>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Goran Čular: Demokratska stabilnost počinje se cijeniti tek kad osjetimo da je ugrožena

Često se previđa da su stranke, posebno SDP i HDZ, zaslužne za institucionalnu konsolidaciju hrvatske demokracije, pogotovo od 2000. naovamo. Danas, kad su se procesi poput institucionalne nestabilnosti i rasta ideološke polarizacije slili u funkcioniranje vlasti, svi to prepoznajemo kao svojevrsni politički kaos

Dvije najveće stranke u Hrvatskoj, SDP i HDZ, pred skorašnjim su unutarstranačkim izborima, a za njih se pripremaju i u HSS-u i HNS-u. ‘Jedan član – jedan glas moj je projekt i program proveden u SDP-u’, rado naglašava Zoran Milanović. Izbori u HDZ-u pripremaju se u diskreciji, a čini se kako će se također odvijati po načelu ‘jedan član – jedan glas’. Dok se u SDP-u kao Milanovićev protukandidat najčešće spominje Zlatko Komadina, u HDZ-u Vladimir Šeks već mjesecima pokušava nagovoriti Andreja Plenkovića da se kandidira za novog predsjednika… O tome zašto je demokracija u političkim strankama važna ne samo za stranke već i za građane i društvo u cjelini razgovaramo s Goranom Čularom, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Koliko je unutarstranačka demokracija odraz specifičnog razvoja neke zemlje, koliko izraz tranzicijskog naslijeđa, a koliko utjecaja imaju suvremeni globalni izazovi u stranačkom organiziranju?

Stranački organizacijski stilovi, a samim time i razina unutarstranačke demokracije, uvelike ovise o nacionalnim okolnostima i političkoj kulturi. Općenito, stranke u jednoj državi imaju vrlo slične organizacijske karakteristike. Recimo, gotovo sve stranke u Danskoj ili Nizozemskoj daju veliku moć svojim parlamentarnim frakcijama, dok su primjerice u Italiji ili Španjolskoj puno jače stranačke središnjice. Drugo, stranke u jednoj zemlji često kopiraju jedne druge. U Britaniji su najprije Liberalni demokrati počeli s uvođenjem članstva u bitne stranačke odluke izbora vodstva ili kandidata na izborima, da bi ih u osamdesetima slijedili laburisti, a u devedesetima konzervativci. I u Hrvatskoj imate sličan primjer kad je u pitanju izbor stranačkoga predsjednika. Nakon uvođenja principa ‘jedan član – jedan glas’ u SDP-u, istu je novinu uveo i HDZ, ali i ORaH. Pored ove nacionalne određenosti, pokazuje se da je unutarstranačka demokracija općenito razvijenija u strankama sjevernih europskih država nego u južnim državama. S obzirom na ideološke obitelji razlike nisu značajne, barem kad je riječ o mainstream konzervativnim, liberalnim i socijaldemokratskim strankama, dok niže razine unutarstranačke demokracije nalazimo kod radikalnijih opcija, bilo lijevih (komunističke stranke) bilo desnih. Kad je riječ o trendovima, sigurno je da su posljednjih dvadeset-trideset godina sve stranke izložene padu građanskoga povjerenja i stranačkoga članstva, a društveni zahtjevi za demokratizacijom odlučivanja odnose se i na stranke i njihove unutarstranačke odnose. Mnoge stranke danas puno inkluzivnije biraju svoje vođe, ali, interesantno, manji broj njih je demokratizirao postupke selekcije kandidata za izbore.

Veto-akteri

Unutarstranačka demokracija je, čini se, jedna od bolnih točaka našeg političkog sustava. Zašto stranke koje se financiraju iz proračuna nisu jamstvo demokratskog procesa?

Ne bih se složio da stranke nisu jamstvo demokratskoga procesa. Strankama i višestranačkom natjecanju ta se funkcija održanja demokracije pripisuje čitavo 20. stoljeće. Iako su nastale kao neželjena djeca liberalnog poretka i od početka su dočekane sa sumnjom i prezirom, stranke su postupno srasle s institucijama liberalne demokracije kakvu poznajemo i postale njezin neodvojiv dio. Čini mi se da su i hrvatske stranke, posebno dvije velike, zaslužne za institucionalnu konsolidaciju hrvatske demokracije i stvaranje bitnog političkog konsenzusa u čitavom razdoblju, a posebno od 2000. naovamo. To se često previđa, jer se demokratska stabilnost počinje cijeniti tek kad osjetimo da je ugrožena. A posljednje dvije-tri godine imamo upravo to: u uvjetima ekonomskoga pada i kao posljedica ‘slučaja Sanader’ došlo je do pojave nekoliko potpuno novih i različitih društvenih i političkih odgovora. Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a ta je stranka napustila svoju važnu ulogu u održavanju političkoga konsenzusa koju su uspješno provodili i Tuđman i Sanader i prvi put dala otvoreni legitimitet ‘staroj’ desnici. Novi konzervativni pokret doveo je do promjene Ustava i uzdrmao dominaciju ‘lijevih pitanja’ u javnosti. Otvoreni antikapitalistički pokret dobio je svoje predstavnike u parlamentu, a rašireni antistranački sentimenti i potraga za trećom opcijom našli su svoj politički izraz u jednoj (kvazi)tehnokratskoj viziji politike. Sve je to dovelo do institucionalne nestabilnosti, dovođenja u pitanje postojećeg konsenzusa i rasta ideološke polarizacije i ekstremizma te pojave vaninstitucionalnih veto-aktera. Danas, nakon izbora 2015. kad su se svi ti raznorodni procesi slili u samo funkcioniranje vlasti, svi to prepoznajemo kao svojevrsni politički kaos. E, sad se postavlja temeljno pitanje: jesu li postojeće stranke mogle kanalizirati te procese većom unutarstranačkom demokracijom koja bi osigurala da se promjene događaju bez potresa za demokratski poredak? Moj je odgovor više ne nego da. Prvo, posljednjih 10-15 godina nove stranke i pokreti brže nego ikad mijenjaju sliku i starih zapadnih stranačkih sustava, bez obzira na to što etablirane stranke tamo imaju daleko veću razinu unutarstranačke demokracije. Drugo, novi politički procesi su i sami često upravo izraz demokratizacije odlučivanja u sustavu ili probijanja društvenih zahtjeva odozdo. Karamarko je postao predsjednik HDZ-a u otvorenom unutarstranačkom natjecanju i ima šansu prvi put potvrditi mandat među cjelokupnim članstvom. Možda se pokaže da politika vodstva HDZ-a nije nikad bila bliža stavovima članstva. Željka Markić je politički uspjeh postigla putem referenduma (brak) i referendumskom prijetnjom (uvođenje preferencijskog glasovanja), SDP je odustao od niza mjera (outsourcing, monetizacija autocesta), a druge poduzeo (zaštita ‘švicarca’) upravo pod utjecajem građanskih inicijativa. Živi zid je nastao iz pokreta građanskoga neposluha, a Most svoju političku moć crpi iz izbornih rezultata. S druge strane, ORaH je gotovo udžbenički stvarao svoju jasnu ideološku poziciju, donio politički program s naglaskom na sadržajne politike i gradio vrlo demokratsku stranačku organizaciju, pa nije uspio. Međutim, isto tako ne mogu se oteti dojmu da su zatvorenost i centraliziranost naših etabliranih političkih stranaka ipak doprinijele tome da se na neka važna pitanja nije reagiralo na vrijeme i da su se stranke potpuno uljuljkale u državnim institucijama, zapostavljajući pritom ‘zahtjeve s terena’.

Most je potpuno zamaglio političku odgovornost, na dnevnoj bazi se mora očitovati o ‘starim’ pitanjima koje je htio ukloniti iz vidnoga polja i doprinio je ideološkoj kulminaciji koja samo može pogodovati tome da se etablirane stranke ne promijene

Je li manjak demokratskog dijaloga naš sustavni problem?

Sasvim sigurno. Uvijek se kod nas vrlo malo smisleno i argumentirano razgovaralo i debatiralo, i u društvu i u politici, i u strankama i među strankama, a u posljednje vrijeme se čini da nitko više na to ni ne pomišlja, već se samo zauzimaju što čvršće ideološke i političke pozicije. Vidite, to je interesantno, u svjetskoj politologiji unutarstranačka demokracija vrlo se rijetko veže uz postojanje otvorenog dijaloga, prava članova na izražavanje mišljenja ili problem discipliniranja članstva putem izbacivanja iz stranke. Većinom se fokusira na tri procesa: donošenje političkog programa stranke, izbor vodstva i selekciju kandidata za izbore. Otvorena diskusija se naprosto podrazumijeva kao pretpostavka da bi inkluzivniji postupci odlučivanja u strankama imali uopće ikakav smisao. Problem u našim strankama je u tome da ta osnovna pretpostavka nije ispunjena, pa svaki drugi iskorak u širenju odlučivačkih procesa ne pokazuje značajne razlike u odnosu na staro, a čak može i povratno djelovati kao smanjivanje unutarstranačke slobode, kao npr. načelo ‘jedan član – jedan glas’ kod izbora predsjednika.

U našim najvećim strankama ne postoje frakcije, zar ne? Zašto to nije dobro?

Iskreno, unutar postojećih odnosa u našim strankama uopće ne mogu zamisliti normalno funkcioniranje više frakcija, čija je moć institucionalizirana u stranačkim dokumentima i procesima odlučivanja i koje ne prijete organizacijskim rasulom. Dovoljno bi za početak bilo da stranke iznjedre praksu uvažavanja i akomodiranja manjinskih stavova u svojim postupcima odlučivanja, integriraju gubitnike na unutarstranačkim izborima, dopuste autonomiju različitim segmentima stranke, posebno svojim parlamentarnim frakcijama, dovedu do toga da je premijeru ili ministru najteže uvjeriti svoju parlamentarnu frakciju ili središnje stranačko tijelo u ispravnost neke odluke, a ne opoziciju ili javnost.

Organizacijske ljušture

Je li pojava Mosta zapravo pokazatelj da birači žele modernizaciju i SDP-a i HDZ-a? Čini se da je Hrvatskoj potreban novi motiv i novi cilj – što učiniti?

Pojava Mosta je u svakom slučaju izraz kritičnosti prema dvjema vodećim strankama i općenito stranačkoj politici kakva je u Hrvatskoj vođena. Međutim, u samom biračkom tijelu Most nije stvorio nešto posebno novo. Antistranački sentimenti razvijaju se u Hrvatskoj intenzivno od 2000., a glasovi trećih su se do sada uglavnom raspadali na niz strančica koje nisu uspijevale ostvariti parlamentarno predstavništvo. Takvih je na izborima 2011. bilo čak 18 posto. Prema istraživanju koje je Fakultet političkih znanosti proveo nakon izbora 2015., oko 60 posto svih birača Mosta ili nisu glasovali 2011. ili su glasovali za neku treću stranku ili se ne sjećaju. Daljnjih 30-ak posto otpada na birače Kukuriku koalicije 2011., a samo deset posto na bivše birače HDZ-a. Ovi podaci sasvim dobro potvrđuju ranije nalaze kolege Dragana Bagića koji je koristio izlazne ankete. Očito je dakle riječ o protestnim biračima, bilo općenito protestnim ili onima koji su razočarani politikom lijeve vlade odlučili dati svoj glas Mostu. Uz nemalu pomoć medija, Most ih je uspio okupiti pod jednu listu. Drugi pokazatelj protesta protiv etabliranih stranaka podatak je da samo 20 posto Mostovih birača ima izraženu jaku stranačku identifikaciju, dok kod dviju velikih koalicija to prelazi 50 posto. Posebno interesantan nalaz je da HDZ i SDP postaju ‘stare’ stranke, mostovci su u prosjeku desetak godina mlađi od njih, a birači Živog zida i ORaH-a još mlađi. Na ovim izborima se pokazalo vrlo jasno da su biračke odluke dijelom izraz generacijskog političkog jaza, posebno u odnosu etabliranih i novih stranaka. No drugo je pitanje koliko Most kao grupacija političara ispunjava očekivanja i zrcali stavove svojih birača – jedan broj njih sigurno se već razočarao. Posebno je pitanje na koji je način Most iskoristio priliku u procesu formiranja Vlade i hoće li to polučiti veće promjene unutar etabliranih stranaka. Za sada izgleda da postiže suprotno. Potpuno je zamaglio političku odgovornost, na dnevnoj bazi se mora očitovati o ‘starim’ pitanjima koje je htio ukloniti iz vidnoga polja i doprinio je ideološkoj kulminaciji koja samo može pogodovati tome da se etablirane stranke ne promijene.

Zašto vodstva stranaka nisu spremna načelo ‘jedan član – jedan glas’ primijeniti za sve funkcije? Je li potrebna izmjena stranačkih statuta?

Nisam veliki pobornik načela ‘jedan član – jedan glas’, posebno ako se primjenjuje na izbor stranačkoga vodstva. Iz literature je inače poznato da ta inkluzivnost povratno jača poziciju vođe, služi mu da poveća moć u odnosu na srednji stranački ešalon i olakšava dominaciju u stranci. U SDP-u se to posebno dobro vidi. Nije slučajno da se stranke upuštaju u reforme izbora predsjednika, ali zato nemaju nikakve slične pomake u postupcima selekcije kandidata za izbore, a ta se dimenzija pokazuje krucijalnom upravo za mogućnost otvorenoga unutarstranačkog dijaloga. I ne mislim pritom na neke radikalne zahvate gdje bi članstvo odlučivalo o tome, već na male institucionalne korake koji bi s vremenom doveli do toga da napredovanje kroz stranku nije osuđeno isključivo na jedan kanal, onaj koji vodi preko predsjednika. Pluralizacija kanala stranačkoga napredovanja je važnija od demokratizacije shvaćene u smislu široke odlučivačke baze.

Zašto je, po vašem mišljenju, kvaliteta unutarstranačke demokracije bitna ne samo za stranke, već i za građane i društvo u cjelini?

Stranke su te koje koriste izborni legitimitet da bi davale politički sadržaj državnim institucijama, od predstavničkog tijela do ministarstava i uprave. Ako su posljednjih desetljeća vidno zapustile svoje predstavničke i društvene funkcije, stranke su još uvijek neprikosnoveni posrednici u funkcioniranju političkih institucija. Teško je zamisliti parlamentarnu demokraciju bez stranaka, jer one osiguravaju provedbu konzistentnih politika i postojanost, izvjesnost i efikasnost odlučivanja. Nedostatak unutarstranačke demokracije pretvara stranke u organizacijske ljušture u kojima dominiraju osobni odnosi lojalnosti, koji se prenose na funkcioniranje institucija. Time se postiže upravo suprotno: u sustavu vlada neizvjesnost, javne politike i važne odluke ovise o tome na koju se nogu vođa tog jutra ustane, ulazi se u ad hoc odlučivanje, nepromišljene i nedomišljene eksperimente ili odluke koje se nisu raspravile, stranački izborni program nema nikakvog značenja za vodstvo, a izabrani zastupnici, ovisni o reizboru i dolasku na listu, ne djeluju autonomno. Javnost potpuno pogrešno to percipira kao ‘nesposobnost stranaka’. Riječ je o tome da stranke bez minimuma unutarstranačke demokracije uopće nemaju pretpostavke da funkcioniraju kao institucije koje mogu uspješno pomiriti predstavništvo i racionalnost demokratskog odlučivanja, što je uvijek bio preduvjet uspješnog funkcioniranja parlamentarnih demokracija. Alternativa koja se nudi potpuno pak zanemaruje ulogu izgrađenih stranaka u upravljanju društvom i, kako možemo vidjeti i iz formiranja i rada nove Vlade, proizvodi vrlo slične učinke.

1/1