>

novosti logo

Društvo Društvo

Četničko čišćenje

Nova publikacija Fonda za humanitarno pravo ‘Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini’ opisuje vrijeme u kojem su srpske nacionalističke horde progonile vojvođanske Hrvate. Riječ je o zločinima koji se u Srbiji još uvijek prešućuju jer se mnogi akteri i danas nalaze na visokim pozicijama

Jedan od osnovnih ciljeva rata 1990-ih na području bivše Jugoslavije bili su etnički čisti teritoriji. Njima su težili ratni gospodari i ne može se reći da u tome nisu uspjeli. Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda u veljači je izdao ‘Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini’, svojevrsnu kroniku jednog od najmanje spominjanih ‘humanih preseljenja’ 1990-ih. Autorica Jovana Kolarić opisuje vrijeme u kojem su srpske nacionalističke horde, kojima je ritam diktirao ratni zločinac Vojislav Šešelj uz gotovo otvorenu podršku režima Slobodana Miloševića i Resora državne bezbednosti pod ravnanjem Jovice Stanišića, progonile vojvođanske Hrvate kako bi etnički očistili teritorij na granici s Hrvatskom. Ista ekipa odgovorna je i za podstrekivanje Srba u Hrvatskoj na pobunu, koja je rezultirala kalvarijom srpskog naroda na području koje su držali pod kontrolom kao i ‘izvan zone ratnih djelovanja’, gdje je HDZ-ova vlast, uz pomoć policije i vojske, raznim metodama tjerala Srbe na odlazak iz njihovih domova.

Ono što je specifično za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine posvemašnji je muk. Službena Srbija se pravi da se to nikada nije dogodilo, ta se teme ne otvara između ostalog i zato što su mnogi akteri tih događaja i danas na visokim pozicijama, a Hrvatska o tome ili šuti ili uzgred spominje, jer se radi o ljudima koji su često i u Hrvatskoj imali problema, jer su govorili srpski. Na teritoriji Vojvodine 1991. živjelo je 74.808 Hrvata, dok ih je 2002. bilo registrirano 56.546. Gdje je, kako i zašto nestalo 24,41 posto Hrvata iz Vojvodine, opisano je u dosijeu FHP-a. Hrvati diljem Vojvodine, a najviše u općinama Šid, Inđija i Ruma, bili su izloženi prijetnjama, pozivima na iseljenje, podmetanjima eksploziva i pojedinačnim ubojstvima. Pritisci su se odvijali u nekoliko valova. Prvi je bio ujesen 1991., kada je veliki broj izbjeglih Srba iz Hrvatske došao u Vojvodinu iz zapadne Slavonije, a drugi 1995., odnosno nakon Oluje.

‘Po istom onom planu po kome je Tuđman proterao Srbe iz Hrvatske, mi ćemo proterati Hrvate iz Srbije’, poručio je Šešelj 1. travnja 1992. u Narodnoj skupštini

Objašnjavajući kako je stvoren društveni okvir u kojem je bilo moguće da se događaju protjerivanja, FHP se vraća u 1990., kada Šešelj pokušava registrirati stranku pod nazivom Srpski četnički pokret (SČP). Nakon što mu to vlast nije dozvolila, u veljači 1991. dolazi do spajanja SČP-a i lokalnih odbora Narodne radikalne stranke, iz čega nastaje Srpska radikalna stranka. Njen predsjednik Šešelj javno reklamira jedan od najvažnijih programskih ciljeva, etnički čistu Veliku Srbiju. Nakon prvih akcija Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji, s tog je teritorija izbjeglo i protjerano na hiljade Srba. Mnogi su došli u Vojvodinu, pa je Šešelj njihov dolazak iskoristio za javno iznošenje teze o nužnosti retorzije. Tako 1. travnja 1992. u Narodnoj skupštini poručuje: ‘Po istom onom planu po kome je Tuđman proterao Srbe iz Hrvatske, mi ćemo proterati Hrvate iz Srbije.’ Na njegove riječi reagirao je poslanik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Antun Skenderović, pa mu je Šešelj odgovorio: ‘Nećemo vas ubijati, razume se, ali ćemo vas lepo spakovati u kamione i vozove, pa se lepo snalazite u Zagrebu.’ Njegovu politiku, tvrdi FHP, slijedili su i drugi članovi njegove stranke, pa je u srpnju 1992., na stranačkoj tribini u Novom Pazaru, Milan Bačević, tadašnji poslanik u Skupštini, izjavio da se ‘u Beogradu nalazi 6.500 penzionisanih oficira Hrvata koji uživaju sve privilegije’. Bačević je nekoliko mjeseci 2012. bio savjetnik tadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. Danas je ambasador Republike Srbije u Kini te član Predsjedništva i Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Prema podacima FHP-a, zaštićeni svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću C-047 tvrdio je da je i bivša potpredsjednica SRS-a Maja Gojković, koja danas obnaša dužnost predsjednice Narodne skupštine, sudjelovala na tajnim sastancima sa Šešeljem i lokalnim vodstvom SRS-a na kojima se raspravljalo o protjerivanju Hrvata iz Slankovaca.

FHP u publikaciji opisuje konkretne događaje iz tog vremena, koji su kumovali iseljavanju Hrvata i koji kao da su preslikani iz Hrvatske u kojoj HDZ po gradovima početkom 1990-ih provodi istu politiku nad Srbima. Na području općine Ruma Hrvati u jesen 1991. žive uz telefonske prijetnje. Poručuje im se da se isele ili će biti ubijeni. Na zgradu Kulturno-prosvjetnog društva ‘Matija Gubec’ u Rumi bačena je bomba, a još ih je 20-ak bačeno na hrvatske kuće u narednih godinu dana. Policija nije otkrila počinitelje, iako su Hrvati imenovali organizatore kampanje zastrašivanja. Kako se današnja Srbija odnosi prema tom periodu, svjedoči slučaj Antuna Silađeva iz Sonte, koji je s kolegom Matom Horvatom 1991. radio u vodoprivrednom poduzeću Zapadna Bačka kao radnik na osiguranju crpne stanice u blizini bogojevačkog mosta na Dunavu. Silađeva u noći 30. rujna 1991. iz stanice izvode vojnici novosadskog korpusa i premlaćuju ga uz psovanje ‘matere ustaške i crnokošuljaške’. FHP 2012. pomaže Silađevu u sporu s državom, od koje je tražio da mu prizna status civilnog invalida rata. Sud odbija njegov zahtjev uz objašnjenje da zakon propisuje da se civilnim invalidima mogu smatrati samo osobe stradale od ‘neprijateljskih snaga’, a Silađev je stradao od pripadnika JNA. Osim toga, Upravni sud je zauzeo stav da se zakon odnosi samo na slučajeve koji su se dogodili tokom rata, a Srbija u ratu, prema službenoj verziji, nije sudjelovala, pa je žalba 2014. odbijena.

Na teritoriji Vojvodine 1991. živjelo je 74.808 Hrvata, dok ih je 2002. bilo 56.546

FHP citira govore Vojislava Šešelja, koji je 1992. vodio kampanju iseljavanja Hrvata iz Hrtkovaca, a kojima je 6. svibnja s predizbornog mitinga u selu, pred više od hiljadu okupljenih, od kojih su mnogi bili Srbi iz zapadne Slavonije, poručio da u Sremu nema više mjesta za njih i da će se u njihove kuće useliti izbjegli i protjerani Srbi. Na skupu se čitaju imena Hrvata ‘koji jurišaju ustaškom kamom’, a nakon njega dolazi do masovnog iseljavanja Hrvata iz tog vojvođanskog mjesta. U izjavi datoj FHP-u 1993. nekadašnji predsjednik Mjesne zajednice Hrtkovci, Ostoja Sibinčić, potvrđuje da su postojali spiskovi ljudi koji su prema njegovom mišljenju trebali napustiti Hrtkovce. ‘Svi Hrvati koji su napustili Hrtkovce, pardon, Srbislavce, i odselili se, nisu imali patriotskog nadahnuća. Otišle su one familije koje smo prokljuvili. Imali smo spiskove svih koji je trebalo da odu. A otišli su nekažnjeni. Svi su bili u dosluhu sa ustašama’, poručio je.

Mnogi Hrvati tih godina svoju imovinu mijenjaju sa Srbima iz raznih dijelova Slavonije. U tome im pomaže i agencija za razmjenu nekretnina Lasta, koja se reklamira pod sloganom ‘I selidba sa nama je lakša’. Miloševićev režim podržava iseljavanje, gurajući u prvi plan Šešelja koji djeluje po nalogu vlasti. Bivši radnik resora državne bezbednosti, koji je na suđenju Miloševiću u Hagu svjedočio kao zaštićeni svjedok C-048, izjavio je da mu je načelnik Centra Resora državne bezbednosti u Novom Sadu Milovan Popivoda u ljeto 1992. rekao da je cilj da se ‘što više Hrvata iseli iz Vojvodine kako bi se formirala stabilna granica u graničnom području između Vojvodine i Hrvatske’, s ‘tvrdim Srbima iz Krajine’. U izvještaju FHP-a dalje stoji: ‘Popivoda je, kako je naveo svedok C-048, smatrao da taj cilj treba postići zastrašivanjem najpre najbogatijih i najuticajnijih ljudi u mestima gde su Hrvati većinsko stanovništvo ili značajna populacija stanovništva. To bi rezultiralo njihovim odlaskom iz tih mesta, nakon čega bi se iselilo i preostalo stanovništvo. Istu tezu je načelnik RDB-a Jovica Stanišić preneo Mihalju Kertesu, tadašnjem zameniku ministra unutrašnjih poslova, na sastanku u avgustu 1992. godine.’ Ne može se reći da momci iz Resor državne bezbednosti nisu bili uspješni. U selu Kukujevci pored Šida, 1991. je živjelo 1.622 Hrvata, a 2002. ih je preostalo 72. Gotovo pola Hrvata nestalo je iz općine Ruma, gdje ih je 1991. živjelo 3.800. Još je gore prošla hrvatska zajednica u Inđiji, gdje je 1991. živjelo 4.650 Hrvata. Do 2002. pobjeglo ih je oko 60 posto.

Dosije FHP-a obrađuje i nekoliko ubojstava Hrvata koja su najviše pridonijela valu iseljavanja. Opisani su slučajevi ubojstava Stevana Đurkova iz Sonte i braće Mate i Ivice Abjanović iz šidskog sela Morović, koje su iz kuće odveli uniformirani ljudi i ubacili ih u vozila u vlasništvu JNA. Braća Abjanović vode se kao nestali. Ubijen je i Krešimir Herceg iz Višnjićeva u okolici Šida i Ivan Marušić iz sela Jamena, također pored Šida, gdje je u selu Kukujevci živjela i hrvatska porodica Matijević. Otac Jozo, majka Ana i sin Franjo, koji je imao 19 godina, već su se spremili za iseljavanje, a njihove stvari bile su ukrcane na kamion. Uoči selidbe 20. travnja 1992. u dvorište Matijevićevih došlo je nekoliko izbjeglica iz Hrvatske, koji su zahtijevali da im gazda preda miješalicu za cement. Nesretni Jozo Matijević ponudio im je 400 maraka da mu je ostave. Došlo je do incidenta, netko je tada Ani Matijević udario šamar i onda se sve smirilo. Međutim, istog dana navečer ‘kuću porodice Matijević opkolilo je desetak naoružanih lica koji su do kuće došli u dva automobila – belom Citroenu i žutom Mercedesu. Prema svedočenju meštana, među tim ljudima bili su i Nikola Krtinić, taksista iz Šida, čovek sa nadimkom Golub koji je držao podrum pića u Šidu i Petar Živković iz Sota. Jedna komšinica porodice Matijević je čula da se nešto dešava i izašla je iz kuće da vidi o čemu se radi. Jedan od naoružanih ljudi je toj ženi rekao da se vrati u kuću i dodao: ‘Hoćeš i ti da završiš?”, navodi se u publikaciji. Matijevići nakon toga više nisu viđeni, a njihova tijela pronađena su 1998. u masovnoj grobnici pored Iloka. Za njihovo ubojstvo nitko nije osuđen.

Dosije o zločinima nad Hrvatima opisuje i ubojstva Mijata Štefanca iz Hrtkovaca, supružnika Nade i Stevana Guština iz Bača, Stevana Krošlaka iz Sota pored Šida, Marije Tomić, Agice i Nikole Oskomića i Živka Litrića iz Kukujevaca te Marije Purić iz Golubinaca pored Stare Pazove. Iako su neki od ubojica osuđeni na zatvorske kazne, službena Srbija ni danas iseljavanje Hrvata ne želi priznati kao etničko čišćenje.

1/2