>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Bez čvrstih uporišta

Barbara Vekarić, ‘Aleksi’ (2018): Jedina svijetla točka je glavna glumica, no autorica joj nije stvorila poticajan scenaristički i redateljski kontekst

Barbara Vekarić dosta je obećavala ranim kratkim igranim filmovima, osobito najpoznatijim među njima, ‘Prvom damom Dubrave’ iz 2011., o tinejdžerskoj djevojci koja pokušava postati reperica i njezinom odnosu s mlađom sestrom u jednom, za nju bitnom danu odnosno noći. Protok vremena, međutim, autorici nije išao u prilog – na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma moglo se vidjeti njezino kratko ostvarenje ‘Nitko nije savršen’, priča o iznuđenom stjecanju prvog seksualnog iskustva jedne srednjoškolke, dobro režiran film, ali prepun scenarističkih stereotipa, a još slabiji dojam ostavlja sineastičin dugometražni prvijenac ‘Aleksi’. U središtu radnje je naslovna djevojka (tumači je Tihana Lazović), koja provodi ljeto u roditeljskom domu na Pelješcu i pokušava se, bez puno odlučnosti, afirmirati kao umjetnička fotografkinja s namjerom stvaranja međunarodne karijere, dok su očekivanja njezinih roditelja, imućnih vinogradara, sasvim drugačija, sukladna pastoralnoj provincijskoj sredini koja teži konzervativnijim i praktičnijim vrijednostima. Aleksi po svemu sudeći nema čvrstih uporišta, lakomislena je i neodgovorna te se, više iz pokušaja da nečim ispuni prazne dane nego zbog nekog snažnijeg poriva, upušta u (pro)erotske odnose s trojicom muškaraca (igraju ih Goran Marković, Sebastian Cavazza i Jason Mann). Najviše je privlači prvi, lokalni rock muzičar, no upravo s njim ima najviše problema zbog karakternih i svjetonazorskih razlika (on je ‘muški’ i ‘malomišćanski’ konzervativan). Kao ideja ovo može zvučati zanimljivo jer erotski neopterećeni ženski protagonisti u mreži odnosa u hrvatskom se dugom metru iznimno rijetko sreću (izuzeci poput Jurdanine ‘Slučajne suputnice’ samo potvrđuju pravilo), međutim u konkretnoj izvedbi stvari stoje dosta slabo.

Narativno-dramaturški, većina likova s kojima naslovna protagonistica stupa u ovakve ili onakve odnose, odnosno već jest u njima, nedovoljno je razrađena. Posebno se to odnosi na snažno uveden i poslije uglavnom zaboravljen lik prijateljice koju utjelovljuje Nataša Janjić, a ni trio junakinjinih muških (pro)erotskih interesa nije bolje prošao – možda je svaki od njih dobio dovoljnu minutažu, no Barbara Vekarić kao scenaristica jednostavno ne zna što bi s njima pa su svi predstavljeni skicozno, a lik Gorana (Goran Marković) i vrlo stereotipno. Dakako, moglo bi se tvrditi da elaboracija sporednih karaktera i nije bila potrebna s obzirom na to da su oni svojevrsni sateliti oko središnjeg lika, međutim u tom su slučaju ti likovi trebali biti intrigantniji i ekspresivniji (najzanimljiviji je onaj slovenskog bonvivana kojeg igra Sebastian Cavazza, dok se američki turist u izvedbi Jasona Manna doima više-manje suvišnim).

Scenaristička mlakost potvrđena je onom stilskom. Pelješke ambijente direktor fotografije Filip Tot tretirao je kao da snima reklamu (za vino i/ili hrvatski turizam), podjednako je sterilan i u interijerima, zahvaljujući, dakako, i sterilnoj scenografiji, i doista je čudno da se autorica poput Vekarić, koja je pokazivala nešto nalik autentičnoj redateljskoj energiji u više svojih kratkih igranih filmova, odlučila za tako mediokritetsku vizualnu koncepciju. Jedina svijetla točka filma je glavna glumica, dokazano talentirana Tihana Lazović koja svojom pojavom i izvedbom može držati pažnju, no kako joj autorica nije stvorila poticajan scenaristički i redateljski kontekst, ni ona ne može puno pomoći.

Reklamna kampanja ističe da je ‘Aleksi’ prvi hrvatski film s temom ‘milenijalaca’, Barbara Vekarić kao glavni adut spominje da njezin film nije ‘depresivan’ kao ostatak hrvatske produkcije, pa ako su to relevantni pokazatelji, onda valjda jest riječ o uratku koji je ostvario svoje namjere. Kreativni dometi, međutim, prilično su mu niski.

1/1