Od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih Queen je bio jedan od najpopularnijih i najvažnijih svjetskih rock bendova, s četvoricom jakih kreativaca predvođenih karizmatičnim frontmenom i klavijaturistom Freddiejem Mercuryjem te sjajnim gitaristom Brianom Mayom (basist John Deacon i bubnjar Roger Taylor bili su preostali članovi). Polučili su mnoštvo velikih hitova, no ako bi se birala jedna pjesma koja ih je obilježila, onda je to svakako ‘Bohemian Rhapsody’ u čijih su relativno neuobičajenih šest minuta trajanja ukomponirali profinjenu, visokoemotivnu baladu, urnebesno kaotičnu operu i oštri rock’n’roll, progovarajući iz perspektive čovjeka koji se oprašta od majke i života i, između ostalog, izgovara jednu od najdojmljivijih tekstualnih linija u povijesti rocka: I don’t want to die/ I sometimes wish I’d never been born at all. Pjesma je autorsko djelo Freddieja Mercuryja te vjerojatno umnogome (izravno i preneseno) govori o njemu samome – pojedincu suočenom s egzistencijalnim beznađem, zarobljavajućim i iscrpljujućim kaosom tog beznađa, pokušajem pobune i naposljetku pristajanjem na ništavilo. S obzirom na to da je film o skupini Queen prije svega film o Freddieju Mercuryju, nije čudno da je naslovljen upravo prema toj pjesmi.
Okvir filmske kompozicije glasoviti je nastup Queena na Live Aidu u Londonu, a jezgra unutar njega bavi se Freddiejevim životom i karijerom benda od osnutka do spomenutog antologijskog koncertnog nastupa. Freddie je središte benda i filma, ostatak (brojnih) likova tek kruži oko njega bez ikakve scenarističke potrebe da ih se psihološki stratificira, što bi bio manji problem da je sam Freddie kao karakter elaboriran. Međutim nije. Režisera Bryana Singera, oduvijek sklonog protagonistima drugačijima od društvene dominante (u tom smislu paradigmatski je njegov serijal o ‘X-Menima’), Mercury je zanimao prije svega kao osebujna pojava iznimne scenske, i ne samo scenske, energije, blještavih i dominantnih nastupa na pozornici i u komunikaciji s producentima i menadžerima, dok se njegovom nutrinom i intimom bavio vrlo malo, zapravo nimalo izvan općih mjesta o usamljenom i ne lako shvaćenom pojedincu osobita (umjetničkog) dara koji je postigao slavu što ga je učinila još usamljenijim i lakše dostupnim za (orgijastičke narko-seksualne) poroke i iskorištavanja. Protagonistovo otkrivanje vlastite homoseksualnosti i suočavanje s njom dano je površno, prepuštanje tamnoj strani hedonizma tek je dotaknuto, čak ni senzacijski potencijal orgija nije iskorišten, kamoli da bi se pokušalo posegnuti za skrivenijim zakutcima duše. No nije to nekakvo iznenađenje s obzirom na to da je ‘Bohemian Rhapsody’ mejnstrimaški film koji unutar takvih, kreativno neambicioznih okvira ipak funkcionira solidno. Jer dan je elementarni pregled karijere benda, Mercuryjev životopis po, bar izvanjski uzevši, ključnim točkama, opisan je i nastanak nekih od amblematskih pjesama sastava (‘Bohemian Rhapsody’, ‘We Will Rock You’, ‘Another One Bites the Dust’), a sve to u kvalitetnom ritmu koji rijetko kad dopušta da se zamijeti trajanje od dva sata i četrnaest minuta.
Rami Malek po većinskom je doživljaju odličan u ulozi Freddieja Mercuryja, međutim osobno s njegovom izvedbom imam stanovitih problema. Fizička sličnost sa stvarnim Freddiejem poveća je, u nekim trenucima i frapantna, no Malek jednostavno ni jednog trena ne doseže do karizme jednog od najvećih pjevača i performera u povijesti rocka, štoviše, kad ga tumači u mladoj dobi, zna zapeti i u nenamjernoj prokarikaturalnosti. Bilo kako bilo, ‘Bohemian Rhapsody’ solidnije je ostvarenje nego što bi se iz nekih vrlo oštrih kritika moglo zaključiti, ali s druge strane daleko je od prelaska nepoticajnih srednjostrujaških granica.
