>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Gordan Bosanac Nacionalističko-domovinski diskurs vodi nas u izolaciju

Naivna ideja da, generalizirano govoreći, ima pravednih i nepravednih te dobrih i loših strana u ratovima, jednostavno ne stoji. To se pokazalo i u Oluji. Iako su tri hrvatska generala oslobođena u Haagu, presuda jasno navodi da su ratni zločini počinjeni

Nekoliko nevladinih mirovnih organizacija odlučilo se javno usprotiviti održavanju vojne parade u Zagrebu povodom obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja. Tijekom sljedećih desetak dana svoje će protivljenje izraziti kroz više različitih akcija, a sve je počelo danas ujutro dijeljenjem proglasa članovima Vlade. ‘Predlažemo Vladi da se okani proslave Oluje i počne obilježavati mirnu reintegraciju. Važno nam je da to kažemo, jer nam se čini da u ovoj zemlji ima dosta ljudi koji se ne slažu s time da se Oluja mora obilježavati, a posebno da se organizira vojni mimohod. Želimo da takvi ljudi osjete podršku u javnosti, a da institucije ove države konačno usmjere pozornost na uspješnu izgradnju mira‘, kaže u razgovoru za ‘Novosti‘ Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, jedan od organizatora inicijative.

U proglasu ste spomenuli da institucije vlade i predsjednice i dalje koriste simbole militarizma za partikularne političke ciljeve.

Već smo reagirali na neke poteze predsjednice koja je koristila militaristički diskurs u predizbornoj kampanji i kasnijim potezima, primjerice s idejom vojnog roka. Imamo i branitelje koji koračaju ulicama Zagreba. Na žalost, i aktualna Vlada je krenula s idejom vojne parade kao krunom militarizacije. Time se samo romantizira rat i hrvatsko ratno iskustvo. Ide se s nekom porukom lažnog zajedništva, koje je kao postojalo za vrijeme Domovinskog rata. Zaboravlja se, međutim, da su nakon Oluje počinjeni ratni zločini i da je Hrvatska bila u potpunoj međunarodnoj izolaciji. To su bila jako teška vremena u kojima ne da nije bilo zajedništva, nego ih opisuju riječi poput izolacije i neimaštine.

Vidite li dugoročnu štetu od militarizacije društva?

Ovo je militarizacija u političke svrhe. Vojska se sigurno neće jačati jer nemamo novac, kao što ga nemamo ni za vojni rok. Stoga mislim da se neće dogoditi neka povećana militarizacija u realnom životu. Međutim, takvi trendovi mogli bi imati posljedice u jačanju nacionalističkog diskursa koji može rezultirati spiralom mržnje prema manjinama u Hrvatskoj, kao i novim izbjeglicama koje dolaze u Hrvatsku s novim migracijama. Nacionalističko-domovinski diskurs sa sobom povlači neku vrstu isključivosti i izolacije od drugih, a ne uključivosti.

Što planirate poduzeti u sljedećim danima?

Fokus će biti na pozivanje i poticanje građana da i oni sa simboličnim akcijama kažu da su protiv vojnog mimohoda u Zagrebu.

Koliko je problematičan nedostatak kritički intoniranih glasova u javnosti po ovom pitanju? Spomenut ću za primjer Hrvatsku radioteleviziju, gdje se u emisijama mogu vidjeti samo različiti intenzitet oduševljenja ovakvim proslavama.

Mislim da je porazno da kritika vojne parade dolazi samo iz pozicije prepucavanja HDZ-a i SDP-a oko lokacije proslave jer je ona besmislena i folklorna. Poražavajuće je za nas kao društvo da 20 godina nakon rata u mainstream medijima ne čujemo suštinsku, mirovnu kritiku vojne parade. Čemu uopće paradirati 20 godina nakon rata i čemu vojska na ulicama Zagreba? Da li ta politika dovodi do daljnjeg suživota i tolerancije ili samo produljuje unutarnje sukobe i konflikte prema našim susjedima? Ta kritika je i dalje samo na margini civilnog društva. Možda ćemo par dana uoči parade potaknuti građane da budu glasniji i jači te da ih mediji uvrste kao legitimne glasove kritike.

Zašto takozvana ‘lijevo-liberalna’ koalicija podržava i potiče ovakve manifestacije? Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić reprezentativni je primjer toga paradoksa.

Teško je navesti razlog, osim možda onoga najbanalnijeg: želje da se dodvore biračkom tijelu HDZ-a. Ne mogu vjerovati da su toliko naivni jer se na primjeru kampanje Ive Josipovića pokazalo da to ne funkcionira. Ako je to istina, onda je tragedija još veća. Umjesto politika suočavanja s prošlošću i izgradnje mira kao suštine daljnjeg razvitka Hrvatske, oni su spremni zbog jeftinog politikantstva ići taktizirati i koristiti militarizaciju društva za političke bodove. Druga je teorija da oni uistinu vjeruju da to ima smisla. U tom smo slučaju u još većem problemu, jer to znači da dominantne političke stranke suštinski ne razumiju što je ovaj rat učinio Hrvatskoj i ne znaju državu izvući iz konstantne klopke post ratnih priča. Ta spirala će se stalno ponavljati, na primjeru ćirilice u Vukovaru, odnosima sa Srbijom, kroz govor mržnje. To će se ponavljati sljedećih 25 godina jer ne znaju prekinuti s takvim politikama.

Tu je i potpuno zanemarivanje ratnih zločina koji su počinjeni tijekom i neposredno nakon Oluje. Vi ste ovu akciju okarakterizirali kao kontroverznu, zbog čega su reagirali ljudi poput Miroslava Tuđmana.

Moja i CMS-ova pozicija je da je važnije slaviti mirnu reintegraciju nego Oluju, jer ta akcija kao i svaka druga ne može biti čista. S mirovne perspektive mi mislimo da je svaki rat zločin protiv čovječnosti. Naivna ideja da, generalizirano govoreći, ima pravednih i nepravednih te dobrih i loših strana u ratovima, jednostavno ne stoji. To se pokazalo i u Oluji. Iako su tri hrvatska generala oslobođena u Haagu, presuda jasno navodi da su ratni zločini počinjeni. U tom smislu je svaka vojna operacija kontroverzna, pa i Oluja. Ona je i dalje kontroverzna zbog podjela i svađa unutar same zemlje, što znači da nešto suštinski nije u redu s tom operacijom i stavovima oko nje.

Koje je vaše rješenje oko tih obilježavanja?

Naše je rješenje prisjećanje na mirnu reintegraciju, kojom je cijeli suverenitet došao pod kontrolu Republike Hrvatske bez počinjenog ratnog zločina. Bio bi važan zaokret u hrvatskoj politici ako bi se krenulo obilježavati mirnu reintegraciju umjesto Oluje. Za sada je to nerealno, ali ćemo i dalje otvoreno inzistirati na tome.

Zašto se ignorira mirna reintegracija i kolika je njezina važnost?

Nemam nekog pametnog odgovora zašto se ignorira. Kao mirovni aktivist znam da je jako teško artikulirati neku mirnu priču kao atraktivnu, što me uvijek zbunjuje. Ljudi su načelno za mir i nenasilje, ali se puno lakše fasciniraju ratovima i paradama, pa je možda dio razloga u ljudskoj prirodi. Čini se i da dominantne političke snage nisu presretne s onim što se desilo mirnom reintegracijom. Možda ljudi misle da je danas bolja situacija u Kninu nego u Vukovaru jer tamo nema problema s ćiriličnim pločama, ali to je potpuno besmislen argument. Problem daljnjih podjela unutar Istočne Slavonije je što se nakon fizičke reintegracije nije krenulo raditi s ljudima, što je bilo potrebno. Sve dominantne politike su u tome zakazale.

Koliko je, kad po stranu stavimo povode parade, zazorna činjenica da će po centru Zagreba marširati vojničke cokule?

Vojne parade se sve manje pojavljuju kao neki način državotvornog obilježavanja u razvijenim demokratskim zemljama. Francuska parada ima potpuno drugačiju konotaciju i vuče korijene oko obilježavanja francuske revolucije. Danas parade uočavamo u društvima koja imaju problema s demokracijom ili imaju ozbiljne demokratske deficite. Svidjela mi se izjava slovenskog premijera koji je jasno rekao da Slovenija nikad nije radila parade, pa neće ni sudjelovati u nekim drugim paradama. To je zrelo razmišljanje, prema kojem vojska uistinu služi u samo najtežim trenucima te da nema potrebe za paradno-edukativnu komponentu na ulicama gradova.

Osim prijepora oko lokacije održavanja parade, primarna stvar u javnosti odnosi se na činjenicu da neće doći pripadnici ‘prijateljskih’ vojski.

‘Odustajanje’ saveznika, koji nikada nisu pristali doći, podsjeća me na događaj nakon Oluje, kada je Hrvatska zbog svoje politike koja je bila represivna prema povratku Srba u Hrvatsku i kada su počinjeni ratni zločini, pala u potpunu međunarodnu izolaciju. Nijedan avion s državnim dužnosnicima nije slijetao na Pleso. Igrom slučaja, ovaj će aerodrom sada dobiti ime Franje Tuđmana, koji je doveo do toga da strani avioni tamo nisu slijetali. Ignoriranje zapadnoeuropskih NATO saveznika sugerira da smo promašili politiku jer smo im htjeli uvaliti nešto što nije do kraja čista priča. Njihova reakcija je bila logična. Sada će se na unutarnjem planu političari prepucavati oko toga tko je zeznuo u lobiranju. Tako je, na neki simbolički način, dakle puno drugačije od 1996. godine, Hrvatska opet stavljena u izolaciju.

1/1