>

novosti logo

Kolumne Kolumne

EU integracije kao klasni projekt

Evropska unija je glavno oruđe za reprodukciju kapitalističkih odnosa nejednakosti u ovim krajevima. Ona je platforma na kojoj se ujedinjuju različiti vladajući interesi, kao interesi vladajućih klasa. A oni združuju i konsolidiraju inače politički raznovrsne elite evropskih privreda. To je ono 'zajedničko dobro', a ne neke mistične 'europske vrednote'

U Cankarjevom domu usred Ljubljane organizirao je tamošnji Institut za radničke studije (Inštitut za delavske študije) skup pod naslovom 'Čitati Kapital u 21. stoljeću'. Povod je bio izlazak slovenskog prijevoda 'Kapitala u 21. stoljeću' Thomasa Pikettyja, ali i jedne njegove starije studije 'Ekonomija nejednakosti'. Namigujući na jedno drugo povijesno čitanje 'Kapitala', ovoga puta onog Marxovog ('Čitati Kapital' Althussera, Balibara, Estableta, Machereyja i Rancièrea), prilika je iskorištena za uspoređivanje ova dva djela i pristupa. Ali i za tumačenja mnogih drugih pojava centriranih oko pitanja proizvodnje društvenih nejednakosti, čemu su posvećena suvremena istraživanja znanstvenika okupljenih oko Pikettyja. U predstavljanju i raspravi sudjelovali su prevodilac Pikettyjeve studije o nejednakosti Miha Andrič, mladi znanstvenici i aktivisti Tibor Rutar i Rok Kogej, te doajen slovenske sociologije Rastko Močnik. Predstavljen je i mrežni portal posvećen društvenim nejednakostima, globalno i u Sloveniji, koji održavaju aktivisti grupe Danas je novi dan uz sudjelovanje Centra za društvenu aktivaciju Instituta za radničke studije, kao i zbornik 'Čitati Kapital u 21. stoljeću' s prilozima Saše Furlana, Aneja Korsike, Ane Podvršič, Tibora Rutara i Alberta Toscana, koji je uredio Rok Kogej.

Za ovu priliku pozabavit ćemo se nekim tezama koje su iznesene u zborničkom prilogu Ane Podvršič, a bave se međusobnim odnosom društvenih nejednakosti i institucionalnog okvira EU-a. Točnije, ona je skicirala, na primjeru različitih teorijskih pristupa, od neogramšijanskih do drugih marksističkih, a ne samo kvantitativno povijesnih kakvi su Pikettyjevi, evropske integracije kao klasni projekt. Opće je poznato da su u posljednjim desetljećima pojedinačne nacionalne privrede uspostavile međusobne nove makroekonomske asimetrije. Vodeće privrede sve manje proizvode svoj rast na osnovu 'domaće' akumulacije, nego se sve više bogate poslovanjem u stranim zemljama. Očito je da je na djelu nekakva transformacija međunarodne hijerarhije. No to ne bi bilo moguće bez velike uloge EU-a i njezinih regulacija pri oblikovanju i reprodukciji društvenih nejednakosti, kako internacionalno tako i unutar pojedinih država članica. U evropski hijerarhijski red uglavljen je neoliberalni pristup, koji pogoduje situaciji u kojoj su institucije EU-a prvenstveno nekakvi predstavnici 'krupnog evropskog kapitala'. No to nije dovoljno reći. Treba vidjeti i kako je primjerice u strategijama pridruživanja u ovim krajevima evropski ekonomski acquis iskorišten za liberalizaciju postsocijalističkih privreda na način da one najviše služe stranim investicijama. Mi smo ustvari postali nekakve 'investicijske' oaze evropskih multinacionalki.

Znači li to da su u vrijeme transnacionalnog kapitalizma ovdje navodno žuđene nacionalne države promijenile svoj koncept u 'internacionalne države'? I da se mi protiv toga moramo nekako postaviti? Trebalo bi prije svega razlikovati što znači aktivna uloga svake nacionalne države u suoblikovanju međunarodnog režima i reprodukciji kapitalizma kao takvog. Sigurno je da je plan bio da pomoću reformi ovdašnje privrede postanu ekonomski sve ovisnije o dotoku stranog kapitala, a onda i društva politički podređena, marksističkim rječnikom rečeno, vladajućim frakcijama u evropskoj transnacionalnoj kapitalističkoj klasi. Kompradorske elite trebale su postati ključnim lokalnim akterima u uspostavljanju međunarodnih nejednakosti u razmjerima moći.

Znači li to da lokalni odnosi moći – svi naši 'izbori' – postaju samo pasivnim akterima, u biti neodgovornima za reprodukciju kapitalističkih odnosa, koji se, s njima i bez njih, odvijaju na globalnoj ravni? Ne. A to zato što 'tržište' i 'država', ekonomija i politika, mogu glumiti međusobno odvojene i autonomne sfere. Ali one to stvarno nikad nisu! Država, ma kako malenom i slučajnom ona bila, nikad nije prema unutra prazna, a to dobro vidimo na primjeru njezinog grozničavog re-reguliranja kapitalističkih odnosa iskorištavanja baš u trenucima krize kapitalizma. A institucije EU-a, koje svojim odlukama često dokidaju 'slobodno tržište', time uopće ne ugrožavaju reprodukciju kapitalizma kao takvog. Naprotiv, time ga one često samo žele osnažiti.

U toj situaciji opasno je, ne samo zbog pogubnog historijata ovdašnjih 'nacionalizama', sve što je nacionalno i lokalno, pa i tzv. ekonomski nacionalizam, ocjenjivati kao nešto pozitivno. Dok bi sve 'strano' i 'transnacionalno', po definiciji, bilo negativno i politički neprihvatljivo. U takvo razmišljanje potkrala se 'greška' pozitivističke teorije države. U nas se ona sve manje zove zasljepljujućim državotvorstvom, ali ono preživljava kao predteorijsko stanje u kojem svi mi želimo 'ono što je dobro za Hrvatsku'. Umjesto toga, trebamo uvidjeti klasnu prirodu evropskih integracija. Kapitalizam je povijesno uspostavljen kao društveno-ekonomski sistem u kojem svi društveni akteri ovise o njegovom funkcioniranju. Tzv. tržišna ovisnost uspostavlja sistemsku prisilu proizvodnje viška vrijednosti. Samo u kapitalizmu – i to je njegov moment 'ludosti' – neposredna svrha proizvodnje nije zadovoljenje potreba stanovništva, već oplodnja kapitala. Osim kapitalista i proletera, u tom odnosu danas posreduje i država. Točno je, ali nije dovoljno reći da je ona izvršni odbor vladajuće klase. Ona mora u vrijeme kriznih nestabilnosti, to su najbolje izrazili još njemački ordoliberali, osigurati i kakvu-takvu stabilnost u kojoj će se, svim u nebo vapijućim nepravdama i nerazumnostima usprkos, kapitalistički poredak relativno uspješno obnavljati.

Zato je potrebno da se uz sada već redovnu klasnu borbu odozgo, onu kapitala protiv rada, osigura i okvir u kojem će se frakcijske borbe unutar vladajućih klasa, pa i među državama, držati pod kontrolom. Zbog toga je potrebno stalno novo hijerarhijsko strukturiranje među nacionalnim ekonomijama. I još kompliciranije, a riječima spomenute Ane Podvršič: 'Međunarodnu regulaciju danas određuju kompleksni razmjeri moći i konfliktni odnosi između nadnacionalnih političkih institucija, međunarodnih financijskih i savjetničkih organizacija, multinacionalnih industrijskih i financijskih korporacija, nevladinih organizacija, institucionalnih predstavnika rada i kapital, regionalnih partnerstva itd.'

EU je danas glavno oruđe za reprodukciju kapitalističkih odnosa nejednakosti u ovim krajevima. Ona je platforma na kojoj se ujedinjuju različiti vladajući interesi, kao interesi vladajućih klasa. A oni združuju i konsolidiraju inače politički raznovrsne elite evropskih privreda. To je ono 'zajedničko dobro', a ne neke mistične europske vrednote, koje će te elite držati na okupu sve dok pomoću tog 'jedinstva' mogu dizati stupanj eksploatacije rada na međunarodnoj razini i dalje atomizirati radničke mase. I na kraju, ali ne najmanje važno, pomoću raznih 'u ime nacionalnih interesa' diskursa legitimirati reprodukciju kapitalizma kao takvog. A budući da je kapitalistički sistem takav da u njemu proizvođači dobivaju samo dio novoproizvedene vrijednosti koju sami proizvode, a svi su akteri u svom preživljavanju ovisni o tržištu i beskompromisnoj konkurenciji, kapitalistički društveni odnosi mogu se temeljiti samo na produbljivanju društvenih nejednakosti.

1/1