Trenutno u našim kinima igraju čak četiri hrvatska filma: pored dječjeg ‘Moj dida je pao s Marsa’ o kojem smo nedavno pisali, to su omnibus ‘Duboki rezovi’ Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića, premijerno prikazan prošle godine na Pulskom festivalu, također prošlog ljeta u Puli viđeni ‘Do kraja smrti’ Anđela Jurkasa, te najnoviji ‘Ufuraj se i pukni’ Ljubomira Kerekeša.
‘Duboki rezovi’ povezali su u jednu cjelinu tri priče pod egidom nasilja koje destruira intimu, obitelj, povjerenje. Film otvara segment ‘Trešnje’ Dubravke Turić (‘Belladonna’), ostvarenje koje je 2017. godine igralo u Cannesu, a temeljeno je na priči Olje Savičević Ivančević odnosno scenariju Jelene Paljan. Razotkrivanje (homoseksualnog) uzroka obiteljske napetosti iz perspektive dječaka, mlađeg brata ‘inkriminiranog’ mladića, ne može se pohvaliti originalnošću, ali Turić dobro poznati model realizira na uspio, nerijetko dojmljiv način, od odličnog izbora malog Roka Glavine za glavnu ulogu, preko finog montažnog parceliranja narativa, do oslanjanja na slutnju radije nego na ekspliciranje. Oslonac u slutnji potražio je i Filip Peruzović, jedini od troje autora s dugometražnim iskustvom, u trećoj priči ‘Predmeti koji tonu’ (prema priči Romana Simića i scenariju Ivana Turkovića Krnjaka) o obiteljskom okupljanju i (potencijalnom) nasilju, no pritom je previše toga ostavio otvorenim i nejasnim, a da to nije kompenzirao izuzetnijom atmosferom. U hrvatskom kontekstu svakako najsvježiji pristup ponudio je Filip Mojzeš (prema scenariju Ksenije Kušec) u drugoj priči ‘Smrt bijela kost’, gdje dvije djevojčice i jedan dječak predpubertetskog odnosno ranopubertetskog uzrasta ulaze u morbidnu, sadomazohistički intoniranu interakciju. Nastao pod izravnim utjecajem ‘austrijske škole’, ovaj segment nudi veliku dozu načelne intrigantnosti, ali šteta je što provokativno polazište nije dobilo temeljitiju razradu i složeniji svršetak od suviše jednostavnog otvorenog kraja koji se doima kao najlakše rješenje. Bez obzira na kvalitativno osciliranje između pojedinih priča i unutar njih, ‘Duboki rezovi’ jedan su od boljih hrvatskih filmova nastalih u proteklih, prilično neuspjelih godinu dana hrvatske kinematografije.
‘Do kraja smrti’ treći je u nizu filmova Anđela Jurkasa. Rađen je po istom principu kao i prethodna dva ostvarenja; sastoji se od niza vinjeta o ljubavnim odnosima, no dok su ‘Zbog tebe’ i ‘Fuck Off I Love You’ ponudili pokoju uspjelu melankoličnu i komedijsku epizodu, ‘Do kraja smrti’ od početka do kraja niže skice i pričice čija je glavna odlika spoj rijetko viđene stereotipnosti i patetične pretencioznosti, prvenstveno u gotovo redovno groznim dijalozima. Uz to film ‘krasi’ banalna fotografija koja se nimalo ne trudi sakriti elektroničku inferiornost svoje digitalnosti, a i obrada zvuka, blago rečeno, nije na zavidnom nivou.
‘Ufuraj se i pukni’ pak redateljski je filmski debi popularnog glumca Ljubomira Kerekeša, adaptacija istoimene kazališne predstave. Film je zasnovan na uglavnom banalnom humoru prepunom prenaglašene fizičke glume, osobito grimasa, a u središtu je glumačka međuigra Zorana Pribičevića i Jana Kerekeša (Ljubomirova sina) kao braće koja se spremaju za prijemni na ADU, te s druge strane ‘bravure’ samog starijeg Kerekeša, a u jednoj dugoj sekvenci glavni glumci povezuju se u trojac. Istini za volju, film ima dozu zabavnosti jer trojka očito uživa u vlastitom preglumljivanju, a stariji Kerekeš neobično je uvjerljiv kao pijanac, pa se ta kombinacija povremeno donekle simpatičnog preglumljivanja i uvjerljivo prikazana alkoholičara u humornom ključu zna preliti i na gledatelja.
