>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Samoupravna kultura

Suviše lako se zaboravlja da kultura može, a onda i treba, dati politici dozu maštovitosti i sanjarstva, prijeko potrebnu da se opremo banalnosti poslovanja i rutini radnih dana. A novi kulturni dosezi nemogući su bez samoupravljanja onih koji u kulturi sudjeluju

Ako je za prethodne generacije mislilaca u 20. stoljeću vrijedilo da su cijeli život morali više negirati e da bi raščistili teren za neko eventualno i buduće afirmativno mišljenje, koliko to još više vrijedi za nas današnje? A naša je lokalna situacija još i puno gora. Mi naime moramo kritizirati one koji su nam pod kritikom prodali puko kritizerstvo. Difamaciju, etiketiranje i demoniziranje dosega prošlosti, bez dijalektičkog kontinuiteta, s kojima nema ni naše budućnosti. A spašavanje prošlosti od ‘zaborava’ nije zahvalan posao. Ta nije li sve ono što je propalo – recimo to u ponovljenoj hegelijanskoj gesti – i trebalo propasti? I nisu li upravo diskontinuiteti – koji onda mogu biti upravo povijesnima – onaj teren na kojemu se gradi svaka revolucionarna politika i kultura? Očito, trebamo suptilnija razlikovanja u dijalektici kontinuiteta i diskontinuiteta. U svemu, pa i u kulturi. Uostalom, što se dogodilo sa samoupravnom kulturom?

Tu nam danas vladajuća ‘kultura sjećanja’ neće biti od velike pomoći. Primijećeno je da i sjećanje može biti vrsta zaborava, kao što i ‘borba protiv korupcije’, koju jedno društvo deklarativno proglašava (a koje to danas ne čini?), može biti samo zadnji stadij korupcije same. Nakon svega – a to postaje problem vrijedan posebne i detaljne obrade – nije li kod nas i borba protiv revizionizma u povijesnom sjećanju sada već čvrsto u rukama revizionista?

Zadržimo li se na problematiziranju naše kulturne prošlosti, najbolji dokaz tome da je rad kritike trenutno slabunjav i nedovoljan jesu sami mršavi rezultati toga rada. Jer bez obzira na to je li današnja kritika mlitava i razvodnjena ili zajapurena i psovačka, ona ne rađa nekim osobito vrijednim plodovima. Je li to stoga što su kritičari (uspješno) marginalizirani u mjeri da od njih negirano nikada ne biva zamijenjeno nečim valjanijim i boljim? Ili zato što se ‘koješta nadoknađuje koječim’, pa se svakojaki eklekticizam izdaje za pluralizam (Matvejević, još 1975.)?

Danas kada ponovno negiramo svojedobnu kritikantsku objavu kraja povijesti, ipak nemamo snage zahtijevati obnovu nekih ‘općevažećih’, za sve na isti način obaveznih, stavova u kulturi. Nitko danas ne nudi, svom zagovaranju pluralizma usprkos, ni neko ‘takmičenje’ poetika i estetika. Škola mišljenja, uopće. Samo je takmičenje za sve oskudnija novčana sredstva posvuda lako zamislivo. Neka cvate stotinu cvjetova i neka se škole mišljenja natječu! U kulturnoj kontrarevoluciji izvedenoj protiv kulturnih revolucija prošlosti ove su, za svaki slučaj, preventivno proglašene totalitarnima. Pa ipak, ‘valjalo bi, međutim, imati svoje, tj. naše stavove, one koji bi stvarnije korespondirali s društvenim i kulturnim nastojanjima što karakteriziraju ovaj prostor, preko kojih bi – u najsretnijim slučajevima – kultura nudila vlastita rješenja i nove modele društvu’ (Matvejević).

Umjetnički život u smislu života umjetnosti više nije moguće odvajati od kulturne situacije u društvu kao takvom. Nije to ništa posebno novo. Trend da će se umjetnička djela i kulturno stvaralaštvo uopće u budućnosti sve manje vezati uz normativne estetske odredbe, pa čak i uz okvire samog djela kao artefakta, kako je ono klasično definirano, već da će prerasti u zanimanje za djelovanje, praksu samu, onkraj statusa raznih oblika, a prema oblikovanju kao takvom, primjetan je još od 1960-ih godina. Ono što je danas različito u odnosu na tada je to što se takav trend u nas nekada dovodio u vezu i s propitivanjem samoupravljanja u kulturi. A danas kulturnjaci uglavnom samo reflektiraju nove oblike porobljavanja, (samo)eksploatacije, ‘fleksibilnog’ zapošljavanja, odnosa plaćenog i neplaćenog rada itd. i u svome, sada po tome avangardnom ‘sektoru’.

U kakvoj su vezi onda tako apstraktne teme kao što su nestajanje normativnih estetika, lomljenje filozofskih sistema, nemogućnost ijedne poetike da se nametne kao općeobavezujuća, s profanom temom društvenog samoupravljanja? Pa i u kulturi. Temom koja je navodno ‘zaboravljena’ u narodnom pamćenju, kultura kojega tako voli da se ‘sjeća’ onoga što joj trenutno odgovara. Za početak možemo krenuti u širokim zamasima, jer sve što je veliko i počinje kao veliko: ako se umjetničke djelatnosti sve više oslobađaju normativnih ograničenja te ako se umjetničko s jedne i kulturno stvaranje s druge strane sve više međusobno približavaju, kao srodni izrazi čovjekovih mogućnosti, posebni oblici ljudskog osvajanja stvarnosti i čovjekova samoostvarenja, onda estetski problemi postaju problemima kulture. Ali i društvena problematika se može u raznim prilikama shvaćati i kao kulturna problematika! Tako estetski činovi u određenom totalizirajućem pothvatu postuliraju svoj status društvenih činova. Umjetničko stvaranje približava se pojmu rada ili, još bolje, stvaralaštva, na način koji zahtijeva i društveno organiziranje. A ‘mijenjati svijet’ s jedne i ‘činiti drukčije’ s druge strane jesu postulati u svom pozitivnom voluntarizmu zajednički svijetu kulture i samoupravljanju. Nametnuti sadržajima kojima vodi samoupravljanje neke odredbe, utemeljene u bilo kakvom teorijskom apriorizmu, proturječi samoj ideji samoupravnog ustrojstva. Jer ono teži biti djelom radnih ljudi i traži da oni sami odlučuju o tome kakvo će ono biti. Jedan od najznačajnijih teoretičara savjeta Karl Korsch pisao je kolegi Pannekoeku kako je ‘uzaludno željeti izmišljati stvaranje novih oblika; oni se javljaju samo u stvarnoj borbi radnika’.

Termini kao što su voluntarizam, spontanitet, organizacija, disciplina, autoritet, svijest u središtu su društvenog zanimanja, čim ono krene prema revolucionarnim rješenjima. Je li slučajno da je u istom periodu naše historije na dnevni red došlo osnivanje radničkih savjeta i odbacivanje staljinističkih modela u kulturi, pa tako i onoga tzv. socijalističkog realizma? Koji se, uostalom, ovdje nikada i nije ozbiljnije primio u većini umjetnosti. Je li samoupravljanje onda i jedna vrsta kulture? Odgovor ovisi o tome kako shvaćamo i definiramo kulturu. Matvejević, kojega po ovim pitanjima često spominjemo, u svojem pledoajeu za novo kulturno stvaralaštvo zalagao se za samoupravnu sintezu kulture i politike. Suviše lako se zaboravlja da kultura može, a onda i treba, dati politici dozu maštovitosti i sanjarstva, prijeko potrebnu da se opremo banalnosti poslovanja i rutini radnih dana. A novi kulturni dosezi nemogući su bez samoupravljanja onih koji u kulturi sudjeluju. Danas kao u ponovno odijeljenoj sferi građanskog života. Već sutra kao u vremenu u kojemu će poeziju stvarati svi.

Za one kojima se sve ovo čini apstraktnim i(li) utopističkim, pa čak i retrogradnim razmišljanjima, evo kako izgleda alternativa onih koji već decenijama uporno žele ostati u vječnoj sadašnjosti: ‘Jedva da žalim sve one koji će ostati po strani, vječno sliježući ramenima ili prežvakavajući stare i otrcane priče koje su same sebi dosadile, zastarjele odavno već i tamo odakle ih uzimaju’ (Matvejević).

1/1