>

novosti logo

Društvo Društvo

Dvojna Čavoglave

Odluka Visokog prekršajnog suda o ustaškom pozdravu u Thompsonovoj pjesmi temelji se na selektivnom čitanju Ustava, presuda Evropskog suda za ljudska prava i zaključka Vijeća za suočavanje s prošlošću. U njoj se poziva i na saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja je prije 20 godina usvojena kao pamflet za verificiranje prijesne laži – da je Hrvatska 1990-ih isključivo vodila oslobodilački rat

Nakon negativnih reakcija dijela pravnih stručnjaka na odluku većine sudaca Visokog prekršajnog suda oko ustaškog pozdrava u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’, iz toga je suda 4. lipnja odaslano drugo, znatno opširnije priopćenje za javnost. U njemu je iznesena detaljna pravna argumentacija iz koje se iščitava zaključak da nisu odlučivali o svim manifestacijama pozdrava ‘Za dom spremni’, nego da su razriješili pravnu neujednačenost u konkretnom slučaju Thompsona i odlučili da sporna krilatica na početku njegove pjesme ne predstavlja prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. No nastavak ovoga priopćenja dobio je znatno manju javnu pozornost, iako je od nemale važnosti za ovaj postupak. Važan je zato što se sastoji od argumenata koji su izneseni na sastanku svih sudaca prije nego što se pristupilo glasanju.

Budući da dosta ilustrativno skicira temelje na kojima je 15 od 20 sudaca Visokog prekršajnog suda odlučilo da se Thompson nije ogriješio o Zakon o prekršajima, taj je skup argumenata zaslužio pomnu analizu. ‘Pjesma Bojna Čavoglave asocira na Domovinski rat i obranu domovine, a u kontekstu remećenja javnog reda i mira ili uznemiravanja građana potrebno je utvrditi motiv izvođenja pjesme Bojna Čavoglave, odnosno je li usmjerena na provokaciju građana ili na obilježavanje sjećanja na Domovinski rat’, ključni je pasus nakon kojeg se navodi više pravosudno-političkih referenci spomenutih u raspravi svih sudaca. S obzirom na plahte novinskih tekstova, televizijskih priloga i knjiga pristojnijih historičara koje su napisane u zadnjih 30 godina, odgovor na citiranu dilemu mogao je biti jasan u startu: pjesma je nastala kao proustaška budnica na početku Domovinskog rata. S tom ju je intencijom napisao čovjek koji je bio otvoreni zagovaratelj ustaštva i NDH sve dok mu to nije počelo štetiti karijernim planovima. U međuvremenu je prestao istupati s tih pozicija, ali je smisao pozdrava u pjesmi ostao isti. No ovaj sud nijednom ne spominje obilje javno dostupnih činjenica koje dovode do takvog zaključka.

‘Bojna Čavoglave’ nastala je kao proustaška budnica na početku Domovinskog rata. S tom ju je intencijom napisao čovjek koji je bio otvoreni zagovaratelj ustaštva sve dok mu to nije počelo štetiti karijeri

Umjesto toga, ‘provokacija’ iz dileme o smislu početka ‘Bojne Čavoglave’ iščezla je iz sudačke rasprave i posljedičnog priopćenja, ustupivši cijeli prostor ‘sjećanju na Domovinski rat’. Odmah ispod citirane dvojbe zalijepili su prvi članak Ustava Republike Hrvatske, po kojem se ona temelji ‘na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojim je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”. Kakve veze ima ovaj članak s Thompsonom i općenito pozdravom ‘Za dom spremni’? Sve do obrazloženja Visokog prekršajnog suda imao je male ili nikakve, osim u mračnim marginama proustaške publicistike, na skupovima veteranskih ekstremista i u izdvojenim odlukama pojedinih sudaca Ustavnog suda. Izravna poveznica, koju Visoki prekršajni sud nije spomenuo u priopćenju, nalazi se nedaleko od citiranog članka u tom istom Ustavu: suvremena Hrvatska utemeljena je i na ZAVNOH-u, nasuprot Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.), koja je poslužila kao ideološka potka za uvod u pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Umjesto toga članka koji daje jedini primjereni kontekst ovoj raspravi, u nastavku priopćenja citirana je Deklaracija o Domovinskom ratu prema kojoj se sve građane i državna tijela Republike Hrvatske poziva da ‘štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata’ te ‘čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine’. I ovdje je, međutim, nejasno na koga se u ovom postupku odnosi zaštita dostojanstva Domovinskog rata i Domovine s velikim D – na Thompsona ili Visoki prekršajni sud, koji je Deklaraciju uveo u raspravu povodom donošenja ovakve odluke? I je li to dostojanstvo navedeno kao kontrapunkt notornom simbolu ustaštva? Bez obzira na stvarnu intenciju, odgovor je poražavajući u svakom scenariju. Prije dvadeset godina Deklaracija je u Saboru usvojena kao politički pamflet za verificiranje jedne prijesne laži, one da je Hrvatska vodila isključivo oslobodilački rat, iako čak i presude Haškog suda o aktivnostima u susjednoj Bosni i Hercegovini ukazuju na suštu suprotnost. Možda baš u tome leži i odgovor: jučer je Deklaracija služila za laganje da Hrvatska nije vodila i osvajačke kampanje, a danas za relativiziranje jednog ustaškog pozdrava. U nacionalističkom tumačenju, dakako, stvari su suprotne, pa se takvi ‘čast, ugled i dostojanstvo’ Domovine prirodno stapaju s notornim simbolom fašizma.

Nakon ustavno-deklaracijskog naklapanja o dignitetu, braniteljima i Domovinskom ratu, navedena su dva komparativna primjera iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, u kojima su okrivljenici lišeni osuda iz matičnih zemalja. U prvom primjeru pozvali su se na odluku Vajnai protiv Mađarske, u kojem je pravo na slobodu izražavanja dobilo primat nad osuđujućom presudom iz susjedne zemlje. Visoki prekršajni sud, međutim, u nastavku ne navodi da nije riječ o fašističkoj simbolici, nego o neuspješnom pokušaju kriminalizacije petokrake. Izostavili su tako i obrazloženje prema kojem se ne može smatrati da petokraka ‘predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu (…) Jasno je da ta zvijezda još uvijek simbolizira i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, kao i pojedine zakonite političke stranke aktivne u različitim državama članicama’, stoji u odluci suda u Strazburu. Razlog za korištenje upravo ovog slučaja valjda se nalazi u rečenici koju su prenijeli iz presude. ‘I kad je riječ o spornim obilježjima fašizma i komunizma, društvo mora ostati razumno u svojoj prosudbi’, navodi Visoki prekršajni sud, sugerirajući mogućnost različitog tumačenja pozdrava ‘Za dom spremni’ u kontekstu slobode izražavanja. No kao što je poznato, takvim se argumentom u Strazbur svojevremeno uputio nogometaš Joe Šimunić koji je osuđen u Hrvatskoj zbog uzvikivanja ‘Za dom spremni’, ali je njegova žalba odbijena.

Šimunićev primjer značajan je zbog druge presude koja je, za razliku od prethodne, zaokruženo citirana. Radi se o slučaju Fàber protiv Mađarske iz 2012. godine, čiji sadržaj iz priopćenja vrijedi navesti u cijelosti. ‘U Budimpešti se održavao na mjestu masovnog pogubljenja Židova, kojeg je počinila 1944. mađarska pronacistička vlada, prosvjed Mađarske socijalističke partije uz kontra-prosvjed jedne desničarske stranke. Jedan demonstrant, stanoviti Fàber, izvjesio je zastavu dinastije Arpadovića koju je u službenu uporabu vratio privremeno 1944. pronacistički režim. Uhićen je i kažnjen nakon što je odbio ukloniti zastavu. Kad se obratio Europskom sudu za ljudska prava, sud je odbio argumente mađarske vlade da je Fàberovo ponašanje predstavljalo oblik govora mržnje koji ne uživa zaštitu slobode izražavanja i utvrdio da je povrijeđena Fàberova sloboda javnog govora. Sud je pošao od toga da je zastava Arpadovića, makar je korištena od pronacističkog režima, imala više značenja kroz povijest i da se u ovom slučaju mora imati u vidu da ju je Fàber koristio u novom kontekstu, prosvjeda koji se održavao 2007., a koji nije bio usmjeren ni na veličanje nacizma ni ratnih zločina’, stoji u priopćenju Visokog prekršajnog suda.

Evropski sud za ljudska prava uopće nije odlučivao o tome je li mađarsko sudstvo imalo zakonski temelj za kažnjavanje svoga državljanina zbog sporne zastave, nego je li mu povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Mađar je dobio satisfakciju na istom sudu na kojem je identičnom pravnom argumentacijom zbog pozdrava ‘Za dom spremni’ Joeu Šimuniću odbijena žalba. Mogao je dakle Visoki prekršajni sud navesti znatno bližeg Šimunića kao komparativni primjer, ali je nogometaševa neuspjela žalba svega nekoliko pasusa iznad poslužila za demantiranje kritika da je ovaj sud u slučaju Thompson donio odluku dijametralno suprotnu istovjetnim slučajevima koji su joj prethodili. Šimunić i njemu slični nisu se naime pozivali na povredu načela zakonitosti, nego na slobodu da urliču ‘Za dom spremni’, pa sud u Strazburu ili zagrebački Visoki prekršajni sud sve do zadnje presude uopće nisu razmatrali je li ‘Za dom spremni’ izričito zabranjen zakonom. Izostanak čvrstih zakonskih osnova nije se dakle uzimao u obzir ni u slučaju Fàber, ali ga svejedno evo u rješenju Visokog prekršajnog suda, kao oslobođenog pronositelja simbola koji je u različitim kontekstima postojao znatno prije i poslije spornog razdoblja Drugog svjetskog rata.

Paralela s Hrvatskom i ‘starim pozdravom’ je toliko jasna da ne treba biti ni izrečena. Nebitno je pritom da se u hrvatskom slučaju radi o neusporedivoj laži o različitim historijskim kontekstima i drevnosti usklika koji je ukaljan tek naknadno, u Pavelićevoj tvorevini. Za razliku od zastave dinastije Arpadović, ‘Za dom spremni’ uvijek je imao jedno te isto značenje, unatoč pokušajima krajnje desnice i određenih sudova da sugestivnim obrazloženjima relativiziraju tu neospornu činjenicu.

Jer kao što nas ovdašnji revizionisti podučavaju, mala je udaljenost koju treba prijeći između starog hrvatskog pozdrava i njegove dvostruke konotacije u službenim državnim dokumentima. Potonju kovanicu popularizirao je premijer Andrej Plenković kao koncept političkog kukavičluka u slučaju čuvene ploče u Jasenovcu. Umjesto njenog promptnog odstranjenja, osnovao je Vijeće za suočavanje s prošlošću, stručno tijelo čiji su članovi u svojstvu korisnih intelektualaca poslužili za prilično efektnu amortizaciju neugodne kampanje krajnje desnice usmjerene prema Banskim dvorima. Visoki prekršajni sud u svom je priopćenju zakoračio u istom smjeru. Uz opravdanu napomenu o nužnosti jasnijeg normiranja javne uporabe simbola ‘nedemokratskih režima’, kao argument su priložili i zaključke Vijeća te njegovu najsporniju preporuku za budući zakonski okvir.

‘Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe pozdrava Za dom spremni zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat, opisanih u četvrtom poglavlju, točki 2. ovog dijela Dokumenta”, stoji u priopćenju. Koliko god ovaj pasus bio moralno i civilizacijski nepodnošljiv u jednakoj mjeri kao i njegovo citiranje u jednom sudskom slučaju, jer u svojoj biti sadržava relativizaciju fašizma uz visoko državno pokroviteljstvo, on se odnosi na veterane HOS-a i njihove ‘vojne insignije’ u posebnim komemorativnim okolnostima. Nigdje u dokumentu Vijeća nema spomena o Thompsonu, njegovoj pjesmi i općenito bilo čijem korištenju spornog pozdrava mimo konteksta ‘vojnih insignija’. ‘Izvan navedene iznimke, uređenje tog pozdrava i dalje bi bilo istovjetno uređenju svih ostalih prima facie spornih obilježja mržnje’, piše u Dokumentu dijaloga, ali ne i u priopćenju Visokog prekršajnog suda. Oni su samo uzeli dio koji amenuje uporabu vizualnog ustaštva za potrebe razmatranja slučaja ‘konkretnog okrivljenika’ Marka Perkovića Thompsona, odnosno ‘primjene članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme Bojna Čavoglave’.

Možda je, pozivajući se na preporuke Vijeća, sud želio poručiti kako koncertna verzija pozdrava ‘Za dom spremni’ nije izričito zabranjena, ali u budućnosti ne postoji plan za njegovo čvrsto ozakonjivanje. No s obzirom na ostatak priopćenja, prije će biti da se citiranjem upravo ove preporuke radi o prigodnom zaokruženju argumenata koji su doveli do same sudačke odluke.

Jer kad se na stranu stave dileme koje su otvorili kritičari izglasanog stava većine sudaca – s fokusom na potencijalno nezakonito i neustavno postupanje Visokog prekršajnog suda – ostaje činjenica da je argumentacija koja je prethodila ovakvoj sudačkoj odluci sastavljena i na temelju nereferentnog sadržaja u mišljenju Vijeća za prošlost, nečasne Deklaracije, selektivnog čitanja Ustava, oslobođene petokrake i trijumfa primjerenog konteksta za koji se izborio gospodin Fàber iz Mađarske. U iščekivanju teksta konačne odluke valja zaključiti da ustaški urlik i onaj koji ga upražnjava na glazbenoj pozornici u priopćenju nisu revizionistički prilagođeni dostojanstvu, časti, ugledu i slobodi ‘Domovine’. Prilagodba je, naime, obavljena u suprotnom smjeru.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2