Ubrzo nakon Freddieja Mercuryja i skupine Queen, još jedna britanska superzvijezda sedamdesetih i osamdesetih dobila je film o sebi. Riječ je o Eltonu Johnu i ‘Rocketmanu’ režisera Dextera Fletchera, inače izvršnog producenta ‘Bohemian Rhapsody’, filma o Freddieju i queenovcima, koji je taj ostvaraj i redateljski priveo kraju nakon što je izvornom režiseru Bryanu Singeru otkazana suradnja. Bitna razlika između dvaju filmova jest u tome što se prvi bavi pokojnom, a potonji živućom rock zvijezdom (istina, uz Eltona Johna, barem nakon sedamdesetih, bolje bi pristajao pridjev pop nego rock), a to se na biografskoj razini manifestira pomalo neočekivano. Dok su Brian May i Roger Taylor iz Queena pomno pazili da neprežaljeni Freddie (zajedno s njima samima) u ‘njihovom’ filmu bude prikazan što umivenije, sam Elton John, jedan od onih britanskih rockera (popera?) s plemićkom titulom Sir, dakle odavno ukotvljen u konformizam, inzistirao je na iskrenijem filmskom prikazu svoje osobe. Kad su mu producenti rekli da s takvim pristupom film neće dobiti željenu cenzorsku oznaku PG-13 (ne preporuča se za mlađe od 13 godina, ali i ne zabranjuje im se uz strogi roditeljski nadzor), ovaj im je odgovorio da nije vodio PG-13 život. Naposljetku, dobivena je oznaka R, što znači da je film zabranjen za mlađe od 17 godina bez roditeljske pratnje, ali ne znači da je otvoreniji pristup seksu i drogiranju, koliko god dobrodošao, rezultirao respektabilnim ostvarenjem.

Koncepcija scenarista Leeja Halla (‘Billy Elliot’) i režisera Fletchera zasniva se na kombiniranju mjuzikla i standardnog biopica, i taj spoj relativno dobro funkcionira. Film se otvara Johnovim dolaskom na sastanak liječenih alkoholičara, negdje početkom osamdesetih, kad su mu život i karijera u velikoj krizi, i najveći njegov dio zapravo su flashbackovi koji počinju s epizodama iz protagonistova djetinjstva i dalje se kronološki odvijaju. Ponekad je riječ o mjuzikl scenama, moglo bi se reći točkama, češće o duljim, standardno biografskim retrospekcijama. Njima se apostrofiraju Johnovo odrastanje u obitelji s hladnim ocem koji mu nije podario, ako je suditi po filmu, ni trunke ljubavi, te s toplijom, ali nemarnom majkom ponajprije posvećenoj vlastitim potrebama, a najpozitivniji član obitelji je baka koja podržava dječakov velik pijanistički talent, no s protokom filma postaje sve marginalniji lik; drugi akcent je na upoznavanju, međusobnom duhovnom prepoznavanju i kreativnoj suradnji Johna i njegova ključnog autorskog suradnika, tekstopisca Bernieja Taupina, a treći na protagonistovom turbulentnom osobnom životu značajno uronjenom u (istospolni) seks i drogu, to jest u hedonizam omogućen blistavom karijerom, ali lišen stvarne ljubavi, ako se ne računa ona snažna prijateljska s Taupinom u kojeg je u počecima njihova odnosa bio i zaljubljen; njihov razlaz još dalje ga je pogurnuo u dekadenciju i usamljenost, što je naposljetku rezultiralo pokušajem samoubojstva.

‘Rocketman’ je film kojem se mora priznati određen broj dojmljivih scena (fantazmagoričan pokušaj samoubojstva utapanjem u bazenu za vrijeme partyja jedna je od najboljih), vrlo raspoloženog glavnog glumca (u nas relativno slabo znani Taron Egerton), direktan prikaz istospolne žudnje i seksa, što je i dalje izuzetno rijetko u mainstream kinematografiji, no velik mu je balast potpun gubitak ritma u zadnjoj, otprilike, četvrtini. Razdoblje junakova pada rasteže se poput džinovske žvakače gume iz koje je isisana sva sočnost, a kraj nikako da stigne. Stereotipnost zvjezdane biografije od trnja do zvijezda i natrag, s povratkom u happy end, s pokvarenim zavodnikom i dobrim prijateljem, dodatno odmaže, pa su dojmovi naposljetku podvojeni. S jedne strane, film pozitivno iznenađuje, s druge ne dosiže onoliko daleko koliko je mogao.