>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Drama na letu za Pittsburgh

Gospodin Miroslav Škoro svoga se sna o neovisnoj Hrvatskoj jako dobro sjeća. Bilo je to negdje osamdesetih, kad je letio u Ameriku, preko Frankfurta za Pittsburgh. Dugačak je to let, pa je vrijeme kratio čitajući šest svezaka kultne ‘Povijesti Hrvata’ Nade Klaić…

‘Upijajući ljepotu domovine, često je uzimamo zdravo za gotovo i zaboravimo koliko smo je sanjali. Ne zaboravimo snove!’ kaže predsjednički kandidat Miroslav Škoro u svom revolucionarnom predizbornom spotu sa sinjim morem, zlatnim žitom, razigranim konjima i zalaskom sunca, pa na Facebooku objašnjava koncept: ‘Devet stoljeća nismo odustali od sna o neovisnoj Hrvatskoj. Danas imamo svoju državu, ali ona nije onakva kakvu smo sanjali. Obećajmo sebi i svojoj djeci da nećemo odustati od sna o uspješnoj Hrvatskoj bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’

Tupo sam piljio u ekran, upijajući ljepote domovine uzete zdravo za gotovo, i pokušavao se sjetiti vremena kad smo je sanjali. Džabe. Nisam se mogao sjetiti nijednog takvog sna. Sjećam se, recimo, kad sam kao balavac sanjao da petom dajem gol u devedesetoj minuti finala Kupa prvaka protiv Ajaxa, sjećam se i jednog prilično blesavog sna sa Sofijom Loren, sjećam se da mi je pokojna baba Kata znala često doći u san, ali ta, kako ste rekli, neovisna Hrvatska… ne, ne pamtim nijedan takav san. Možda sam je, ne kažem, nekad i sanjao, ali ne pamtim. Ne bi to, najzad, bilo ništa neobično, velika većina ljudi zaboravlja svoje snove istog časa kad se probude.

Suvremena oneirologija – o da, postoji znanost o snovima i ima svoj naziv – smatra kako ljudi koji se često bude, koji dakle nemirno spavaju, bolje pamte svoje snove od onih koji spavaju duboko i spokojno. Studija neuroloških stručnjaka sa Sveučilišta u Lyonu iz 2017. godine pokazala je kako u tim budnim intervalima hipokampus mozga ima vremena da snove iz kratkotrajne memorije pošalje u korteks i uskladišti u dugotrajno pamćenje. Po toj teoriji, sa Hrvatima bi stvar bila u tome što su jednostavno dugo i duboko spavali. Punih devet stotina godina, da budemo precizniji, spavali su Hrvati kao bebe sanjajući neovisnu državu, i kad su se prije tridesetak godina iznenada trgli iz zna – probudio ih jedan glasni komšija urlajući po dvorištu, duga priča – istog časa, jasno, zaboravili su što su sanjali.

‘Ne zaboravimo snove!’ kaže onda Miroslav Škoro, i teško da je mogao biti više u pravu. Zaboravili su Hrvati kako su ne tako davno sanjali državu, ‘uspješnu Hrvatsku bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije’. Ja prvi: nikad, recimo, nisam razumio tu stvar. Svašta živi ljudi sanjaju – dolaze im u snove mišićavi crnci i sisate plavuše, sanjaju vatru, zmije, mrave, plaže na Mjesecu, sanjaju da su nevidljivi, da padaju s vrha nebodera, da im bankomat greškom izbacuje milijun kuna, da trče u mjestu bježeći od Kolinde Grabar-Kitarović ili da igraju briškulu s Bobom Dylanom – svašta, rekoh, ljudi sanjaju, ali nikad prije nisam čuo da netko sanja nezavisnu državu.

Kako se, naime, sanja država? Kako to uopće izgleda? Kakav je to san o neovisnoj državi, kako točno izgleda kad se sanja, kako ono, ‘uspješna Hrvatska bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije’?

Gospodin Miroslav Škoro, recimo, svoga se sna o neovisnoj Hrvatskoj jako dobro sjeća. Bilo je to negdje osamdesetih, kad je letio u Ameriku, preko Frankfurta za Pittsburgh. Dugačak je to let, pa je vrijeme kratio čitajući šest svezaka kultne ‘Povijesti Hrvata’ Nade Klaić. Bila je zima, a u avionu ugodno toplo: stjuardesa mu je upravo bila donijela puding od čokolade, a Škoro, živo pamti, taman čitao o Svetoslavu Suronji, sinu Stjepana Držislava, kad ga je iznenada trglo neko zujanje. Osvrnuo se oko sebe da vidi čuje li još netko to neobično zujanje, i imao što vidjeti: pun avion Vikinga. Baš pravi Vikinzi, svaki kao Hogar Strašni, crvene kose i brade, pod šljemom s bikovskim rogovima.

‘Čujete li i vi ovo zujanje?’ upitao onda uplašeni Škoro Hogara u sjedištu do njegovog, a ovaj mu odgovorio: ‘Leif Erikson, sin Erika Crvenog, drago mi je. Idemo otkriti Ameriku.’ ‘Miroslav Škoro, najs tu mit ju’, pristojno mu uzvratio ovaj, ‘nego čujete li i vi ovo zujanje?’ ‘Žao mi je, ne čujem vas ništa od ovog zujanja’, unio mu se Viking u uho, pa pokazao na prozor. A iza prozora hiljade, milijuni malih, ovolicnih ljubičastih pčelica svojim malim, ovolicnim okicama gledaju u Miroslava Škoru i malim, ovolicnim ručicama sviraju male, ovolicne tamburice, pa malim, ovolicnim ticalima pokazuju prema dolje! Pogledao onda Škoro dolje, i imao što vidjeti: pod oblacima na tlu prostrlo se kopno prošarano raznobojnim granicama, kao na školskoj geografskoj karti, i na njemu narančastom crtom jasno ocrtana hrvatska država u svojim povijesnim granicama!

Nije moglo biti nikakve zabune: velikim slovima, za svaki slučaj, u zakrivljenoj liniji od Velebita preko Like do Slavonije lijepo je pisalo ‘Republika Hrvatska’. Pogleda Škoro još malo bolje, kad ono nasred Hrvatske veličanstvena zagrebačka katedrala od marcipana, na vrhu zvonika Šime Strikoman snima milenijsku fotografiju, a ono ‘Republika Hrvatska’ svojim tijelima ispisale zapravo stotine hiljada Hrvata. Pa svi zajedno mašu gore prema Škori i pjevaju ‘Milo moje, milo mame svoje’.

Okrenuo se uplašeni Škoro prema onom Vikingu, ali umjesto njega u sjedištu je sad bio kralj Svetoslav Suronja. ‘I vi idete u Ameriku?’ upitao ga je iznenađeni Škoro. ‘Da’, odgovorio mu je Suronja. ‘Čuo sam da Vikinzi idu otkriti Ameriku, pa sam mislio skloniti se malo u Pittsburgh dok se ne riješi ovo s Bugarima i Bizantom.’ ‘Ali Hrvatska je slobodna, pogledajte!’ pokazao mu je Škoro kroz prozor aviona. ‘Da, znam, ali bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’ povikao je, točno pamti Miroslav Škoro, uzrujani kralj. ‘A kako, dragi moj Škoro, Hrvatska može opstati bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije? Evo, ti si pametan i školovan čovjek: kako bez nepravde osigurati resurse za vlast, kako je učvrstiti bez klijentelističkih odnosa s Bizantom i Venecijom, kako je održavati bez korupcije za velikaše i plemenitaše? Devet stotina godina – zapamti, Škoro, što sam ti rekao – trebat će toj primitivnoj marvi da shvati kako nema slobodne, neovisne i suverene Hrvatske bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’

‘Vaše veličanstvo, hoćete li što popiti?’ prekinuo ih je uto ženski glas, a zbunjenom Škori učinilo se da to govori njemu. ‘Gospodine Škoro’, mazno ponovi ljepojka, i Miroslav shvati da je to Madonna u crnom kožnom trikou s halterima. ‘Za dom spremni!’ iznenada je uto povikala Madonna, ‘za dom spremni!’ zborno za njom ponovili oni Vikinzi, a Škoro se živ usro: baš zapravo se usro, topla se smeđa masa razlila po sjedištu i ispod njega, a Miroslav se sav siromah unezgodio i ušeprtljao, ispričavajući se Madonni i skupljajući govno po tepisonu. ‘Sve je u redu, gospodine’, šapnula mu je Madonna, a kad je zbunjeni Škoro podigao pogled ugledao – stjuardesu.

‘Sve je u redu, ja ću’, ponovila je ona čisteći tepison pod sjedištem. ‘Sigurno ste ružno sanjali, pa vam se prosuo puding. Vi samo vežite pojas i budite spremni, za petnaest minuta slijećemo u Pittsburgh.’

Tako je, eto, bilo u ona mračna, olovna vremena, kad je Miroslav Škoro devet stotina godina sanjao neovisnu hrvatsku državu bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije. Devet stotina godina sanjao je Hrvat snove s Vikinzima, Hogarom Strašnim, Svetoslavom Suronjom, Madonnom, malim, ovolicnim ljubičastim pčelicama, katedralama od marcipana i uspješnom Hrvatskom bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije, pa ipak u njegovoj velikoj narodnoj sanjarici pod slovom D nikad nije bilo države. Bio je ‘dragulj’, bila je ‘droga’, bilo je ‘drvo’, bilo je i na ‘drp’ i na ‘drk’, samo ‘države’ nije bilo.

To je, shvatili ste, zato što bi Hrvat zaboravio što je sanjao istog časa kad bi se probudio. ‘Sve je u redu’, rekla bi žena, nježno mu brišući hladan znoj sa čela. ‘Sigurno si ružno sanjao.’

‘Obećajmo sebi i svojoj djeci da nećemo odustati od sna o uspješnoj Hrvatskoj bez društvene nepravde, klijentelizma i korupcije!’ reče na kraju Miroslav Škoro, a Hrvati ga onda poslušaju, pa se okrenu na drugu stranu i nastave spavati sljedećih devet stotina godina. Sve sanjajući da im je ona mlaka lokvica pod nogama zapravo puding od čokolade.

1/2