>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Vidljiva kemija

Bradley Cooper, ‘Zvijezda je rođena’ (2018): Ponekad se i to dogodi – mainstream Hollywood proizveo je bolji film o ljubavi nego evropska art produkcija

I ljudi koji vole isticati kako nemaju predrasude ponekad pronađu same sebe ulovljene u njihove zamke. Moram priznati da mi nije bilo na kraj pameti, kad se prije otprilike četiri mjeseca u našim kinima pojavila najnovija verzija više puta u Hollywoodu ekranizirane priče ‘Zvijezda je rođena’, otići pogledati film, računajući da se radi o industrijskoj konfekciji smišljenoj da se velika pop zvijezda Lady Gaga lansira u glumačke vode. Činjenica da iza projekta producentski i autorski stoji popularni glumac Bradley Cooper, kojem je to redateljski debi, predrasude je samo pojačala, iako je zapravo riječ o kvalitetnom glumcu koji je svoju kreativnu ozbiljnost višestruko dokazao nastupajući u nizu respektabilnih filmova Davida O. Russella te Clinta Eastwooda, u ulogama koje su mu više puta donijele nominacije za Oscara. No u mojoj glavi kombinacija Bradley Cooper – Lady Gaga u već toliko puta viđenoj priči o usponu mlade glumice/pjevačice uz pomoć starijeg pokrovitelja čija zvijezda kreće putem sunovrata činila se suviše proračunatom da bih joj posvetio pažnju. Da nešto s mojom procjenom možda nije u redu počeo sam sumnjati kad su ne samo američke strukovne udruge nego i kritičari, ne samo američki, o filmu počeli pisati izrazito pozitivno, a onda sam se prisjetio i da je ‘Zvijezda je rođena’ svjetsku premijeru imala na venecijanskoj Mostri, i da to ipak nešto znači, bez obzira na sav oprez prema programskoj politici razvikanih festivala. Aktualne nominacije za Oscare Cooperov su redateljski debi vratile u središte interesa i kino dvorane jer dobio ih je čak osam, među kojima i za najbolji film, scenarističku adaptaciju, glavnog glumca i glumicu, fotografiju i izvornu pjesmu. I onda sam napokon otišao u kino i ugodno se iznenadio.

U novoj inačici stare priče Bradley Cooper je sredovječna rock zvijezda s dugogodišnjom ovisnošću o alkoholu i drogi, a Lady Gaga mlada zaposlenica restorana koja u slobodno vrijeme nastupa kao pjevačica u queer klubu, gdje ju on slučajno susreće i oduševi se. Prepoznavši njezin pjevački i autorski talent i potencijal, Jack promovira Ally kao gošću na svojim koncertima, njih dvoje započnu ljubavnu vezu, a brigu o Allynoj karijeri preuzima sposoban, ali previše komercijalno orijentiran menadžer. Dok se Ally uspinje na ljestvicama popularnosti, Jack sve više tone u ovisnost… Ovu predobro poznatu storiju, moglo bi se reći arhetipskog značaja, Cooper je uprizorio vrlo realistično – od neglamurozne fotografije i općeg dizajna do izgleda glavnih glumaca: on sam, recimo, ne bježi od relativno masnog tena i alkoholičarskog crvenila lica svog lika, jednako kao što se Lady Gaga ni najmanje ne trudi sakriti (ugodnu) bucmastost svoje figure (naspram njezina često vitkog i standardno seksipilnog tijela u spotovima). Ljubav se ne postavlja kao snaga koja može sve nadjačati, nego se vrlo realno sagledavaju njezini dometi plemenitog osjećaja koji može trajno zbližiti dvoje ljudi, ali ne nužno i spasiti onog slabijeg među njima od tamnih iskušenja kojima se prepustio. Ljubav je na jednoj strani izgubila, na drugoj na neki tužan način pobijedila kroz žrtvovanje i sjećanje na nju, ali ono što je bitno – to je da se ljubav u filmu osjeća (tzv. kemija između dvoje glumaca itekako je vidljiva), nije potrebno da se gledatelje u nju verbalno uvjerava kao u nedavno viđenom art hitu ‘Hladni rat’ Pawela Pawlikowskog. Cooper je znatno bolji režiser od uglednijeg mu kolege – govoreći o ljubavi, za razliku od Pawlikowskog, doseže do iskrene emocije, a iako njegov film traje 50-ak minuta duže, gleda se s puno većim zanimanjem. Eto, ponekad se i to dogodi – mainstream Hollywood proizveo je bolji film o ljubavi nego evropska art produkcija.

1/1