Polimedijalna umjetnica Kristina Horvat Blažinović (Čakovec, 1970.) nije se (još) uspjela probiti u red najistaknutijih hrvatskih vizualnih konceptualista, ali riječ je o zanimljivoj autorici koja u svojim video-radovima istražuje postupke umnažanja, ponavljanja i variranja. Pritom se pita kako tim jednostavnim, simbolički nabijenim oblikovnim principima ‘izraziti složenost, višeslojnost i mnogostrukost društvenih i individualnih stvarnosti’. Citat potječe iz teorijskog dijela autoričina doktorskog rada ‘Realno i simboličko u poetici umnoženih ekrana i slika’, dok je djelomično istoimeni (u formi podnaslova) praktični dio umjetničkog doktorata, koji brani na ALU u Zagrebu, predstavljen izložbom što se održava u Muzeju Međimurja u Čakovcu.

Horvat Blažinović predstavila je pet video-radova pod skupnim nazivom ‘Zabava za kralja’, kako je naslovljen i jedan od radova, a taj naslov nastavak je autoričinih od prije poznatih društveno-kritičkih sklonosti koje obično realizira u ironijskom modu. U predstavljenim videima primijenjen je, dakle, postupak ponavljanja i variranja, odnosno umnažanja, i sve ih odlikuje eksplicitno očuđavanje. ‘Nema mjesta panici’ iz 2015. radikalno sužava izrez kadra svodeći ga na uski okomiti pravokutnik, i pritom još sliku okreće naglavačke (a ona prikazuje pjevački zbor u ‘svečanoj’ izvedbi pjesme-mantre, pri čemu kamera koja se kreće zdesna nalijevo segmentira prostor komponirajući po tri glave izvođača u tri reda, da bi se u završnom dijelu rada bržim kretanjem vratila na početak); ‘Zabava za kralja’ (2018.) u središtu ima ženu koja pokrivene glave i suknje zadignute do sredine bedara leži na parketu prostorije nalik na izložbenu dvoranu, a onda statičnost kamere i vlastita tijela remeti/dinamizira promjenama poza (raznovrsna kompozicija boja njezine odjeće i obuće također je bitna); ‘En ten tini’ (2018.) u statičan kadar smješta petoricu muškaraca, članova pjevačkog zbora, komponiravši ih tako da se stječe dojam da bi okvir slike mogao pući od napetosti, jer dvojici rubnih pjevača sa svake strane kadra (lijevi je bitno mlađi od trojca u jezgri kompozicije, a desni bitno stariji) tijela su djelomično ‘odrezana’, a središnji muškarac, viši od ostalih (rub slike reže mu čelo), ima neobično asimetrično široka prsa koja se u bijeloj košulji mogu pričiniti kao nadimajući padobran, pri čemu on jedini ima (osvajajuće dobroćudan) osmijeh na licu dok zajedno s ostalima u varijacijama tempa pjeva tekst naslovne dječje brojalice; ‘Smijanje’ (2018.) zapravo je snimka statične crno-bijele fotografije anonimnog autora iz prvih desetljeća 20. stoljeća koja u prvom planu prikazuje starijeg muškarca u interakciji sa psićem, što u pozadini prate djeca s osmijesima, pri čemu video animira smijuće lice jednog od dječaka i tu animaciju ponavlja cijelo vrijeme svog trajanja napadno remeteći ‘prirodnost’ fotografije, njezinu statičnu bit; ‘Podučavanje mladih djevojaka’ (2018/2020.) kombinira pak zajedničke varirane portrete dviju kontrastno određenih djevojaka (jedna je dugokosa i nosi neku kombinaciju gornjeg dijela trenirke i dolčevite, dok je druga kratkokosa i odjevena u haljinu dubokog dekoltea nalik vjenčanoj) s izgovaranjem (ponavljajućeg) niza općepoznatih poslovica i izreka u offu.

Autorica u popratnom tekstu izložbe interesantno tumači vlastite radove, a poanta bi bila, s pozivanjem na Deleuzea, da postupak ponavljanja, inače dobro poznat u tradiciji tzv. strukturalističkog filma, otkriva jednu ‘dublju istinu’ koju gledatelj treba dekodirati. Ključna istina većine umjetničkih djela ipak je u njihovoj izražajnosti, ne porukama, a srećom, radovi Kristine Horvat Blažinović dovoljno su izražajni, i uz to fino ironijski obojeni, da joj možemo poželjeti znatno šire prepoznavanje nego što ga je dosad imala.