>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Filozofija prakse

Prigovarati pojedinim misliocima kako u njih na primjer nema razrađene filozofije politike, pa su nam zato navodno neupotrebljivi u suvremenom bitno politiziranom svijetu, znači ostati u tradicionalnim kutijicama mišljenja, koje su prethodnici barem pokušali nadići

Čudni su putevi intelektualnih trendova, promjena paradigmi ili čak – po samorazumijevanju nekih pisaca – epoha. I to ne samo mišljenja, nego i svijeta kao takvog. U nas je, samo što su intelektualci prilegli u krevet s postmodernim krajem povijesti, ova odmah ustala iz postelje i pregazila nas svojim kotačem opremljenim čavlima preko glave. Dok smo mi, ako smo imali sreću izvući se od neposrednih ratnih i vojnih stradanja, pokušavali razabrati je li to što se oko nas zbiva nešto izvan ili unutar povijesnog događanja, je li to vremeplov koji nas je otpuhnuo natrag u 19. stoljeće ili sad tako izgleda novo, postmoderno vrijeme, čije znakove treba znati na neki novi način čitati, tzv. novi svjetski poredak se, ne i bez našeg udjela u tome, posvuda učvrstio. Mislioci nepostojeće znanosti geopolitike, sastavljene od krpeži predrasuda o narodnim duhovima i kulturnim krugovima, plus okretnosti u njuškanju odnosa golih vojnih sila, zadobili su na svom sumnjivom ugledu. Danas restoranske salvete, na kojima ‘elite’ iscrtavaju nove granice podjela teritorija do jučer suverenih zemalja, ne uzbuđuju više nikoga. I ne moraju se ti crtači dok rade ni previše medijski eksponirati, jer je na zalihama toliko slika standardizirano žanrovski podijeljenih ratnih užasa, fanatiziranih masa itd. i sl. Zar nije jedan naš sociolog rata, bivši marksistički estetičar a u jednoj epizodi i političar, Ozren Žunec, rekao za Tuđmanov tzv. domovinski rat da će se s protekom vremena pamtiti samo pobjeda?!

Ali gdje je u tom vrtlogu posljednjih desetljeća, za koji bi svi mediji odmah rekli da je primarno politički, filozofija? Uzmimo recimo baš filozofija politike? Trebaju li političari čitati filozofiju pitanje je koje se polako gubi u širem društvenom problemu koji glasi: treba li još itko čitati filozofiju? Ako je ne mogu razumjeti, mogu je ukinuti, ta diljem svijeta ukidaju se cijeli studijski odsjeci humanistike. Od političara se očekuje da nešto znaju o ekonomiji, a i to po mogućnosti bez navođenja literature. Zadnji učeni problem na ovu temu ovdje je glasio tko je od političara čitao knjižurinu Thomasa Pikettyja ‘Kapital u 21. stoljeću’. Odgovor je bio da je kod nekih SDP-ovaca knjiga viđena na stolu. A pošto i dotični Piketty u svojim nastupima širom svijeta, u kojima je naciljao i Hrvatsko narodno kazalište, priznaje da nije pomno iščitao onaj ‘Kapital’ iz 19. stoljeća, autora od kojega je ukrao aluziju u naslovu svoje knjige o proizvodnji društvene nejednakosti, filozofija opet nije ušla u igru znanja potrebnih za razumijevanje, pa onda eventualno i mijenjanje ovoga svijeta.

No pustimo vladajuće ‘elite’ i njihove medijske pripuze, pa se za sebe zapitajmo gdje je nestala filozofija. Ne samo iz velikog dijela obrazovnog procesa, nego i iz tzv. opće javnosti. Je li moguć (a jest) primjerice nekakav postmarksizam bez marksizma samog? A ovaj bez povijesti filozofije, sadržane, a u sretnim trenutcima i nadiđene, u njemu? Je li moguća na primjer struja neogramšijanizma, koja upotrebljava Gramscijev najpoznatiji pojam, onaj hegemonije, u izučavanju suvremenih međunarodnih odnosa, pa i u međunarodnoj političkoj ekonomiji (baš a la Piketty), a da se nigdje ne spominje, makar i marksistički, filozof Antonio Gramsci? Je li moguća postkolonijalna prerada misli iz djela afričkog marksističkog pisca i filozofa Frantza Fanona, a da se pritom neke od osnovnih postavki njegova mišljenja (npr. nužnost oružanih revolucija u trećem svijetu) okrenu tumbe?

Sve je to, naravno, moguće i čuđenje što je to moguće odavno nije filozofsko. Svaka školska podjela filozofije na ontologiju, spoznajnu teoriju, logiku, estetiku i politiku, pa i kad se tome naprosto pokušavalo dodati pridjev ‘marksistička’, odavno nije dovoljna. Prigovarati zato pojedinim misliocima kako u njih primjerice nema razrađene filozofije politike, pa su nam zato navodno neupotrebljivi u suvremenom bitno politiziranom svijetu – a tako glasi stalni usmeni prigovor Žarka Puhovskog filozofskoj ostavštini Gaje Petrovića – znači ostati u tradicionalnim kutijicama mišljenja, koje su prethodnici barem pokušali nadići.

Pišući o pokušajima filozofa Antonija Gramscija da u svojim ‘Zatvorskim bilježnicama’ izbjegne platonizirajuće i transcendentalne načine postavljanja onog političkog, britanski filozof Peter Thomas u časopisu ‘Radical Philosophy’ 2009. godine govori o potrebi ponovnog promišljanja koncepata političkog u nemetafizičkim i konkretnim terminima, a upravo pomoću teorije hegemonije. Gramsci nam nije, a u tome sliči našim praksisovcima, ostavio nikakvu zaokruženu teoriju onog ‘političkog’, a još manje neku ‘opću teoriju politike’. Ono oko čega se trudio bilo je objasniti način proizvodnje ili konstituciju političkog unutar onoga što on zove buržoaskom ‘integralnom državom’. A to je i ova naša današnja, prije i poslije zadnjih izbora. U njoj društveni odnosi komunikacije, koordinacije i organizacije čine projekt posebne klase ili društvene grupe, koja definira prirodu ‘političkog’ kao takvog. Iz toga onda proizlazi i političko-filozofski destilat ove društvene situacije. Tek kad to shvatimo, možemo se upustiti u potragu za onim političkim ‘potpuno druge vrste’ od na primjer one u parlamentu vladajuće.

A zašto bismo to uopće činili? Pa izgleda da velika većina onih koji medijski vidljivo sada i ovdje promišljaju politiku to pitanje sebi ne može ni postaviti. Budući da više ne osjeća odrezanu ruku socijalizma kao svoj realno postojeći nedostatak. A nova ruka neće sama narasti. Oni su ‘zaboravili’ ono Brechtovo da ‘čega nema, tog se ne odreci’, pa ni ne traže neku neesencijalističku teoriju prevodivosti između barem dviju različitih društvenih praksa (još je Lenjin status sovjetske vlasti, a što bi tek rekao za današnju marginaliziranu ljevicu, shvaćao kao ‘interregnum dvovlašća’; na drugi način se problemom ‘prevođenja’ bavi Boris Buden). Za to nam je potrebna i jedna antimetafizički definirana filozofija, a cijeli svoj radni vijek tvrdim da to može biti jugoslavenska filozofija prakse, koju se može nadići samo još radikalnijim kritičkim postavljanjem cijeloga odnosa između filozofije i (nekad socijalističke, a sada buržoaske) države. Za to nam je potrebno novo dijalektičko jedinstvo između civilnog i političkog društva ili institucionaliziranog oblika onog političkog. Lenjin je na Četvrtom kongresu Treće internacionale održanom 1922. primijetio kako Oktobarska revolucija još nije uspjela ‘prevesti’ svoj jezik u jezike Zapadne Evrope. To je danas, kad je ona dezavuirana i u Rusiji, veći problem no prije sto godina. A slično se, cum grano salis, može reći i za ‘jezik’ jugoslavenske revolucije. Uostalom, ona više nema ni svoju državu. Bivšu ni sadašnju. U arhive su prodrli uglavnom zli i nedobronamjerni ‘nasljednici’, buržoaska ‘integralna država’ (i to ne jedna, već zasad njih sedam!) u akciji.

Zato su za nas, više no negdje drugdje, novonastale jugoslavenske državice ‘metafizički događaji’, koji možda točno odražavaju nove društvene odnose, ali su potpuno nesposobni uočiti ‘prevodivost’ situacije koja ih više-manje permanentno (kao kontrarevoluciju) omogućava. U buržoaskom društvu, u kojem danas živimo, ‘države’ kao konkretna otjelovljenja u odnosima ‘političkog društva’ guraju se stalno u prvi plan (tzv. rad u interesu Hrvatske), jer samo tako uspijevaju biti hipostazirane i nadređene organizacijama civilnog društva. Zato ono ‘političko’ u nas uopće nije ni reprezentant ni izvor ‘politike’, već puka medijatizirana forma, filozofski ‘destilat’ buržoaskog klasnog projekta hegemonije. Pa ako je to i ‘filozofski fakt’, njemu valja suprotstaviti teoriju neburžoaske ili proleterske hegemonije. A to je filozofija prakse.

1/1