>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Poetika bizarnosti

Braća D’Innocenzo, ‘Mračne priče’ (2020): Redatelji grade svijet čiji je hladni neurotični užas više-manje posve satro sve humano

Braća D’Innocenzo, Damiano i Fabio, nove su nade talijanske kinematografije. Prije dvije godine debitirali su ostvarenjem ‘La terra dell’abbastanza’, prikazanim na Berlinaleu, te dobili nagradu talijanskih filmskih novinara za najbolje nove režisere, a iste su godine surađivali i na scenariju bitnog filma ‘Dogman’ talijanskog kinoprvaka Mattea Garronea. S iskustvom gledanja upravo tog filma, neće nas iznenaditi poetika bizarnosti koja ključno odlikuje drugi dugometražni rad braće D’Innocenzo, ‘Mračne priče’, nagrađen ove godine u Berlinu Srebrnim medvjedom za najbolji scenarij, a u nas premijerno prikazan na Festivalu mediteranskog filma Split, u čijoj distribuciji pohađa hrvatska nezavisna kina.

No odmah će se vidjeti i da postoji velika razlika između Garronea i braće D’Innocenzo – dok prvi u groznom svijetu koji opisuje ipak pronalazi i kakvu-takvu humanost, potonji grade svijet čiji je hladni neurotični užas (smješten u srednjoklasno rimsko predgrađe toplog ljeta) više-manje posve satro sve humano. Veliki udio u tom svijetu, dominantno oslonjenom na prikaz triju obitelji i njihovih interakcija, pripada djeci i dinamici njihova otuđena odnosa s odraslima, uglavnom roditeljima, uostalom ono što gledamo (muški, odrasli) narator u offu predstavlja nam kao dnevničke zapise jedne djevojčice, koje on djelomično prepričava, djelomično nadopunjuje. Taj narator, kojeg dakle obilježava spolno-rodni i dobni pomak u odnosu na (navodnu) autoricu priče koju priča, izrazito je nepouzdan, što i sam ističe kazujući da su događaji koje pripovijeda zasnovani na istinitoj priči koja je pak inspirirana lažnom pričom, a za lažne priče veli da su dosadne, pa sad neka gledatelj shvati što je narator zapravo želio reći. U svakom slučaju jasno je da su autori htjeli istaknuti složenost procesa stvaranja priče i pripovijedanja (čemu doprinosi i mjestimično razbijanje linearne kronologije), kao i relativnost onoga što se priča s obzirom na odnos istine i laži, fikcije i zbilje, te dodatno naglasiti pomaknutost i pripovjedača i svijeta koji pripovijedanjem stvara.

A taj svijet umnogome podsjeća na svjetove filmova tzv. grčkog čudnog vala s natruhama američkog nezavisnog filma na liniji Clark/KorineSolondz (seksualnost vrlo mladog naraštaja i stanoviti lakonski cinizam), sa završnicom koja priziva Coppolina ‘Samoubojstva nevinih’ prema Eugenidesu, a jedan motiv (interes dječaka na samom početku puberteta za odrasliju trudnu djevojku velikih grudi iz čijih bradavica, prije rođenja djeteta, ona zna istisnuti mlijeko) asocira i na Fellinija (najkonkretnije ‘Amarcord’). Utjecaji pod kojim su nastale ‘Mračne priče’ lako su uočljivi (mogu se dodati i ‘Pasji dani’ Ulricha Seidla, po mozaičnoj naraciji, ljetnom smještaju radnje, ultimativnoj otuđenosti likova i iz toga proizlazećih potencijala za okrutnost, što opet ima veze s cijelim jednim valom austrijske kinematografije čiji je Seidl ključni predstavnik), no usprkos tome film braće D’Innocenzo diše vlastitim individualnim dahom. Talijanski autorski dvojac ide među one autore koji obilato posuđuju od drugih, ali su dovoljno talentirani da ono što prisvoje, i što bi kod mnogih drugih mirisalo ustajalo, učine svježim.

Dojmovi su ipak podvojeni. S jedne strane svijet djela obilježen čudnim pomakom, koji uključuje i hrabar tretman (pred)pubertetske seksualnosti, uvjerljiv je i intrigantan, s druge njegova dramaturška razbarušenost čini se ponešto preintenzivnom za vlastito dobro, a inzistiranje na bizarnosti, ponekad i karikaturalnosti, pretjeranim. Pozitivni utisci svakako prevladavaju, iako ima prostora i za pomisao o stanovitoj autorskoj iskalkuliranosti, odnosno da film kritikom tzv. toksičnog maskuliniteta otkupljuje svoju seksualnu provokativnost.

1/1