>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Emina Višnić U kulturnim institucijama ne postoji autonomija upravljanja

Za razliku od sveučilišta, na kojima autonomija upravljanja ipak funkcionira, u kulturnim institucijama ona je formalno onemogućena i ukinuta političkom instalacijom kadrova i odozgo nametnutih odluka. Zato je temeljna zadaća demokratizacija upravljanja javnim ustanovama u kulturi

Emina Višnić jedna je od najkvalificiranijih stručnjakinja za razgovor o kulturnim politikama, problemima upravljanja u kulturi i kulturnog menadžmenta u sferi tzv. nezavisne ili izvaninstitucionalne kulture. Ravnateljica Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, članica Upravnog odbora Zaklade Kultura nova, članica Kulturnog vijeća za inovativne umjetničke i kulturne prakse, donedavna članica Umjetničkog vijeća HAVC-a, naša sugovornica odlično poznaje aktualni status reprezentativne i nezavisne kulture. Povod razgovoru je činjenica konačnog preuređenja centra Jedinstvo na obali Save: prostor bivše istoimene tvornice Grad Zagreb još je 2000-ih ‘dodijelio’ nezavisnoj kulturi na korištenje, uz obećanje ‘skore adaptacije’. Srećom, projekt preobrazbe starog Jedinstva u multifunkcionalan prostor namijenjen kulturi, kao (ubuduće) povijesno prvi novoizgrađeni centar (nezavisne) kulture u Zagrebu, sada je u fazi završetka arhitektonske dokumentacije potrebne radi aplikacije za strukturne EU-fondove, što bi trebalo jamčiti finalizaciju građevine do 2017.

- Investitor i nositelj projekta je Grad Zagreb, provodi ga Pogon, a podržavaju Ministarstvo kulture i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Projekt je uvršten na popis prioritetnih EU-projekata Grada Zagreba kao jedan od, čini mi se, svega dvaju kulturnih projekta u Zagrebu spremnih za prijavu za strukturne EU-fondove. Idejni projekt, na temelju kojeg je i ove godine izdana lokacijska dozvola, izradili su arhitekti Dinko Peračić i Miranda Veljačić, a ideja je rekonstrukcija koja poštuje strukturu i obrise postojeće industrijske arhitekture, dakle novi centar u kosturu bivšega industrijskog pogona. Bit će namijenjen nezavisnoj kulturi i mladima, ali služit će i kao društveni prostor za kvart i čitav grad - pojašnjava Emina Višnić.

Glomazna struktura gradskog ureda koji obuhvaća kulturu, obrazovanje i sport nesumnjivo šteti kulturi. Zagrebački prioriteti se znaju: vrtić, škola, Dinamo, kultura. Teško je vjerovati da postoji Superman koji može upravljati trima sektorima

Nije problem u pojedinačnoj figuri

Osnovni problem kulturne politike je upravljanje kulturnim institucijama. Otkuda, na lokalnoj razini, treba krenuti od dijagnoze?

Kao što je poznato, u kulturnim institucijama ne postoji autonomija upravljanja, iako je ona formalno postavljena, uz upravna i ostala vijeća pojedine institucije. Za razliku od sveučilišta, na kojima autonomija upravljanja ipak funkcionira, u kulturnim institucijama ona je formalno onemogućena i ukinuta političkom instalacijom kadrova i odozgo nametnutih odluka. Zato je temeljna zadaća demokratizacija upravljanja javnim ustanovama u kulturi. Tipovi demokratizacije, uključivanja zainteresirane javnosti u upravljačke modele, ovise, naravno, o profilu određene institucije i nema jedinstvenog rješenja za sve. Javna uloga Grada kao vlasnika jest važna, jer bi se eventualnom privatizacijom kultura posve marginalizirala. Ali inzistiranje na hibridizaciji upravljanja kulturnim institucijama u ovom je trenutku još važnije, jer bi javna i profesionalna kontrola nad kulturnim ustanovama značajno pridonijela kvaliteti čitave kulture u zajednici. To je sigurno.

Kako sada funkcionira kulturni sektor u Zagrebu, u (prisilnoj) postbandićevskoj eri upravljanja?

Koliko vidim, nema promjena, jer problem upravljanja kulturom nije problem pojedinačne figure. Značajnije je znati da politika upravljanja kulturom na lokalnoj razini nije eksplicitna, nema pokrića u planu ili strategiji tog posla. Naravno, možda smo se umorili od ponavljanja takvih dijagnoza, ali nas posljedice tih stanja nanovo iznenade. Primjerice: zašto Grad Zagreb, uza sva rezanja budžeta za kulturu obrazložena posljedicom recesije, sad investira milijun kuna u ‘vanjske usluge’ izrade prijedloga za kandidaturu Zagreba kao europske prijestolnice kulture? Usporedbe radi, 1,5 milijuna kuna iznosi budžet za čitav sektor inovativnih umjetničkih kulturnih praksi. Treba li se Zagreb uopće kandidirati? Nema rasprave o tome je li kandidatura vrijedna tog iznosa. Osim toga, glomazna struktura gradskog ureda koji obuhvaća kulturu, obrazovanje i sport nesumnjivo šteti kulturi. Zagrebački prioriteti se znaju: vrtić, škola, Dinamo, kultura. Teško je vjerovati da postoji Superman koji može upravljati trima sektorima.

Stara su mjesta ista: klijentelizam, netransparentnost poslovanja. Imamo li uopće novih momenata za razgovor o zagrebačkoj kulturi?

Pored svega što znamo, nedovoljno vodimo računa o analizi budžeta. Primjerice, usporedimo li gradski proračun predkrizne 2009. s onim za ovu godinu, vidjet ćemo da je kultura, kao sektor u ukupnom iznosu, bila u rezovima omjerom usklađena s ostalim sektorima u proračunu Grada. Međutim, iznos programskih sredstava kulture u tom je razdoblju prepolovljen, za razliku od drugih stavki proračuna. Sredstva za tzv. hladni pogon kulture vrlo su malo smanjivana, a programska su drastična smanjena. Tako danas, na razini formalnog budžeta imamo omjer od 90 posto sredstava koja se direktno dodjeljuju javnim ustanovama u kulturi, za njihov hladni pogon i programe, a sredstva za tzv. nezavisnu produkciju su prepolovljena. Kad bismo se upustili u detaljniju analizu, vidjeli bismo da na nezavisnu kulturu otpada i manje od tih nominalnih i katastrofalnih deset posto ukupnog budžeta. Također, zagrebački proračun za kulturu nema jasno razrađene stavke za svaku instituciju ili sektor, kao što to primjerice ima riječki: u Zagrebu javnost ne može znati koliko točno koštaju pojedine kulturne institucije, pa nema temelja za raspravu o smislenosti čitavog budžeta. Naime, u 300 milijuna kuna određenih za hladni pogon zagrebačkih kulturnih ustanova nećete vidjeti nikakvu razradu stavki po pojedinim ustanovama, ali ćete na 45 milijuna kuna, koliko je u ukupnom iznosu određeno za program, moći upoznati njihovu najfiniju analizu.

Ekonomska dubioza

Recesija nije dotaknula domaće institucije u kulturi, nego ih je učvrstila u modelu tradicionalnog upravljanja: je li takav održiv?

Ništa se nije promijenilo u recesijskim uvjetima i raste opravdani strah od konačnog kraha sistema. Uslijed prenapregnutosti, nedostatka vremena za brzu reakciju ili sveopće neodrživosti čitav sistem može eksplodirati ili implodirati, kako hoćete. U najgorem mogućem scenariju kultura bi se, kroz neke formate privatizacije i zatvaranja nekih institucija, svela na običan rezervat, do konačnog uništenja. To je postapokaliptični scenarij kojem se ne nadam, ali je moguć ako se na lokalnoj i nacionalnoj razini nastavi ignorancija promjene sustava upravljanja.

Je li odnos lokalnih kulturnih politika ili kulturnih institucija prema fondovima EU-a još u ambivalenciji? Puno ste puta istaknuli rizičnost apliciranja programa nezavisne kulture za EU-fondove jer je posve neizvjesno hoće li lokalna vlast imati financijski adekvat za matching međunarodnoga partnerskog projekta. Ali kad nema love, onda je doista nema. Ili?

Sredstva za EU-projekte svaka lokalna zajednica, da ne spominjem nacionalnu razinu, naprosto mora imati. Financiranje EU-projektima trenutačno je jedini izvor novih investicija u kulturi. Marginalizacija kulture kao čitavog društvenog polja dovela je do sveopće paralize pri pokušaju, recimo, ozbiljne usporedbe financiranja kulture i ikojega drugog sektora lokalnog i nacionalnog budžeta. Naime, kako to da uvijek ima novca za nešto deseto, a nikad nema za kulturu? Ta ekonomska dubioza treba biti ključno javno pitanje, prema općenitom pojmu emancipacije kulture u društvu.

Ili krajnosti njezine retoričke emancipacije u logici neoliberalizma? To primjećujemo u trendu ‘kreativizacije’ kulturnog sektora s figurama kreativnog impulsa, indeksa kreativnosti, rasta kulturnih industrija kao sveopćega gospodarskog rasta?

Svaka članica EU-a ima, naravno, vlastitu logiku kulture politike. Nema uniformne kulturne politike u Uniji, ali se određena politika razvija na razini Europske komisije. U traganju za ekonomskom isplativošću, odjednom se svaka kulturna politika nađe u situaciji da vlastiti razvoj opravdava rastom broja zaposlenih i rastom privrede – čak i ondje gdje je takav način razmišljanja posve nelogičan. Zato izmišlja apsurdne indikatore rasta ili benefite na onim mjestima kulture koja imaju vrijednost po sebi. Rasprava o statusu i vrijednosti kreativnih industrija u Europi traje više od desetljeća i uvijek se zaustavi na istom mjestu: diskusiji o intrinzičnosti kulture ili njezinom tržišnom potencijalu, kao krajnostima potpune izolacije ili o kulturi kao obliku gospodarstva. Okej, ako su kreativne ili kulturne industrije zanimljivo polje koje može unaprijediti gospodarstvo neke zemlje, red je i da se njima bavi gospodarstvo, a ne kulturna politika. U našoj situaciji krajnje marginalizacije i zapuštenosti kulture, kulturna politika ne može biti prioritetna platforma za gospodarski rast ili turizam, nego se doista mora angažirati u obrazovanju i vraćanju kulturnog polja u relevantnost društvenog i političkog života.

Protiv neoliberalnog trenda

Ništa se nije promijenilo u recesijskim uvjetima i raste opravdani strah od konačnog kraha sistema, koji može eksplodirati ili implodirati, kako hoćete. U najgorem mogućem scenariju kultura bi se, kroz neke formate privatizacije i zatvaranja nekih institucija, svela na običan rezervat, do konačnog uništenja

Što kao potpredsjednica europske zagovaračke platforme Culture Action Europe vidite kao prevladavajući stav ili problem kulture u EU-u?

Upravo ovo o čemu govorimo: napor da se kultura demarginalizira u ukupnom društvenom statusu svake zemlje. Prevladavajući stav naše mreže jest činjenica da se kultura vidi kao važan dio sustava održivog razvoja neke zemlje, ali ne u instrumentalizirano-ekonomskom smislu, nego kao vrijednost po sebi. Kulturni sektor se treba iznova, i bolje, politički oblikovati kroz suradnju s obrazovanjem i medijima. Takav je stav izravno suprotstavljen neoliberalnom trendu komodifikacije i komercijalizacije svih javnih sektora.

To je onda stav novijeg datuma?

S pozicije europske mreže, to je relativno nov stav. Shvatilo se da svi javni sektori u liberalnom sistemu stradavaju na jednak način, a kultura je u tom smislu posebno ranjiva. S pozicije domaće nezavisne kulturne scene – podsjetimo, ona je stasala negdje 1990-ih iz društvenih pokreta kao odgovor na retronacionalizam tog razdoblja – takav stav je prisutan oduvijek. Zanimljivo se prisjetiti da su sve institucije reprezentativne kulture u Hrvatskoj preživjele devedesete, a nijedna omladinska kulturna institucija, u Zagrebu ili Splitu primjerice, nije to doživjela.

Govoreći paušalno o stanju nezavisne kulture u okrilju reprezentativnih kulturnih politika u regiji, kako vidite panoramu?

Pa, onako ugrubo, vrijedi ono: što južnije, tim tužnije. Slovenija nije imala udar retronacionalizma 1990-ih, pa je sve temelje nezavisne kulture iz 1980-ih, uključujući centre mladih koji su ostali vitalni do danas, nastavila u novim društvenim okolnostima. Slovenci imaju jaku nezavisnu kazališnu scenu, a nešto slabije sudjeluju u umrežavanju nacionalnih kulturnih mreža. Iako je njihova scena više orijentirana na Ministarstvo kulture i nije decentralizirana kao naša, sistem je slično uređen, a sad traži promjene i reforme, kao i naš. Gledajući kroz prizmu regije, Slovenija ima stabilne organizacije nezavisne kulture i po tome spada u naprednije kulturne scene.

U Bosni i Hercegovini je svaki oblik kulture nesretno obilježen teritorijalnim i drugim podjelama, pa je praktično nemoguće imati scenu na području čitave zemlje. Ne smijemo zaboraviti da je BiH prošla sudbinu zatvaranja velikih javnih institucija poput kazališta ili muzeja zbog nedostatka novca. Situacija je, očekivano, krajnje kaotična, iako postoje nove inicijative povezivanja nezavisne kulture na razini čitave države.

Srbija je, u panorami država regije, po mom dojmu najviše pod udarom neoliberalizma u smislu imperativa čudnovatih stranih investicija, poput ‘Beograda na vodi’, i potpune ignorancije građana u participaciji odlučivanja ili očuđenja kreativnim industrijama. Pritom je potpora nezavisnoj kulturi, koja se bavi kritičkom umjetnošću ili aktivnošću, vrlo mala.

U Makedoniji je situacija slična, utoliko gora što je na snazi retronacionalni zanos reprezentativne kulture i politike. Makedonija je donedavno bila država s najvećim budžetom kulture po stanovniku u regiji, ali je to bilo zbog velikih, nevjerojatnih spomeničkih ili muzejskih investicija u kulturi. U kontekstu takvih događaja u kulturi, jasno je da nezavisna kultura ima minimalni budžet i utjecaj. Nažalost, ne može se govoriti o sceni u Crnoj Gori, nego tek o nekoliko organizacija – jedva znamo što se kod njih događa.

1/1