>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Usamljenost

Chang-dong Lee, ‘Izgaranje’ (2018): Lee se dojmljivo nastavlja na (modernističku) tradiciju ‘metafizičkog trilera’ čiji je ključni predstavnik Antonioni

Mladić i djevojka seksualno opće na krevetu u njezinom ultraskučenom stanu, no iako je djevojka vrlo privlačna, znatno privlačnija od njega, mladić u jednom trenutku ugleda sunčevu zraku na susjednom zidu i ona preuzme svu njegovu pozornost. Djevojka mu je prethodno rekla da sunce samo jednom dnevno nakratko ulazi u stan, a njega ono toliko fascinira da će sljedeća dva puta, kad se u istom stanu zatekne sam, masturbirati misleći na djevojku upravo u tim rijetkim trenucima kad se sunčane zrake probiju kroz prozore. Sunce je izvor života, topline, poetskih prizora, a u filmu ‘Izgaranje’ južnokorejskog klasika Chang-dong Leeja ono simbolizira i unutarnje vrenje protagonista iz niže klase koji nadahnut američkim literarnim velikanima Faulknerom i Fitzgeraldom želi postati književnikom.

‘Izgaranje’ je prvi Leejev film nakon osam godina i ‘Poezije’, ostvarenja koje se na rijetko suptilan način bavilo pitanjem zločina, krivnje, morala, dok novi naslov, kojem je žiri međunarodne kritike u Cannesu dodijelio svoju nagradu, prvenstveno propituje odnos zbilje i iluzije, odnosno mogućnosti spoznaje, kako glavnog lika mladića, tako i gledatelja koji zbivanja prate iz njegove perspektive, putem čega se, dakako, postavlja pitanje mogućnosti spoznavanja uopće. Dodirujući žanrovske prostore detektivskog krimića, pri čemu poziciju detektiva preuzima amater, u ovom slučaju mladić (Ah-In Yoo) koji traga za nestalom djevojkom (Jong-seo Jeon) prateći njezina imućnog prijatelja (Steven Yeun) za kojeg sumnja da je otmičar i/ili ubojica, Lee se nastavlja na (modernističku) tradiciju ‘metafizičkog trilera’ čiji je ključni predstavnik Antonioni, i čini to na dojmljiv način. Lik suzdržanog nižeklasnog književnog aspiranta zatravljenog razigranom djevojkom i zrakama sunca, čiji je um na temelju umjetničke (književne) mašte, ljubomore i klasne deficitarnosti sposoban donijeti sudbonosne zaključke i motivirati ga na dramatično djelovanje (u potonjem možda neku ulogu igra i hereditarnost, s obzirom na protagonistova oca, antiautoritarnog nasilnika), jedan je od najzanimljivijih viđenih ove godine u svjetskoj kinematografiji, a isto vrijedi i za priču (labavo potaknutu kratkom prozom Harukija Murakamija) u kojoj sve ostaje otvorenim. Je li mladić djevojci u djetinjstvu, dok su išli u istu školu, doista rekao da je ružna, kao što ona tvrdi a on se ne sjeća, je li ona doista pala na dno isušenog bunara odakle ju je on spasio, kao što ona kaže a on se iznova ne sjeća, kakvi su njezini osjećaji prema njemu sada, u kakvom je odnosu s mladim bogatašem kojeg je upoznala putujući po Africi, je li taj mladi čovjek s Porscheom i luksuznim stanom doista piroman kakvim se predstavlja, postoji li mačka koju je mladić dolazio hraniti u djevojčin stan dok je ona putovala, a on tu mačku nikad nije vidio, što je posebno važno pitanje jer će odgovor na nj protagonistu biti ključni otponac odgovora na pitanje je li imućni mladić odgovoran za djevojčin nestanak.

Neočekivan, filmski impresivno izveden krvavi rasplet neće dati odgovor ni na što, osim što će potvrditi duboku erotsku i klasnu frustraciju glavnog lika, njegovu izoliranost unutar vlastita uma, njegovu usamljenost. Zapravo, ‘Izgaranje’ u velikoj mjeri i jest film o usamljenosti i njezinim posljedicama, jer čini se da dubinski razlog onog što mladić i djevojka čine i govore, a možda slično vrijedi i za mladog bogataša, leži u njihovoj želji da napokon budu s nekim, da prestanu biti sami.

1/1