, da će neovisno o Haagu pravosudni sistemi preuzeti odgovornost i početi procesuirati ratne zločine. Svjedoci također odlaze; čini se da je priča stala i da pada u zaborav, da će većina stvari ostati neprocesuirana - smatra Rašković.

Mirko Klarin: Radilo se pod pritiskom

Osnivač novinske agencije Sense koja je pratila haška suđenja Mirko Klarin drži da se sve svelo na ono što je uradio Tribunal i što su domaća pravosuđa uradila pod pritiskom ili ohrabrenjem.

- Međunarodna zajednica je promijenila prioritete, danas su problem izbjeglice, terorizam i seksualno nasilje izvan rata. Svjedoci smo političke evolucije u Evropi, i ne samo u Evropi, koja dovodi stare nacionalizme za koje smo mislili da su prevaziđeni. Dovode se u pitanje liberalne tradicije, a procesuiranje ratnih zločina ne spada među prioritete - kaže Klarin.

Milorad Pupovac: Opasne kampanje

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac upozorava na opasnost političke blokade pravosudnih procesa.

- Ulazimo u razdoblje u kojem prijeti opasnost da suđenja za ratne zločine ne budu prvenstveno pravosudno pitanje nego pitanje političko-populističkih kampanja koje se vode u zemljama regije. Politike u regiji ne daju poticaja za suradnju pravosudnih institucija koje bi trebale nastaviti tamo gdje su prije nekoliko godina stale – razmjenjivati podatke, suditi onima koji su nedostupni pojedinim pravosuđima - drži Pupovac.

Marina Kljajić: Presudna je politička volja

Marina Kljajić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo kaže da je evidentno kako svima nedostaje političke volje koja je presudna za procesuiranje ratnih zločina.

- Fond je učinio sve da pruži snažniju podršku suđenjima za ratne zločine, međutim u periodima kada država stane i nema te volje, svi mi drugi smo nemoćni. Za razliku od Hrvatske, kod nas nema protesta, ali pogledajte izjave političara i ministara. Imamo osuđene ljude koji su medijske zvezde jer im se daje veliki prostor. Sve to je također način vršenja pritiska - navodi Marina Kljajić.

1/3