>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Glauka i zaljubljene životinje

‘Na ostrvu Hiju živjela je prelijepa kitaristica Glauka, te ne može biti neobično što su je takvu strasno voljeli muškarci, ali je neobično što su se, kako sam čuo, u nju bili zaljubili jedan ovan i jedan gusan’

Nedavno sam, na ovom mjestu, objavio kako je Brnja, kobila iz mog dječaštva, izazivala čuđenje i divljenje mojih rođaka zato što je voljela sevdalinku i svirku harmonike i klarineta. Sve što sam o njoj ovdje objavio, doživio sam, gledao i slušao, sve je prepisano iz života, a moje sjećanje na tu životinju svježe je i nije se potrošilo. Pa opet, dvoje-troje ljudi me je, što pismeno što usmeno, upitalo bih li im, ‘ako nekako mogneš’, potražio e ima li takva naklonost životinja muzici neku paralelu u književnosti. Meni takvi zadaci nisu odbojni, već su mi čak i dragi, pa sam se, ograničivši potragu na grčku i rimsku književnost, potrudio da nađem svjedočenja iz starih vremena o tome kako se životinje vežu za ljude od svirke ili od pjesme. I našao sam zanimljiv primjer koji je, priznajem, zahtijevao više rada no što sam se nadao. Primjer je mlada iz stare Grčke kitaristkinja po imenu Glauka, rodom sa ostrva Hija. O njoj ima svjedočenja više, pa ću navesti svako do kojeg sam došao, a kazuje nešto važno.

Prvi autor kod kojeg sam naišao na tu Glauku bio je rimski pisac na grčkom KLAUDIJE AJLIJAN. On je spominje na više mjesta, tako, u knjizi s naslovom ‘O prirodi životinja’ (V, 29) piše ovo: ‘Na ostrvu Hiju živjela je prelijepa kitaristica Glauka, te ne može biti neobično što su je takvu strasno voljeli muškarci, ali je neobično što su se, kako sam čuo, u nju bili zaljubili jedan ovan i jedan gusan.’ Ali u prvoj knjizi te iste knjige, poglavlje šesto, piše ovo: ‘Doprlo mi je do ušiju da se jedan pas zaljubio u sviračicu kitare Glauku. Neki vele da se ne radi o psu, već o ovnu, a neki opet da je to bio gusan.’ Kako se o tom psu i o tom gusanu i o tom ovnu teško danas išta može znati i teško išta saznati, pokušao sam da saznam nešto o objektu njihove ljubavi, o kitaristici Glauki. I saznao sam da je živjela u trećem stoljeću prije naše ere, dakle šest stoljeća prije Ajlijana, i da je bila čuvena po sviranju, a izgleda još više i po pjevanju. Pjevala je vinske i lascivne pjesme. Na dvoru kralja Ptolemaja Drugog je svirala i pjevala. Po svoj prilici, te je pjesme i sama sastavljala. O ovome bi moglo svjedočiti jedno mjesto u čudesnom djelu u petnaest knjiga autora ATENAJA IZ NAUKRATIJE s naslovom ‘Gozba sofista’. U četvrtoj knjizi toga djela, u poglavlju o muzičkim instrumentima, naveden je nadgrobni epigram koji je pjesnik HEDIL SA SAMA sastavio za frulaša Teona. Nabrojivši koga je sve pokojnik pratio svojom frulom, u osmom stihu kaže kako je svirao uz pjevanje veselih pjesama (paignia) Glaukinih: Pa je i Glauke pjesme na frulici pratio vinske. I Atenaj je živio u Rimu, a pisao na grčkom, negdje u vrijeme kad i Ajlijan. Njihova zajednička spominjanja Glauke pokazuju da je sjećanje na nju bilo živo čak i pola milenija nakon što je umrla. O Glauki pišu i Latini. Plinije Stariji je ovo ostavio u desetoj knjizi svoje Naturalis historia: ‘Ostala je ljubavna priča… i o Glauki, koja je pjevala svirajući na kitari, na dvoru kralja Ptolemaja, a priča se da je u to vrijeme u nju bio zaljubljen i jedan ovan.’

Tu Glauku spominje i Teokrit u idili o pastirima, iz usta Koridona: Ja sam nešto kao pjevač, znam lijepo namjestiti glas kao Glauka… ja hvalim grad Kroton… Toj je Glauki, po mišljenju mjerodavnih filologa, taj isti Teokrit sastavio nadgrobni natpis, koji je našao mjesto i u Palatinskoj antologiji (VII, 262):

Natpis pokazuje ko je pod pločom počinuo ovom:

Glauke one sam grob, slave što prati je glas.

Sve u svemu, nije jednostavno u grčkoj i rimskoj antici naći paralelu onoj kobili Brnji koja je, za moga dječaštva, zastajala kad bi vidjela svadbene svirače, čak i kad su prolazili mimo nje ne svirajući već samo noseći na leđima sklopljene harmonike. A kako je tek bila usplahirena kad bi začula sevdalinku uz harmoniku! Mi smo, a živih svjedoka ima dosta, smatrali da je Brnja samo bila opčinjena muzikom. Znamo da su životinje osjetljive na svirku i na pjesmu. Danas mi se čini da stvar nije nikako jednostavna, jer kad čitam ove stare knjige i u njima primjere zaljubljenosti životinja u svirače i pjevače, ne mogu se oteti misli, da je, možda, i ljepotica od kobile Brnja bila zaljubljena u nekog svirača, možda i u nekog pjevača, da im sad ne nabrajam imena, nisu više na ovom svijetu. A možda je bila zaljubljena i u naš tranzistor marke Iskra Kranj iz kojeg se čula svirka. Možda, putevi ljubavi i hajanja su teško dostupni, a oni koju su dostupni često su neprohodni.

Stvar je takva da bi se tu imalo šta istraživati. Da li je ljubav samo mamac prirode za produženje vrste? Schopenhauer, najtvrdokorniji zastupnik toga stava, tvrdi da je ljubav samo to, a da su žrtve toga mamca i mamljenja ljudske duše. Da su posljedice nepregledne, od usplahirenosti i pobrkanosti do podjetinjenja i mahnitosti. Da je ljubavno ludilo, amor hereos, najteži oblik te omame od koje nema lijeka. Nije da nije tako, no da li je posve tako? Vergilije, u trećem pjevanju Georgika pjeva o ljubavnom ludilu životinja, najviše o onome u kobila. To je zanimljiv ekskurs u zapažanja peripatetičkih zoologa. Ljubav je, prema Empedoklu, vezivna snaga u vegetativnom, animalnom i humanom svijetu. No se ljubavno ludilo u pravilu dešava unutar iste vrste, koza mahnita za jarcem, kobila za konjem. Dobro. A može li se u to ludilo i u taj mamac prirode za produženjem vrste udjenuti i veliki niz svjedočenja o ljubavi između životinja i ljudi? Moglo bi se udjenuti. Jer za to ima primjera u najboljim knjigama. Na primjer Ajlijan, ‘O životinjama’ VIII, 11 kazuje: ‘Hegemon, u svom spjevu Dardanika, pripovijeda razne stvari o Aleuji iz Tesalije, te kaže i kako se u njega bila zaljubila jedna zmija. Ali se Hegemon prepušta mašti kad kaže kako je Aleuja imao kosu od zlata: za mene, ta je kosa bila samo plava. Priča kako je on čuvao goveda na planini Osi, kao što ih je Anhis čuvao na Idi, te kako se, dok je čuvao krave kraj izvora po imenu Hajmonija (i taj je izvor u Tesaliji) u njega zaljubila ogromna jedna zmija. Ljubav mu je pokazivala puzeći po njemu, ljubeći mu uvojke, a ližući ga jezikom čistila mu je lice. Svome ljubljeniku je donosila na dar mnogi plijen koji bi ulovila. Pa, ako se jedan ovan odvažio da se zaljubi u kitaristicu Glauku, a jedan delfin u mladića sa Ijasa, onda nema ništa što bi spriječilo i jednu zmiju da se zaljubi u lijepoga pastira, njoj koja je životinja s najoštrijim okom ne može ništa stajati na putu da bude dobar sudija po pitanju one ljepote koj a stoji izvan svake običnosti. Čini se zapravo da životinje posjeduju osobinu da se zaljube ne samo u stvorove koji su u njihovu okruženju i koje su njihova vrsta, već i one koje ni najmanje nisu s njima srodne, ali se od drugih izdvajaju ljepotom.’

Primjera ima i drugih, i samo nabrajati ih, bez opisivanja, ispalo bi predugo. Neke od njih nabrojao je neimenovani pjesnik u neobičnom obrazloženju svoga duševnog stanja:

Ako u Glauku slavnu, sviračicu dorsku kitare,

Mogo zaljubit se pas nakon što čuo joj svir,

Ako sred prestroge Sparte zbog lijepog momka Diòkla

Jednu je čavku u smrt ljubavna odvela strast,

Ako je monašku foku zatravio ribar Alkìon,

Koji je mreže na čvor pleo uz grohotan smijeh,

Ako se beznadno bio zaljubio proročki gavran,

Vjerni Apòlonov ptić, jadan u Venerin kip,

Zar je neobično što sam zaljubio ja se u tebe

Gledajuć lik ti i stas, slušajuć glas ti i smijeh?

1/1