>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Faca koja se ne žaca

Harmony Korine, ‘Faca s plaže’ (2019): U središtu filma su jedan ne naročito zanimljiv lik i iscrpljujuće varijante njegova samodostatnog hedonizma

Harmony Korine bio je heroj američke indie scene na samom kraju tisućljeća, kad se pojavio s dvama ekstraordinarnim primjercima ultrafragmentarnog poetskog naturalizma, ‘Gummom’ i ‘Julien Donkey-Boyom’, a nešto ranije je napisao i scenarij za glasovite ‘Klince’ Larryja Clarka. Potom je petnaestak godina bio irelevantan autor koji je uspio realizirati dva dugometražna igrana filma, no ti filmovi malo su koga zanimali. Sve se promijenilo 2012., kad je ponovno bljesnuo u velikom stilu ostvarenjem ‘Spring Breakers: Proljetno ludilo’, kojim je model poetično-naturalističkog modernizma ranih radova zamijenio ‘komercijalnim postmodernizmom’, pri čemu međutim nije bio mnogo manje radikalan. Kroz čitav film, koji se bavi četirima studenticama na partijanerski razuzdanim proljetnim praznicima koji će ih uvesti i u svijet kriminala, sustavno je proveo retardacijski postupak vizualnih i verbalnih repeticija, čime je zbunio tzv. ciljanu tinejdžersku publiku, dok je neuhvatljiva smjesa fascinacije ultraseksualiziranom partijanerskom supkulturom i izrugivanja istoj dovela u nedoumicu tzv. ozbiljnije gledateljstvo. Također, Korine je istodobno fetišizirao i ironizirao nasilničke manire tzv. gangsta krimića, podjednako slaveći i dubinski podrivajući oštri ženski prodor u nj kao emancipacijski i ‘emancipacijski’.

‘Spring Breakers’ bio je očito polazište za novi Korineov film ‘Faca s plaže’, s tom razlikom da u središtu narativa nisu mlade, užitku sklone djevojke koje iz hedonističkog ronda naposljetku skreću u kriminal, nego sredovječni razuzdani muškarac koji je davnih dana bio pjesnik i ženidbom postao bogataš, te bez ikakvih skrupula uživa u alkoholu, drogi i promiskuitetnosti. Struktura je, međutim, opet ‘rondoidna’, stilski izričaj vrlo srodan onom ‘Spring Breakersa’, osobito u prvom dijelu filma – intenzivan kolor, mnogo neonskih svjetala, scene se vremenski cijepaju/podvajaju, ugođaj potiču popularne pjesme, osobito pamtljivo one skupine The Cure. Dok je u prethodnom ostvarenju žanrovski posegnuo za povezivanjem tinejdžerske drame/komedije i gangsterskog filma, začinivši ih znatnim dozama svojevrsnog mjuzikla, u novom uratku Korine (ako se ne računaju melankolični trenuci prisutni u prvoj polovici filma) sve karte baca na komediju (također s primjesama mjuzikla), i to onu u čijem je središtu prezentiranje potpuno nesputanog hedonizma. Polazišni model za središnji lik nazvan Moondog (Matthew McConaughey) vjerojatno je bio znameniti Boudu iz slavnog Renoirova filma ‘Boudu spašen iz vode’ (1932.), koji je hollywoodsku verziju dobio 1986. pod naslovom ‘Klošar s Beverly Hillsa’, egoistična nekultivirana kreatura usmjerena isključivo vlastitoj koristi i užitku koja destruira građanski red i njegovo licemjerje, samo što je Moondog, za razliku od Boudua, već dugo dio bogataškog svijeta koji s njim i njegovim ispadima nema nikakvih problema.

Za razliku od ‘Spring Breakersa’, gdje se bez obzira na rondoidnost naracija ipak razvijala i naposljetku dosegla do svojevrsne, makar djelomično i ironijske katarze, i gdje je bila jasna ambivalentnost autorske pozicije spram onog čime se bavi i što opisuje, rondoidnost ‘Face s plaže’ više-manje je ultimativna i zamorna, a autorsku motivaciju i poziciju nije lako shvatiti. Koji je razlog što je sat i pol u središtu filma jedan ne naročito zanimljiv lik i iscrpljujuće varijante njegova samodostatnog hedonizma, zašto gledatelji više od 90 minuta trebaju gledati konvencionalno nekonvencionalnu kreaturu čiji (navodni) život izvan sistema nema nikakve remetilačke učinke na taj sistem, nego upravo suprotno – on je tim sistemom omogućen? Harmony Korine na svojim kreativnim vrhuncima izuzetno je darovit autor, ali desi mu se i da promaši. ‘Faca s plaže’ vjerojatno je najveći promašaj njegova dosadašnjeg opusa.

1/1