Stanje Evropske unije toliko se ubrzano mijenja nagore da se i same te promjene brže prepuštaju ‘zaboravu’ nego što mogu biti kritički prorađene. Nekad ambiciozna, iako od svoga početka imperijalna tvorevina (nastala ne bez asistencije Sjedinjenih Američkih Država), EU se svela na još jedan krug, ali ne kulturni, u raspadanju svjetske neoliberalne globalizacije, na kontinentalne i subkontinentalne interesne zone, stalno na rubu trgovačkih, ako već ne i vojnih ratova. Od prodaje velikih ideala o ‘zajedničkoj kući Evropi’, o ‘evropskim vrijednostima’, solidarnosti među državama članicama, koje za cilj imaju ne samo zajedničku vanjsku politiku već i smanjenje razlika među državama članicama, da bi njihovo unutrašnje tržište moglo koliko-toliko fer funkcionirati – od svega toga nije ostalo ništa. ‘Evropa’, a ustvari EU, na namjerno zamjenjivanje jednog kontinenta s jednom organizacijom, na što ćemo se još vratiti, postala je nešto poput trgovačkog društva, Evropa d.o.o., naoko bez ikakvih političkih vizija i stavova u pojedinim svjetskim političkim krizama.

Nastojanja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da preuzme inicijativu u evropskoj politici bila bi manje farsična kad bi imao kontrolu i u vlastitoj kući

No stvari stoje još gore: evropske institucije, koje gube moć pred narastajućim novim ‘suverenizmom’ pojedinih moćnih evropskih država, ponašaju se kao da se novcem mogu riješiti svi unutarevropski i svjetski problemi, bez da se ta slijepa ekonomika ikad zapita o političkim posljedicama svoje ‘sljepoće’. Zadnji primjer je, naravno, mogući izbjeglički val migranata smještenih u Turskoj, koji će navodno zaustaviti grčka država. Jer to je sada jedna pristojna desničarska poluperiferija, koja će znati i htjeti upotrijebiti policiju i vojsku na svojim granicama kako bi spriječila ulazak izbjeglica i migranata u EU. No ako u grčkih vlasti volja i postoji, pitanje je jesu li one sposobne tako nešto kao što je migrantski val zaustaviti. Tu prekomjerna upotreba sile može imati i kontraefekte. Padnu li žrtve s jedne strane, kao posljedica grčkog državnog nasilja, to bi moglo radikalizirati i neke skupine unutar izbjegličkog tabora. A još jučer su nam govorili da se ne može sva težina izbjegličkog problema prebaciti na države na rubu EU-a jer da je to zajedničko, evropsko pitanje. Smišljane su birokratske kvote, koliko koja država članica treba da primi izbjeglica, kako da ih rasporedi, kako da ih uključi u društvene i radne procese u svojoj sredini. I što sad govore o svemu tome? Više ništa. Pojeo vuk magare.

A izbjeglička kriza je za cijelu EU s pravom već puno puta kritizirana kao takozvana. Jer ovaj dio svijeta, a naročito bogati sjever ovoga kontinenta, mogao bi lakše i s manjim negativnim posljedicama prihvatiti ove ljude od zemalja poput Jordana, Libanona, ne na kraju i same Turske, kojoj je EU platila da bude tampon zona, no zbog nepredvidljivih poteza njezina autoritarnog vođe Erdogana u i oko Sirije sada svi dogovori kao da dolaze u pitanje. Pa ako Erdogan i blefira i trguje, koliko tek trguje EU, koja u Siriji nije prisutna vidljivo politički, ali čiji su ‘izostanak’ i prisutno oružje u cijeloj regiji itekako efektni. Jer ako problem izbjeglištva treba riješiti u zemljama u kojima se zbog rata izbjeglice i regrutiraju, tako da rat prestane, a te zemlje dobiju priliku za obnovu (što danas zvuči utopistički: ta ljudi bježe i iz evropskih unutarnjih kolonija, u kojima sada nema rata, poput naše), što govore šefovi svih tijela EU-a, uključujući i našeg premijera Andreja Plenkovića, što poduzima ta ista EU da ti ratovi stanu?

EU ide iz krize u krizu, ali se ipak ne raspada. A jedino ljepilo koje sve te države još drži zajedno sve je više novac. Na površini te se krize, na smjenu, pokazuju kao dužnička, odnosno kriza eura, pa Brexit, pa trgovački ratovi sa SAD-om. A ‘velike teme’ dana poput migracija, o kojima smo nešto rekli, i klimatskih promjena, koje neće sići s dnevnog reda, na neki način zaklanjaju dubinske pogreške ugrađene u sistem organizacije evropskih država. Zajednica država EU fragilan je savez koji na okupu drže interesi nacionalnih frakcija kapitala i ostaci neke čudne geostrategije. Ona se pretvorila od ‘zajedničke kuće Evrope’, fraze o bivanju za istim stolom velikih i malih država, u farsu unutrašnje kolonizacije zemalja centra onih na periferiji EU-a. Kakav će biti dugoročni budžet ove organizacije, tko će koliko uplaćivati i zbog čega u zajedničku kasu, izgubilo je svaku masku volje za ‘više’ ili ‘manje’ Evrope i pretvorilo se u cjenkanja sebičnih država relativno grupiranih u saveze sličnih interesa. No jesu li na primjer interesi dviju najmoćnijih zemalja EU-a, Njemačke i Francuske, uopće još na nekom zajedničkom tragu? Njemačka kao ‘najveći Evropljanin’ među svim evropskim državama u povlačenju je i pred vlastitom političkom, a sutra i ekonomskom krizom. A Francuska je već duboko u njoj. Nastojanja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da preuzme inicijativu u evropskoj politici bila bi manje farsična kad bi imao kontrolu i u vlastitoj kući. A i što Macronu znači ‘više Evrope’? U dugoj povijesti toplo-hladnih odnosa s Atlantskim paktom (Francuska isprva nije bila ni članicom NATO-a), sada se odjednom probudio novi ‘evropski suverenizam’, koji bi da više novca izdvaja u zajedničku vojsku. O interesima tzv. Prijatelja kohezije i tzv. Višegradske skupine, u koje spada i Hrvatska, u ovome broju više piše kolega Milan Gavrović. A tu je i interes osamostaljenih centara moći, samih evropskih institucija, koje bi da s više prikupljenog novca pojačaju svoju snagu i utjecaj.

Što se financira slavnim novcem iz evropskih fondova u nas? Neka nova industrijalizacija? Nipošto. Financiraju se infrastrukturni i slični objekti. Dakle, ceste, zemljišta, kulturno-zabavni sadržaji, koji će pružiti osnovu za zapadnu kolonizaciju

Ove interesne konstelacije stalno se pomalo mijenjaju, no nisu ništa novo u zamišljenoj zajedničkoj EU-kući. Ali novo je to da konflikti poprimaju sve oštrije oblike. Kao da zajednički opstanak EU-27 mnogima postaje preskup. Uostalom, kao što je to pokazano odavno na primjeru Južne Amerike, jednom kad se do kraja ustoliče satelitske države u sferi utjecaja centra (koji je tamo bio i ostao SAD), potreba za nekim ‘domaćim izdajnicima’, za kompradorskom buržoazijom, tj. domaćim slojem koji se bogati radom za strance, a za volju postotka u tim posredovanjima, opada. Zemlja koja izgubi dovoljno ‘ekonomske suverenosti’ više za mnogo toga ni ne treba vlastitu buržoaziju, pošto međunarodne korporacije sada direktno i bez posrednika dolaze u nju. Slovenski sociolog Rastko Močnik zato je razvio teoriju kako mi ni nemamo kompradorsku buržoaziju, već samo kompradorsku birokraciju, tj. frakcije domaće političke klase koje rade za razne svjetske investitore, često bez obzira na evropske ili bilo kakve ‘poslovno-kulturne’ krugove. U tom stadiju nekad moćni domaći tajkuni, za Hrvatsku je arhiprimjer Ivica Todorić, gube funkciju i pokazuju se kao puki nestajući posrednici, za igrače veće i internacionalnije od njih. A to ima posljedice i za političku klasu, koja mora paziti da stekne, makar i kratkoročno legitimne, nove izvore prihoda za svoje političko kazalište sjena.

Kad bi lijeva politička misao u nas imala duže pamćenje, ‘sjetili’ bismo se da prvaci socijalizma, od Lenjina do Rose Luxemburg, nisu imali dobro mišljenje o nekim mogućim budućim evropskim integracijama. Njih su vidjeli kao moguće samo u imperijalnom smislu, od čega bi štetu trpjeli mali evropski, ali još više i izvanevropski narodi. Zato je za nas komuniste Evropa kontinent kao i svaki drugi. Ništa što bismo trebali stavljati ispred onoga što se događa u Aziji ili Africi. Dapače, a to je pokazao i povijesni pokret nesvrstanih, od onoga što se nekad zvalo Trećim svijetom, a danas globalnim Jugom, mi imamo, naročito u našem novom položaju, što naučiti. Uostalom, što se financira slavnim novcem iz evropskih fondova u nas? Neka nova industrijalizacija? Nipošto. Financiraju se infrastrukturni i slični objekti. Dakle, ceste, zemljišta, kulturno-zabavni sadržaji, koji će pružiti osnovu za zapadnu kolonizaciju. Kako industrijsku (u malim i privremenim enklavama velikih korporacija) tako i rekreativnu (industrija turizma i sl.).

Povjerujmo načas u mit o višestoljetnoj Evropi kao kolijevci kulture i civilizacije i zapitajmo se za kraj: Je li EU ona ekonomska, politička i kulturna tvorevina koja je nasljednica onoga velikog što je Evropa iznjedrila (naličje ovog procesa pustimo sada po strani)? Ili je obična birokratska tvorevina u okvirima samo dijela evropskog kontinenta, koji bi sutra mogao imati i više odjelitih projekata? Istina je da se neki apsolutni povratak na potpuno odvojene suverenističke nacije-države danas ne može više zamisliti, i to ne samo u Evropi. Uvjet za takvo nešto bio bi ili krah ili nadilaženje neoliberalne globalizacije. Ono što se pred nama pojavljuje više sliči na permanentno preslagivanje postojećeg sistema. Promjena svega da se ništa (bitno) u svjetskom sistemu ne bi promijenilo.

Zato se u današnjem Bruxellesu ne radi o više ili manje Evrope. Radi se o više ili manje EU, svedene na trgovačku organizaciju. A ne ni na kakve evropske integracije, evropske vrijednosti, pa čak ni evropske institucije, kao vrijednosti po sebi. Ono što se bez valjanog razloga naziva realpolitikom, kao politikom nekih navodno čeličnih nacionalnih interesa, proizvodi još samo nacionalizam, koji se izvozi iz centra na periferiju (a ne obrnuto, kako nam sugeriraju tolike autorasističke interpretacije), militarizam i naoružavanje, ne samo na granicama, već i u unutrašnjoj upotrebi zemalja poput Francuske. Prihvatiti napuhanu dužničku krizu (koja kao da je trenutno ‘zaboravljena’ podloga sve međudržavne ekonomije), mjere štednje i uništavanje javnog sektora bez kraja, kao neku internacionalnu i progresivnu politiku koja još iz Evrope svijetli u inače mračnoj budućnosti svijeta, to je jedini uspjeh ove organizirane prevare.

A ne tako davno, upravo je jugoslavensko samoupravljanje, s čijom se krizom i raspadom bezrazložno uspoređuje raspad EU-a jer radi se o dvije različite vrste poredaka, imalo dobar odgovor na kvadraturu kruga, u kojoj se rastaču javne djelatnosti. Onu između neefikasnog etatizma i ‘preefikasnog’ privatnog sektora. Taj odgovor je glasio – društveno upravljanje.