Novosti

Društvo

Dramski razbojnik

Novosti otkrivaju: Jakov Sedlar u huškačkom dokumentarcu ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’ neovlašteno je koristio fotografije i snimke hrvatskih i svjetskih medijskih kuća kao što su Reuters, Associated Press, EPA, Hanza media, Styria, Hina, Tanjug i HRT. Oštećeni najavljuju podnošenje tužbi

Više novinskih agencija, medijskih kuća i fotografa najavilo je tužbe protiv Jakova Sedlara i drugih odgovornih pojedinaca zbog neovlaštenog korištenja fotografskog i video sadržaja u šovinističkom i huškačkom dokumentarcu ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918.–2018. (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)’. Jakov Sedlar je bez dozvole i novčane naknade u film ubacio najmanje 36 fotografija hrvatskih i svjetskih medijskih kuća. Među agencijama i medijima čije je zaštićene materijale neovlašteno koristila Sedlarova ekipa nalaze se Reuters, Associated Press, EPA, Hanza media, Styria, Hina, Tanjug, Novi list i Nacional te lokalni portali Virovitica.net i Dubrovniknet.hr. Na isti način, bez odobrenja i plaćanja, Sedlar je koristio video arhivu HRT-a i beogradske televizije StudioB, zamućujući pritom njihove logotipe. Budući da je cjelokupni materijal nepotpisan u filmu, moguće je da nam je zbog obilja promaknula pokoja snimka ili fotografija.

Budući da se radi o drskoj krađi čovjeka koji je našu fotografiju koristio u svrhu vrijeđanja i huškanja, tražit ću najveću moguću odštetu – najavio je urednik portala Virovitica.net Goran Gazdek

Da je Sedlar neovlašteno koristio te materijale Novosti su otkrile pomnom analizom sadržaja njegovog najnovijeg filma. Utvrdili smo otkud potječu prikazane fotografije i video zapisi i obratili se nositeljima autorskih prava. Strane agencije, medije i fotografe pitali smo jesu li pristali na ustupanje ili prodaju proizvoda za film u kojem se apologetski i sa simpatijama opisuje NDH, nacistička marionetska ‘država’ iz Drugog svjetskog rata, dok smo domaće jednostavno pitali da li je Sedlar tražio njihovu dozvolu. Odgovor je bio isti: ni u jednom slučaju autori filma nisu tražili dopuštenje za korištenje arhive niti im je ona odobrena. Pod autorima mislimo na ekipu koja stoji iza filma, od redatelja Sedlara, producenta Frane Matijevića i izvršnog producenta Marijana Medvidovića, pa do producentske kuće ‘Tesla film’, koja je potpisana na odjavnoj špici filma, a koju nismo uspjeli pronaći u dostupnim registrima kompanija.

Dok pišemo ovaj tekst, novinska agencija EPA, kako su nam odgovorili, pokušava stupiti u kontakt sa Sedlarom i naplatiti svoje fotografije. Uskoro će isto napraviti i druge zapadne medijske kuće, poslovično rigorozne kada je riječ o autorskim pravima. Što se tiče većine lokalnih medijskih kuća, one su neslužbeno najavile podnošenje tužbi ili slanje računa autorima filma. Za donošenje takve odluke redatelj im je dobrano olakšao posao, koristeći u formi tjeralica fotografije s licima njihovih zaposlenika. Tako su primjerice novinari Jutarnjeg lista Inoslav Bešker, Jurica Pavičić i Miljenko Jergović u filmu proglašeni neprijateljima Hrvatske uz prikazivanje njihovih portreta koji su vlasništvo Hanza medije, izdavača Jutarnjeg lista. Nadalje, autori filma ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’ koristili su fotografije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića bez odobrenja beogradske agencije Tanjug koja ih je snimila. Dok se u Sedlarovom filmu prikazuju fotografije otuđene od Tanjuga i StudijaB, narator izgovara sljedeće rečenice: ‘Ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici… Srbijanska državna politika i Srpska pravoslavna crkva u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom koju u pogodnom trenutku treba osloboditi i prisajediniti. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.’

Iz Tanjuga najavljuju poduzimanje mjera protiv Sedlara i kolega.

- Pored toga što ćemo napraviti vest o neovlašćenom korišćenju našeg materijala, i to u ovako neprihvatljivom kontekstu, konsultovaćemo pravne zastupnike i najverovatnije podneti tužbu protiv autora - odgovorila je na naše pitanje direktorica Tanjuga Branka Đukić, dok se sličan epilog može očekivati i u slučaju StudijaB.

Pravne korake najavili su i s lokalnog hrvatskog portala Virovitica.net. Njima je ukradena fotografija novinara Novog lista Borisa Pavelića, koji se u Sedlarovom filmu također našao na popisu tobožnjih podrivača svega hrvatskog.

- Kontaktirat ću odvjetnika i postupiti u skladu sa Zakonom o autorskim pravima. Budući da se radi o posebno drskoj krađi čovjeka kojemu to vjerojatno nije prvo zadiranje u intelektualno vlasništvo i da je fotografiju koristio u svrhu manipulacije, falsificiranja, omalovažavanja, vrijeđanja i huškanja, tražit ću najveću moguću odštetu - najavio je autor fotografije i urednik virovitičkog portala Goran Gazdek.

Svojevrsni vrhunac je ipak situacija u kojoj Sedlar neovlašteno i u više navrata koristi skupocjenu arhivu HRT-a. Tisuću kuna inače je minimalan iznos za isječak do jedne minute HRT-ove građe. Sedlar je tako otuđio snimke iste televizije na kojoj je prije nekoliko tjedana s ushitom najavljena premijera ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’. Iz hrvatske javne novinske agencije Hina odgovorili su nam da su i četiri njihove fotografije, inače zaštićene Zakonom o autorskim i srodnim pravima, također korištene bez pitanja. Odgovor smo dobili i iz Novog lista.

‘Nakon izvršene provjere utvrdili smo da su naznačene fotografije autorsko djelo stvoreno u radnom odnosu od strane fotoreportera zaposlenih u društvu Novi list d.d. te da za iskorištavanje naznačenih fotografija nije prethodno zatražena niti dana suglasnost od strane ovlaštenih osoba nakladnika dnevnika Novi list. Bit će poduzete pravne radnje sukladno zakonskim propisima, prvenstveno Zakonu o autorskim i srodnim pravima, od strane odvjetničkog društva, a u cilju zaštite autorskih prava zbog neovlaštenog korištenja fotografija čime su povrijeđena autorska prava, kako moralna, tako i imovinska prava autora’, poručuju iz riječke izdavačke kuće.

Ostale agencije i medijske kuće koje smo kontaktirali trenutno također razmišljaju o poduzimanju pravnih radnji zbog zaštite svojih autorskih prava. Ova priča nameće se kao lijepa ilustracija kontinuiteta redateljeva rada, koji je i u prošlosti proizvodio filmove uz laganje i falsificiranje. Najnoviji drumski pohod na tuđu imovinu treba gledati i u kontekstu Sedlarove biografije. Sedlaru, koji je inače zaposlen u zagrebačkom HNK-u, prošle godine dodijeljena je pozicija rektorovog osobnog savjetnika za kulturu pri Sveučilištu u Zagrebu, a prije toga i nagrada Grada Zagreba, vrijedna 50.000 kuna. Postavljen je i u programsko vijeće zagrebačkog Studentskog centra. Te pozicije i počasti Sedlar je dobio unatoč tome što je 2016. snimio sramotni ‘dokumentarac’ ‘Jasenovac – istina’, prepun falsifikata. Zbog sadržaja filma u kojem umanjuje i poriče ustaški zločin genocida u Jasenovcu, Antifašistička liga RH tada je Sedlara kazneno prijavila za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju. Već u tom filmu Novosti su otkrile da je neovlašteno koristio jednu snimku čiji su autori povjesničari Igor Šaponja i Igor Jovanović, zbog čega im se morao ispričati i platiti odštetu.

Novi Sedlarov antisrpski film ipak je nadmašio njegove ranije uratke. Stavimo li na stranu starije snimke iz Drugog svjetskog rata, gotovo da ne postoji video ili fotografija u dokumentarcu koji nisu otuđeni od nekoga. Sam tekst koji u filmu čitaju glumci Sanja Marin i Joško Ševo, a koji je na inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović recitirao hrvatsku himnu, napisao je Nenad Piskač, autor koji često objavljuje na desničarskom portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Riječ je o banalnoj huškačkoj čorbi u kojoj, kao što naslov filma suptilno sugerira, Srbi Hrvatima cijelo stoljeće jednostavno ne daju mira. Od Aleksandra Karađorđevića do Milorada Pupovca, od Srbobrana do tjednika Novosti, od rojalista i četnika do komunista i liberala, Srbi uz pomoć hrvatskih izdajnika danonoćno kuju planove za ‘prisajedinjenje’ hrvatskih krajeva. Toj banalnoj gluposti od 1941. pridružuje se i apologija fašizma, kad se ustaše i Ante Pavelić portretiraju kao nacionalna nužnost. Zadnjih nekoliko godina sve je to već viđeno od autora kao što je Sedlar. Razlika je jedino u dodatnom mentalnom poniranju: odustali su od umanjivanja ustaških zločina tako što ih jednostavno ni ne spominju. Odnosno, zločin se obilato spominje, ali kao opačina neprijateljske strane. Ovdje se naime protura teza o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH. Autor je sazrio, reklo bi se: pretprošle godine obrnutu genocidnost ograničavao je samo na koncentracijski logor Jasenovac, tvrdeći da su se tamo zločini dešavali u poslijeratnoj Jugoslaviji. Sada je inverziju odlučio prenijeti na područje cijele ustaške države, prije njenog urušavanja. Na nekoliko mjesta NDH i Hrvatska opisuju se kao prirodni kontinuitet. Godine 1941. i 1991. zaustavilo se tako nasilno ‘pretapanje Hrvata u Srbe’.

Kako film odmiče, moralni idiotizam u tumačenju Drugog svjetskog rata nastavlja se u analizi posttuđmanovske Hrvatske. Trajno ‘pretapanje’ stoljetnog srpskog terora u Hrvatsku obavlja se pritom logikom lijevka ili WC školjke, pa cjelokupni sadržaj nezaustavljivo klizi prema dnu ili vrhuncu autorove imaginacije. Na tome mjestu tavori popis ‘pete kolone jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija’. Novi problemi Hrvata, po autorima filma, počinju od dolaska ‘kriptokomunističke koalicije projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem’. Istim stopama nastavili su Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Ivo Josipović i Milanovićeva vlada, ‘u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. (uz fotografiju Vesne Pusić, op. a.)’. Dejan Jović je lažov i ‘srpski intelektualac iz balkanske kuhinje’, a Hrvatska je izložena ‘medijskome teroru integralnog jugoslavenstva, u kojem je uspostavljen jugohranidbeni lanac’. Kao karike tog lanca istaknuti su Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški. Tu su se našili i povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i Ivo Goldstein. ‘Civilnim društvom vladaju dokazani Jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna: Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelič, Dragan Zelić’, nabraja narator, sve uz pratnju otuđenih fotografija tih ‘jugokomunističkih nemani’.

Novosti su po Sedlaru novi Srbobran, ‘protuhrvatski list’ koji ‘kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet’. Predvodnik svega je Milorad Pupovac, nasljednik Rankovića, Raškovića i drugih.

Želimo li opstati kao hrvatski narod – poručuju autori na kraju dokumentarca – nužno je zaustaviti posrbljivanje u Hrvatskoj, pa tako i ono koje emitiraju ljudi s popisa. Na koji točno način, to se već prepušta na maštu gledateljima. Mali mig se krije u spomenutoj 1941. godini, ali se ni tamo ne otkrivaju ustaške metode koje su zaustavile ‘pretapanje’ Hrvata u Srbe. Unatoč svemu, Sedlar je, nažalost, postao dio mejnstrima. Filmovi mu se promoviraju na javnoj televiziji i prikazuju na festivalima financiranim iz državnih institucija i gradske kase. Čovjek koji ne uvažava intelektualno vlasništvo, niti u svojim filmovima pokazuje intelektualno poštenje, dobiva poziciju u zagrebačkom Sveučilištu, dok mu gradske vlasti dodjeljuju nagrade za kulturno trudbeništvo. O tom i takvom društvenom ambijentu ponajbolje svjedoči recentni istup Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina Hrvatske, koji inače u nastupima bira riječi. Kraus je doslovno izjavio da je zbog huškačkih sadržaja kakvima obiluje Sedlarov dokumentarac ‘došlo do Kristalne noći’. Predstavnici Vlade nisu bili na obilježavanju obljetnice tog događaja. S obzirom na ustaške udruge i pojedince koje financijski podržavaju, bilo bi nepristojno da su se pojavili.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više