Tradicionalni program Motovun u Zagrebu, koji se ovog vikenda privodi kraju, otvoren je pobjedničkim filmom festivala, ‘Ubiti Jesúsa’ (ako je suditi po engleskoj verziji ‘Killing Jesús’ i sadržaju filma, bolji prijevod bio bi ‘Ubijanje Jesúsa’). Napisala ga je (s Alonsom Torresom) i režirala Laura Mora Ortega, autorica iz Kolumbije, kao svoj drugi cjelovečernji igrani uradak, te njime polučila vrlo solidan uspjeh. Na jedinom afričkom festivalu A kategorije, onom u Kairu, nagrađen je za najbolju režiju, a okitio se i nagradom kritičara, nagrađivan je i na respektabilnim festivalima u Chicagu i Palm Springsu, natjecao se na još jednom festivalu A kategorije, varšavskom. Festivalska žetva bila je dakle dobra, ali film nije, valja reći odmah, predobar. Mora Ortega zasnovala ga je na vlastitom iskustvu – u središtu kolumbijske narkomafije, Medellinu, ubili su joj oca, a policija se nije pretrgla u istrazi te počinitelji nikad nisu pronađeni. ‘Ubiti Jesúsa’ fiktivni je autoričin pogled na to što bi bilo kad bi bilo, tj. što bi se desilo da je pokrenula vlastitu istragu, no taj pogled prilično je neuvjerljiv i stereotipan.
Glavni lik studentica je umjetnosti Paula specijalizirana za fotografiju, čiji je otac, sveučilišni profesor, ubijen pred njenim očima. Pretpostavka je da je netko naručio ubojstvo zbog ideopolitičkih razloga, a Paula je nakratko vidjela lice ubojice, no na policiji priznaje da ga ne može identificirati iz fotografija kriminalaca koje su joj podastrli. Ipak, nešto kasnije, u noćnom izlasku u grad (koji broji dva i pol milijuna stanovnika) nepogrešivo prepoznaje mladog likvidatora u disko klubu, sklapa s njim poznanstvo i počinje se družiti, prateći ga i u potencijalno rizičnim situacijama u opasnim dijelovima grada. Studentica umjetnosti iz građanske (intelektualne) obitelji s lakoćom komunicira s Jesúsom, kako je ubojičino ime, i dobro se snalazi u siromašnim kriminalnim četvrtima, a sve s namjerom da se osveti – ubije mladića i prije toga možda dozna zašto joj je ubio oca, odnosno tko je naručitelj likvidacije.
Iz gornjeg opisa podosta je jasno da uvjerljivost priče i protagonistice nije visoka, a osim toga autorica u završnici poseže za krajnje stereotipnim rješenjem – u situaciji kad može ubiti ubojicu i kad joj on, na način viđen u mnoštvu filmova, poručuje otprilike ‘ubij me, moj život ionako ništa ne vrijedi’, Paula naravno odustaje, usput shvativši da Jesús ništa ne zna o naručiteljima ubojstva, da je samo nevažna karika u lancu. Sve navedeno ne bi bilo od ključnog značaja da je redateljsko-glumačka izvedba scenarija potentnija. Međutim, debitantica Natasha Jaramillo, izabrana vjerojatno ponajprije zbog fotogeničnog lica, nedorasla je emotivno povišenim scenama – njezine neposredne čuvstvene reakcije na ubojstvo oca glumački su tanke, neproživljene, a u trenucima velike ljutnje, kad razbacuje dosjee u policijskoj stanici ili kad lomi stvari u Jesúsovom stanu, nedostaje joj odgovarajuća energija pa je posve neuvjerljiva. Užerežijska izvedba pak vrvi (pseudo)dokumentarističkim manirizmom – kamerom iz ruke i kratkim i naglim rezovima, opet pokazujući kreativnu skučenost autorice.
U dobre strane filma idu izbor Giovannyja Rodrígueza, također naturščika, za lik Jesúsa, jer pored odgovarajućeg izgleda sirovog i zgodnog nihilista on je u svakoj situaciji užeglumački uvjerljiv, te par scena u kojima je Mora Ortega pokazala da ima dar za poetsko oblikovanje – podvodni prizori zajedničkog kupanja Paule i Jesúsa, te spuštanje njih dvoje i njegovih prijatelja osebujnim biciklima i motociklom niz zavojitu cestu u sumrak. Te svijetle točke premalo su za film dobrog festivalskog odjeka, film koji se naposljetku ne izdiže iznad kvalitativnog prosjeka.
