>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Fukušima, ljubavi moja

Pavle Kalinić, Bandićev pročelnik za hitne situacije, morao je Bandića braniti od velikog požara na Jakuševcu pa je bio malo nervozan. Upitan je li normalno da takvo smetlište nije ograđeno, Kalinić je odgovorio: ‘Fukušima je bila ograđena, pa što?’

Balkanika, 21. srpnja, 01:20

Kritičar, ako nas pamćenje ne vara, ‘Melody Makera’ ljuto je pogriješio kad je, ispisujući recenziju albuma Disciplin A Kitschme, napisao da je to ‘najgora muzika koju je ikad proizveo čovjek ili zvijer’. Slušajući spot koji je Severina snimila u New Yorku (‘Losha’), čovjek ne može ne reći ovom naivčini iz MM-a: Nije, momak, nije Disciplina uopće bila tako loša… Zvuci tehno-cajki, u koje se Severina s vremenom, nažalost, savršeno uklopila, idealno reprezentiraju kulturu mladosti ispranog mozga. Ritmovi Bliskoga istoka koji se miješaju s tehno-zvucima zapada užasavajuća su kombinacija koja bi mogla predstavljati zvučnu kulisu filma o lobotomiji. Severinin je spot skup, njezini su kostimi raskošni, ona se šeće najpoznatijim urbanim adresama ovoga svijeta, a ipak, s istog je mjesta puno uvjerljiviju pjesmu sličnog stila snimio pokojni Ekrem Jevrić Gospoda. ‘Kuća – pos’o’ snažan je izraz otuđenja, izrečen, doduše, na skoro parodičan način, ali iskren. Ta je pjesma na neki način čak i duboka, ona iskazuje nesreću našeg ‘migranta’ u zapadnom svijetu, koji živi po pravilima na koja nije naučio; životni se ritam tamo svodi na kretanje od stana do posla i nazad, i taj neprestani hod od točke A do točke B, to je ono šantićevsko sunce tuđeg neba koje ne sja kao naše. U filmu ‘Ritam zločina’ Fabijan Šovagović glumi uvrnutog statističara koji vjeruje da se ritmovi zločina mogu podudarati s brojkama, statistikama i da se zbog tih pravilnosti mogu predviđati. Muzički ritam u kojem pulsira Balkan podudaran je s usponima i padovima civilizacije. Djeca koja su odrastala 1980-ih slušala su Šarlo akrobata, Prljavo kazalište, Idole, Ekatarinu, Orgazam, slušala su prvu jugoslavensku rok industriju, Bijelo dugme (tko to nije doživio, neće znati što je veličina na ovim prostorima), a danas slušaju ovu jezivu muziku, u odnosu na koju se ganga, rera i ojkalice čine poput oratorija. Rat je počeo usponom turbofolka u mainstreamMereškovski je 1905. osjetio ‘nadiranje prostote’ – bože, što li nas sad čeka?

Newsroom, N1, 22. srpnja, 17:50

Superiznenađenje ovogodišnje Pule, Dana Budisavljević, koja je snimila izvrstan film o Diani Budisavljević, ženi koja je spasila 10.000 kozaračke djece, dakle Schindler puta pet, gostujući u Newsroomu rekla je da ju je jako zanimalo je li publika spremna za ‘jedan takav film’. ‘Jedan takav film’ znači film o spašavanju srpske djece u NDH; to je doista delikatna tema, toliko delikatna da su je čak i komunisti gurnuli pod tepih, a kartoteku s imenima spašene djece i podacima o njihovim roditeljima oteli Diani Budisavljević prvih dana poraća, pa su nevina dječica osuđena na status doživotne siročadi. Neki od njih sad su na filmu ispričali svoju priču, od koje i nebo plače. Je li publika bila spremna? Malo je reći spremna. Publika je bila ushićena i filmu je dala ocjenu 4,9 što je samo po sebi priznanje ne samo autorici već i cijeloj Hrvatskoj. ‘Priča je bila nepoznata gotovo 70 godina i sada je ušla u javni prostor. Iznimno sam ponosna, sretna i mirna jer smo uspjeli napraviti nešto što neće samo tako pasti u zaborav’, rekla je Dana Budisavljević i čini se da će njezina ocjena izdržati kušnje vremena. Velik, snažan film! Uz glumu Alme Price valja istaknuti i sjajnu kameru Jasenka Rasola, koja je na najvišoj svjetskoj razini. Tako je to kad se radi srcem, ljubavlju i znanjem (film je pripreman godinama, Dana je istraživala svaki detalj priče, razgovarala s preko stotinu kozaračke djece. Nije potreban budžet a la Cecil B. DeMille da stvar ispadne sjajno). Autorica je točno primijetila da na ovim prostorima svaki režim svoj dolazak na vlast opisuje kao nultu godinu povijesti, pa su tako partizani svu zaslugu pripisali sebi, dok je građanska klasa stradala iako je pokazala velik otpor fašizmu, poput Diane Budisavljević koja je ‘rodonačelnica građanskog aktivizma’. ‘Kao društvo premalo znamo o NDH i okolnostima i kako su društvo i vlast tada funkcionirali. Kad spomenete logor, svi će u glavi imati Auschwitz, a ne znaju kakvi su logori bili po Hrvatskoj. Nama fali pravog znanja’, rekla je autorica, a opća klima ukazuje na to da će tog znanja nedostajati sve više.

Tito, HRT, 22. – 25. srpnja, 20:05

Taman se naljutiš na komuniste i partizane koji su svoj dolazak na vlast proglasili godinom nultom, a onda ti HRT prikaže Vrdoljakov takozvani dokumentarac o Titu pa vidiš da su od komunista nedvojbeno gori antikomunisti. Prvih par epizoda, koliko-toliko gledljivih, sklepano je od Bulajićeva višesatnog razgovora s Titom i Pere Simića, potom slijedi par epizoda koje s likom serije nemaju veze, pa onda još par koje s Titom imaju još manje veze, a uistinu nemaju veze ni sa čim. Gledljivo zamjenjuje gadljivo. Umjesto da taj svoj kostur zakopa u ormar, kako se s ružnim kosturima radi među otmjenijim zlikovcima, HRT je – zbog predstojećih izbora ili zbog Vrdoljakova džepa, oba su motiva plauzibilna – reemitirao taj uradak, što nas je natjeralo na neka pitanja. Je li itko prije odobrenja silnih milijuna Vrdoljaku pročitao čušpajz od scenarija? Kakve veze ta serija ima sa svojim naslovom, izuzev u prve dvije epizode? Je li moglo monokromatskije? U BBC-jevim serijama Hitler je prikazan kao Mahatma Gandhi u odnosu na ovoga Džingis-kana iz tzv. Vrdoljakove serije, što bi bilo donekle i razumljivo kad bi tu seriju snimao neki bunkerirani autor, ali Vrdoljak je pod Titom snimio masu filmova i serija i bio jedan od najplodnijih socijalističkih režisera u Hrvatskoj. Šteta, s ovom reprizom i pulskom premijerom sam je sebi osigurao nečastan otpust iz kulturne povijesti, a moglo je to i bolje…

Novi dan, N1, 25. srpnja, 08:30

Reporteri svaku katastrofu u Zagrebu moraju množiti s faktorom dva jer se osim prirodne nepogode na terenu ukazuje i Pavle Kalinić, Bandićev pročelnik za hitne situacije, koji Bandića sad mora braniti od velikog požara na Jakuševcu pa je malo nervozan. Miki je naime prije 16 godina obećao da će se samospaliti ako ne napravi spalionicu smeća, ali smeće se, evo, navodno samo spaljuje – a Miki živ i zdrav. Na pitanje je li zabrinjavajući dim koji se i dan nakon požara širio gradom, Kalinić je kazao: ‘To je normalno da se dimi kad imate takav tip mase koji gori, takozvani namještaj… Prostor je ograđen betonskom ogradom, stoga se požar nije imao gdje širiti, situacija je pod kontrolom.’ Operacija uspjela – pacijent umro. Upitan je li normalno da takvo smetlište nije ograđeno, Kalinić se počeo pjeniti toliko da je sam mogao zagasiti ostatke požara. ‘Fukušima je bila ograđena, pa što? Černobil je bio ograđen, pa se dogodila havarija.’ Kad su mu dosadila ustrajna Hrstićeva pitanja, rekao je: ‘Vi imate rupu u programu, nemate čime popuniti vrijeme pa onda meni postavljate ista pitanja više puta kako bi to pokrpali…’ Za razgovore s Kalinićem, beneficirani radni staž!

1/2