U sklopu obilježavanja Dana antifašističke borbe, u zagrebačkom Dokukinu KIC zakašnjelu je hrvatsku premijeru imao dugometražni eksperimentalni dokumentarac ‘Pozdrav iz slobodnih šuma’ Amerikanca Iana Soroke, američko-slovensko-hrvatska koprodukcija iz 2018. godine. Soroka, kako sam sebe predstavlja, ‘radi u nefikcijskim formama filma i videa’, ‘Pozdrav iz slobodnih šuma’ dugometražni mu je debi i naišao je na dobar odjek na međunarodnoj festivalskoj sceni, a realizirao ga je kao Fulbrightov stipendist u sklopu boravka u Sloveniji. Tamo se bavio istraživanjem pri Slovenskom filmskom arhivu i Kinoteci, posebno zainteresiran za odnos povijesti partizanskog pokreta i sjećanja na tu povijest u sadašnjosti.
Sukladno svojim ranijim slikopisnim interesima za krajolik, Soroka u središte filma nije postavio ljude nego pejzaž kraškog, planinskog, šumskog i spiljskog područja Kočevskog roga, gdje je bila, od neprijatelja nikad otkrivena, središnja baza slovenskog partizanskog pokreta, uključujući bolnicu (naslov filma preuzet je iz slovenske partizanske pjesme ‘Hej, brigade’). Iako znatan prostor posvećuje spiljama, napuštenim stambenim i inim objektima, pa i rijekama ponornicama, autora ponajprije fascinira sama šuma, crnogorično i bjelogorično drveće s raznovrsnim krošnjama i nekom gotovo mističnom stamenošću, a kad prikazuje rušenje i obrađivanje stabala suvremenom mehanizacijom, osjećaj je kao da se prisustvuje klanju i posmrtnom sakaćenju životinja – toliko Soroka šumu predstavlja životnom, podsjećajući da doista i jest riječ o živim bićima kojima se nanosi patnja. Prikazivanje (šumskog) rada, kako u sadašnjosti tako i u prošlosti (kroz crno-bijele materijale filmskih novosti), jedan je od glavnih slojeva ‘Pozdrava iz slobodnih šuma’, druga dva ključna su partizanski pokret i medij filma kao takav, a sva tri povezuje šuma: partizani su boravili u šumi, rad se odvija u šumi, filmovi su snimani, ali i arhivirani u šumi (u bivšem atomskom skloništu izgrađenom za slovensko komunističko rukovodstvo sad je pohranjena građa Slovenskog filmskog arhiva). Soroka koristi inserte iz partizanskih filmova, temeljnih djela slovenskog klasika France Štiglica ‘Na svojoj zemlji’ (1948.) i ‘Balada o trubi i oblaku’ (1961.), ali i gotovo zaboravljenog dugometražnog debija Aleksandra Petrovića ‘Jedini izlaz’ (1958., suredatelj Vicko Raspor), o partizanskoj diverziji u Postojnskoj jami, a tu su i rijetko viđeni autentični partizanski filmski materijali, na primjer šumsko grudanje partizanke s dvojicom drugova. Vjerojatni vrhunac Sorokina ostvarenja jest fascinantna scena u kojoj se doslovno spajaju film i šuma, kad se (partizanski) film noću projicira na platno smješteno ispred šumskog drveća, stvarajući učinak ultimativnog pretapanja odnosno dvostruke ekspozicije.
Pažljivih kompozicija slike, polaganog ritma, s ljudskim glasovima gotovo isključivo u offu, s povezivanjem zvuka partizanskog filma i slike suvremenog krajolika, s nizom začetih motiva i tema, ‘Pozdrav iz slobodnih šuma’ slojevita je atmosferično-poetična tapiserija znatne dojmljivosti, ali i sa stanovitim problemima. Spomenuti motivi i teme čine se djelomično pomalo kaotično nabacanima, širina motivskog zahvata možda ponešto preambiciozna za autora dugometražnog početnika, a svakako povremeno dolazi do nejasnoća i zamora tempa. Iz perspektive političke korektnosti moglo bi se prigovoriti i prešućivanje činjenice da (u filmu neimenovani) Kočevski rog nije bio samo središte partizanskog pokreta u Sloveniji, nego i poprište vjerojatno pojedinačno najvećeg partizanskog zločina u Jugoslaviji. No neovisno o primjedbama, nesumnjivo je riječ o uratku dobrodošle kreativne svježine koji predstavlja intrigantniju stranu suvremene dokumentaristike.
