Alexandre Rockwell bio je među pionirima velikog buma američkog nezavisnog filma 1980-ih (debitirao je 1982. ultraniskobudžetnim ostvarenjem ‘Lenz’ u kojem je naslovnu ulogu igrao njegov djed, znameniti eksperimentalni animator Alexandre Alexeieff), a vrhunac karijere dosegao je u prvoj polovici 1990-ih ostvarenjima ‘U juhi’ (Velika nagrada žirija na Sundanceu i nominacija za Zlatnog lava u Veneciji), ‘Netko za ljubav’ (ponovno glavna konkurencija Venecije) i epizodom omnibusa ‘Četiri sobe’ koji je kreirao s Tarantinom, Rodriguezom i Allison Anders. Nakon toga snimao je relativno rijetko, a u zadnjem desetljeću uspio je ostvariti samo dva samostalna filma, oba sa svojom djecom Lanom i Nicom u glavnim ulogama i oba vrlo zapažena. Prvi od njih, jednosatna ‘Mala stopala’ iz 2013., dobio je specijalnu nagradu žirija na festivalu A kategorije u Mar del Plati, a drugi, ‘Slatke stvari’ iz ove godine, premijerno je prikazan na Berlinskom festivalu, gdje je nagrađen Kristalnim medvjedom.
U ‘Malim stopalima’ Rockwell se bavio 10-godišnjom Lanom i njezinim 6-godišnjim bratom Nicom koji žive u Los Angelesu s ocem alkoholičarom, te jednog dana pođu prema oceanu kako bi pustili svoju zlatnu ribicu na slobodu. Film je prava americana u indie stilu, njegova crno-bijela fotografija praćena nježnom muzikom natopljena je divnom lirikom nostalgično prizivajući nevinost djetinjstva, a na tom tragu su i ‘Slatke stvari’, ovaj put smještene u provincijski gradić u Novoj Engleskoj sa sada 17-godišnjom Lanom u ulozi Billie i 13-godišnjim Nicom koji kao lik ponovno nosi svoje stvarno ime. Billie i Nico brat su i sestra rastavljenih roditelja, oca alkoholičara Adama (Will Patton) i majke Eve (stvarna Rockwellova supruga i majka mladih glumaca Karyn Parsons) koju za djecu gotovo nije briga jer ima novog dečka, nasilnika Beauxa (M. L. Josepher). Tako Billie i Nico prepušteni sami sebi pribjegavaju nepodopštinama i sitnim krađama, pokušavajući izgraditi neki svoj zaštićeni svijet u kojem za Billie ulogu uzora igra slavna pjevačica Billie Holiday po kojoj je dobila ime, a i sama lijepo pjeva i skladno svira ukulele. Film ima trodijelnu strukturu – u prvom dijelu prati se život brata i sestre s ocem zimi, a kad otac završi na liječenju i dođe ljeto, djeca odlaze kod majke i Beauxa u njihovu kućicu na pješčanoj obali, što je drugi dio filma; treći nastupa kad Billie i Nico pobjegnu pred nasilnim hebefilnim Beauxom, zajedno s dječakom Malikom (Jabari Watkins) kojeg su upoznali na obali. Dok su u prva dva dijela životi tinejdžerskih protagonista obilježeni više ili manje teškom sjenom odraslih, u trećem oni su sami u svom adolescentskom svijetu kao svojevrsna nova obitelj, najzad slobodni da u potpunosti budu ono što jesu – vrlo mladi ljudi željni igre, ugodnih uzbuđenja, radosti.
Rockwell je ‘Slatke stvari’, kao i ‘Mala stopala’, snimio krasnom crno-bijelom fotografijom, povremeno je garnirajući vrlo izražajnim prizorima zrnatog kolorita, ponovno su tu nježne prateće melodije i uopće ozračje je vrlo poetično i ikonski američko, a poseže se i za igralačkom intertekstualnošću, od pozivanja na ‘gramatiku’ nijemih filmova (većinu vinjeta nadasve epizodičnog filma otvaraju i zatvaraju irisi), do citiranja ‘Kose’, ‘Ratnika podzemlja’ i ‘Ostani kraj mene’, a od stilizacija jednokratno se koriste ubrzani i usporeni pokret te (raznobojno) pisanje natpisa na slici. Time se pojačava zaigranost sukladna maštovitosti adolescentskog senzibiliteta iako, ruku na srce, ona ne donosi nešto esencijalno nužno filmu, a moglo se i bez feel good zaokruživanja narativa kroz nepotrebno razvučeni epilog. Ove primjedbe ne dovode u pitanje kreativnu posebnost ‘Slatkih stvari’, samo notiraju činjenicu da se uvijek može bolje.
