>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Politika potpuno drugačijeg tipa

Politika da, ali potpuno drugačije prirode! Filozofija je tu da pronađe momente 'istinske političnosti'. A to znači da treba napasti 'historijski kompromis' koji je evropska ljevica još 1970-ih nudila državama kapitala i njima pripadajuće konceptualizacije civilnog društva

To što su protesti protiv 'novog svjetskog poretka' u našim štreberskim euroatlantskim državicama – zajedničkim radom političarske i medijske kaste – ponovno postali nevidljivima, ne znači da ih nema i da ih u budućnosti neće još više biti. U aktualnom slučaju ovdašnjih vidljivih tzv. braniteljskih prosvjeda tragično nedostaje cijeli jedan smjer elaboracije – njime su se u Beogradu bavili u civilnoj organizaciji Učitelj neznalica – koji bi samim sudionicima redovnog izvanrednog stanja, a to smo na različite načine svi, osvijestio dijalektiku u trijadi radnik – ratnik – radnik s jedne i građanin s druge strane. A to je potrebno da bismo uopće mogli prići temi političke (ne)mogućnosti današnje reintegracije većine stanovništva u po radnike i veterane kao radnike neprijateljsko društvo, bez da završimo na apolitički prekratkom nivou zabrinutosti socijalnih radnika.

Svugdje je u svijetu, kako je primijećeno – pa onda valjda i u nas – ponovno prisutan interes većine za ono političko, za samoorganiziranje odozdo, a to na dnevni red odmah i često prebrzo, pa zato prekratko, postavlja i pitanje politike. Jer što je ona danas? Tehnologija stranačkog vladanja, kako žele da to izgleda u glavnim medijima? I stranačko manipuliranje civilnim društvom? Sigurno i to, ali još više sigurno – ne samo to! Danas polako postaje jasno da novi projekti političke emancipacije nisu mogući bez povratka filozofskih praksa u njima. Ono političko denotira autonomni i neukidivi okvir ljudskoga iskustva, koji se razlikuje od ostalih potencijalno autonomnih i neukidivih okvira, kao što su primjerice ono socijalno, ono ekonomsko ili ono estetičko. I kao što svaka partikularna društvena praksa sudjeluje u 'logici' socijalnoga, tako i svaki partikularni politički akt mora sudjelovati u logici onoga političkog.

Politička filozofija kao specifična forma filozofije koja misli ono političko, piše o tome kritički Peter Thomas, tvrdi da ima privilegirani pristup ovome momentu. No na djelu je tautologija izrečena unutar građanske sfere. Ovaj je koncept političkog već jedan metafizički konstrukt obostranog potvrđivanja između mišljenja s jedne i postojeće države i društva s druge strane. Ono što ostaje nemišljeno u ovakvoj tradicionalističkoj postavci je proizvodnja političkog u samoj filozofiji s jedne strane i konstitucija filozofije u cjelini s druge. Prikriva se primat antagonizma konstitutivnog za formiranje onog političkog. Unutrašnja borba koja prožima cijelo društveno tijelo. Jer je ono političko, baš zato što se utemeljuje u onom socijalnom, u građanskom društvu i njegovoj političkoj državi potisnuto u svojoj konstitutivnoj rascijepljenosti, odmiče se ono od tzv. realne politike toga društva i države. Zato suvremeni lijevi filozofi kao Alain Badiou i Sylvain Lazarus (koji je povodom prijevoda svoje knjige ovih dana boravio u Beogradu) inzistiraju na tome da se istinski radikalna politika danas može događati samo u izvjesnoj 'distanci' spram države. U prostoru nekontaminiranom (otuda potrebe za udruženjima koja u naslovu, poput onog beogradskog, imaju 'društvenu dekontaminaciju') logikom kapitalo-parlamentarizma.

Dakle politika da, ali potpuno drugačije prirode! To je želja za povratkom početno barem artikulacije, ako već ne odmah i razrješenja, genuinog političkog konflikta. Filozofija je tu da pronađe momente 'istinske političnosti'. A to drugim riječima znači – jezikom bližim konkretnim političkim pokretima – da treba napasti 'historijski kompromis' koji je evropska ljevica još 1970-ih nudila državama kapitala i njima pripadajuće konceptualizacije civilnog društva.

U svome članku u časopisu 'Radical Philosophy' iz 2009. o talijanskom filozofu i revolucionaru Antoniju Gramsciju i onom političkom, a pod nazivom 'Od države kao metafizičkog događaja do hegemonije kao filozofske činjenice', spominjani Peter Thomas nudi mogući izlaz iz proturječja platonizma i transcendentalizma, kako on vidi pozicije filozofa poput Badioua i Žižeka. I to tako da zajedno s Gramscijem ponovno promislimo koncept političkog, na jedan nemetafizički i konkretniji način, uz pomoć njegove poznate teorije o hegemoniji. U Gramscija on pronalazi plodotvornije distanciranje od onoga što se tu onda naziva buržoaskom 'integralnom državom'. A to znači ni više ni manje nego jednu neesencijalističku teoriju prevodivosti društvenih procesa, koja zahtijeva jednu antimetafizičku definiciju filozofije, e da bi bila sposobna za kritiku odnosa između same filozofije i integralne države. Sve to zajedno bilo bi zasnivanje jedne filozofije prakse (Gramsci ju je zamislio 1932. godine) koja se, ne slučajno, imenom poklapa s kasnijom utjecajnom strujom u jugoslavenskoj filozofiji druge polovine prošlog stoljeća.

Jer kada zajedno s Lenjinom govorimo o onom političkom potpuno druge vrste od tada i sada vladajućeg, mi govorimo o mogućnosti jednog samoregulirajućeg društva, koje bi se istrglo iz vlasti države kao 'metafizičkog događaja' ili onoga što Hegel naziva građanskim stanjem kao opozicijom prirodnom stanju. A koje, po njemu, može garantirati jedino umska država, kao zajednica u situaciji kada to građansko društvo ne može biti. Da je moderna buržoaska država 'metafizički događaj' koji nema donje granice u svojoj propaloj ideološkoj mistifikaciji, na primjer kao 'hrvatska demokratska zajednica', ako joj se ne suprotstavi sasvim drugačije organizirano civilno društvo – to je u Hrvatskoj, pa i kroz ove prosvjede veterana, evidentno. Zato su Gramsci i oni koji misle na tom tragu u pravu kada govore kako je civilno društvo pravi teren naše borbe, jer je i država kakva je sada porijeklom iz civilnog društva, a ne obrnuto! No buržoaskom civilnom društvu (onome što Hegel naziva bürgerliche Gesellschaft) odgovara perspektiva buržoaske politizacije. I to se stalno događa! A toj perspektivi mi moramo suprotstaviti put prema hegemoniji kao 'filozofskoj činjenici'. To u ovdašnjoj lijevoj tradiciji primjerice znači povratak shvaćanju radničke države kao nedržave, koja će dozvoliti danas podčinjenim klasama i slojevima, na čelu s promijenjenim radništvom, da čine zajednička tijela sposobna za drugačije oblike društvene i političke organiziranosti od postojećih. Prije negoli da samo poziva na jedinstvo teorije i prakse, nova filozofija prakse, bez koje nema radikalne društvene promjene, mora biti sposobnom iz sebe proizvesti ansamble novih društvenih odnosa. Tada poricanje 'novog svjetskog poretka' neće biti samo bolje vidljivo – jer to je domet buržoaskog civilnog društva – već i praktički djelatno. Tek na tom putu i tzv. branitelji mogu ponovno postajati radnicima, e da bi pravom, tj. neburžoaskom politizacijom sudjelovali u dijalektičkom dokidanju i tog svog nezahvalnog položaja.

1/1