Takozvani slow movie, filmska poetika dugih kadrova obično snimanih statičnom kamerom, često s malo ili nimalo kretanja figura unutar kadra, nerijetko s malo dijaloga i moglo bi se reći programatskim inzistiranjem na slikovnosti, aktualna je u kreativno ambicioznom dijelu svjetske kinematografije već dvadesetak godina, ali do naših prostora jedva je doprla. U kratkom metru naglašeno poetično prakticira je njemački student, Istranin Mate Ugrin, a nakon niza kratkih radova do dugog ‘sporog’ metra došao je također mladi Dane Komljen, Banjalučanin s nestalnim mjestom boravka, u svom eksperimentalno-igranom ostvarenju ‘Svi sjeverni gradovi’ (2016). Prethodila im je lirska meditativnost znatno starijeg Slovenca Vlade Škafara u filmovima ‘Otac’ (2010) i ‘Mama’ (2016), dok se među Hrvatima koji djeluju u Hrvatskoj termin slow movie može povezati s kratkometrašem Ivanom Ramljakom te Damirom Čučićem i njegovim novim dugim igranim filmom ‘Ljetnikovac’, koji je nacionalnu premijeru zabilježio nedavno na Human Rights Film Festivalu. Na istom festivalu mogao se pogledati i prvi crnogorski ‘spori film’, dugometražni debi istaknutog kratkometraša mlađe srednje generacije Ivana Salatića ‘Ti imaš noć’, koji je, kao i nekoć Škafarov ‘Otac’, prikazan u sporednom programu venecijanske Mostre, Tjednu međunarodne kritike.
Početni dijelovi filma, sastavljeni kao i veći dio njegova ostatka od duljih i dugih statičnih kadrova, prikazuju situaciju na nekom cruiseru uoči njegova pristajanja u neku talijansku luku i prestanka radnog angažmana na njemu dviju mladih žena. Potom u središte pozornosti dolazi jedna od njih koja se naposljetku vraća u rodni primorski gradić u Crnoj Gori, gdje se tematski interes širi na članove njezine obitelji odnosno rodbine, te na cijelo mjesto i njegovo lagano zamiranje uslijed propadanja nekad uspješnog remontnog brodogradilišta Bijela (nazvanog po mjestu u koje je smješteno i u kojem se zbiva radnja). Film obuhvaća pripadnike mlađih i starijih generacija – onih koji su odrastali i stasali u osamdesetima i devedesetima i koji se suočavaju s gubitkom perspektiva na domaćem tlu, te onih koji su vidjeli bolje dane socijalizma i prošli kroz pustoš novodošlog kapitalizma, ali im za razliku od većine mlađih predstoji još samo (polagano) umiranje. Salatićev pogled na čitavu tu situaciju obilježen je spojem melankolične meditativnosti i sumorne rezigniranosti, pri čemu je sudbina pojedinačnih likova tek prilog općoj slici jednog mikrosvijeta koji sinegdohalno sugerira univerzalno stanje današnjice. Umjesto likova autor barata njihovim skicama, umjesto pričom ili fabularnim nizovima njihovim fragmentima, ali kako je riječ o filmu atmosfere i stanja, gdje se prije svega očekuje osjetilna reakcija gledatelja i naslućivanje egzistencijalne suštine, a ne iluzionističko uživljavanje i uobičajeni emotivni odjeci, takav je pristup itekako legitiman i, uostalom, tradicijski ukotvljen u čitavu jednu struju filmske povijesti. Pritom je ključno da Salatić izabranu poetiku primjenjuje vrlo sigurno, u najvećoj se mjeri oslanjajući na visoko slikovno umijeće direktora fotografije Ivana Markovića, svog često suradnika koji je snimao i filmove spomenutih Mate Ugrina i Dane Komljena, a značajan autorski udio ima i montažni ritam Jelene Maksimović, također česte Salatićeve suradnice koja u opusu ima i montažu Škafarove ‘Mame’ te ‘Dubine dva’ i ‘Tereta’ Ognjena Glavonića.
A upravo su ‘Teret’ i ‘Ti imaš noć’ dva vjerojatno najdojmljivija ovogodišnja filma s bivših jugoslavenskih prostora; dok Glavonić uspostavlja balans atmosfere i naracije, Salatić se potpuno prepušta ugođaju što ga, međutim, ne sprječava da u pozadini bliskoj prvom planu ne podcrta, baš kao i Glavonić, bitan socijalnokritički moment.
