>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Lice bez obličja

Malgorzata Szumowska, ‘Lice’ (2018): Usprkos nagradama i izazovnim tematskim motivima, Szumowska je daleko od prve lige evropskih redatelja

Poljska sineastica Malgorzata Szumowska u nas je najpoznatija po svom frankofonom ostvarenju ‘One’ s Juliette Binoche kao novinarkom koja istražuje studentsku prostituciju te se pritom i sama zatekne u škakljivim situacijama i dvojbama. Usprkos provokativnoj temi i velikoj zvijezdi u glavnoj ulozi, ‘One’ su, što se tiče festivalskih nastupa, nagrada i kritičarskih priznanja, najneuspjeliji autoričin ostvaraj, što ne čudi jer potencijalno vrlo potentnu temu Szumowska je obradila mejnstrimaški i bez ikakve autorske osebujnosti. No njezini radovi nastali u matičnoj poljskoj kinematografiji donosili su joj puno više uspjeha. Bili su u konkurenciji Sundancea i nominirani za evropska otkrića godine od strane Europske filmske akademije, nagrađivani u Locarnu i Berlinu, gdje se prošle godine zatekao i zadnji joj naslov ‘Lice’ koji je dobio Grand Prix žirija. Znakovito je, međutim, da je usprkos respektabilnim nagradama i priznanjima, usprkos izazovnim tematskim motivima kojima se bavi, Szumowska daleko od prve lige evropskih redatelja. Zašto je tome tako zorno svjedoči ‘Lice’.

Radnja filma smještena je u poljsku provinciju, ruralnu sredinu gdje se gradi najveća skulptura Krista na svijetu, a u toj gradnji kao radnik sudjeluje lokalni mladi heavy metalac, istovremeno uklopljen u sredinu i njezine religiozne odnosno opće tradicijske rituale, u njezinu ksenofobiju i rasizam, te ponešto odmaknut zbog svog životnog stila i djevojke buntovnice vrlo slobodnog ponašanja. Sve se mijenja kad protagonist Jacek strada prilikom gradnje kipa te postaje prvi Poljak s presađenim licem; s novim licem i izmijenjenim glasom dolazi u središte medijskog interesa, ali i nailazi na teškoće u prihvaćanju od članova vlastite obitelji, dok ga djevojka napušta.

‘Lice’ se tematski naslanja na niz filmova s protagonistima deformirana lica poput Lynchova ‘Čovjeka slona’, Bogdanovicheve ‘Maske’, Hillova ‘Lijepog Johnnyja’ ili Amenabarova ‘Otvori oči’, no za razliku od njih u njemu uglavnom nema ni melankolije, ni trilernosti. Dok je svaki od tih naslova na različite načine bio oslonjen na romantičarsku tradiciju, ‘Lice’ se želi smjestiti u realističko-naturalistički kontekst, no s primjesama sentimentalizma na rubu (ako ne i preko ruba) kiča, kojem se kontrapunktiraju satirični momenti s natruhama groteske. Dosta je to zahtjevna poetička konstrukcija, a kako Szumowska nije iznadprosječno talentirana, ta smjesa djeluje prilično nemušto. Recimo, nije najjasnije kakve veze ima prološka satirično-groteskna sekvenca rasprodaje u supermarketu s ostatkom filma, ili kratka crnohumorna scena tjeranja muha s mrtvaca koji iznenada progovori. Velik problem filma su i karakterizacija likova i sredine. Nije sporno da netko istovremeno može biti ikonografski različit od miljea u kojem živi, a opet mu suštinski srodan, no kako shvatiti da je npr. protagonistova djevojka s jedne strane nesputana partijanerica koja ne preže od skidanja do gola u neuglednim lokalima, da se u jednom prizoru zajedno s Jacekom izruguje crkvi i vjernicima, a da s druge strane ista ta djevojka iskreno odlazi na intimnu ispovijed ili bespogovorno poštuje 19-stoljetni tradicijski obiteljski red po kojem djevojka pokorno šuti dok o njoj i njenoj stvari razgovaraju, u ovom slučaju, njezina majka i Jacekova starija sestra koja im je takoreći došla u snuboke?

Scenarističke su to proizvoljnosti koje zajedno sa spomenutom nemuštošću poetičke izvedbe i posve neuzbudljivim redateljskim stilom film smještaju u zonu pukog prosjeka, a plošnost likova i njihovih odnosa, kao i plošnost u prikazu miljea odvode ga i niže od toga. Uspjeh takvog ostvarenja po tko zna koji put potvrđuje da veliki festivali zadnjih podosta godina rijetko kad prepoznaju prave filmske vrijednosti s (jugo)istočnih, osobito slavenskih prostora.

1/1