Premda velika većina hrvatskih građana smatra da bi nacističke i fašističke simbole trebalo zabraniti, veći dio njih ipak vjeruje da poklič ‘Za dom spremni’ ne sadrži negativne konotacije i da nije povezan s ustaškim režimom. To su rezultati istraživanja čija je analiza ‘Hate Speech, Contentious Symbols and Politics of Memory Survey Research on Croatian Citizens Attitudes’ objavljena u posljednjem broju časopisu Politička misao.

Autori istraživanja - provedenog u dva vremenska intervala tijekom listopada 2016. godine te siječnja 2018. godine na reprezentativnim uzorcima od 1000 ispitanika - politolozi su Nebojša Blanuša i Enes Kulenović. Cilj im je bio ispitati stavove građana Hrvatske o legalnoj zabrani izravnog govora mržnje i ponuditi različite modele reguliranja tog govora, kao i ekstremnih govora u javnom prostoru.

Istraživanje je pokazalo da je za zabranu spornog pokliča 'Za dom spremni' 2016. godine bilo 45 posto ispitanih, dok je u 2018. sklonost njegovoj zabrani porasla na 50 posto, što znači da porastao otpor isticanju tog fašističkog pokliča ZDS. Podaci pokazuju i da se 47 posto ispitanih građana protivi uklanjanju spomenika Domovinskog rata koji sadrže slogan ‘Za dom spremni’, dok ih 40,5 posto smatra da bi trebali biti uklonjeni.

Prema rezultatima ovog istraživanja, 86,9 posto hrvatskih građana podržava zabranu izravnog govora mržnje koji zagovara nasilje i diskriminaciju određenih skupina te korištenje nacističkih simbola. Taj se broj u odnosu na 2016. godinu, kad ih je bilo 81,4 posto, povećao.

Što se, pak, tiče komunističke ikonografije, u odnosu na istraživanje provedeno 2016. godine, broj onih koji bi zakonski zabranili komunističke simbole poput crvene zvijezde smanjio se sa 61 posto na 55 posto u 2018. godini. No, kad je riječ o antifašističkom sloganu ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, stvari stoje nešto drugačije. Čak 47 posto njih sklonije je njegovoj zabrani, dok se 41 posto tome protivi.

Sankcioniranje nacističkih simbola, poput svastike, zabranilo bi 76,9 posto ispitanih u 2016. godini, a znatno više – 82,5 posto u 2018. godini.

Za razliku od 2016. godine autori su u upitnik uveli i pitanje treba li zakonski zabraniti javnu upotrebu antifašističkog slogana ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’. Čak 48,8 posto građana bi zabranilo javnu upotrebu ovog slogana, dok 41,1 posto vjeruje kako ovaj slogan ne bi trebao biti zabranjen.

No, pozitivno je ipak da su hrvatski građani manje skloni uklanjanju imena ulica i spomenika koji se odnose na antifašističko naslijeđe, nego li onih koji se odnose na period NDH. Ipak, samo 49,3 posto građana smatra nedopustivim imenovanje trgova i ulica po dužnosnicima NDH, dok čak 33,6 posto građana smatra da sudionici antifašističkog pokreta ne bi trebali biti zapamćeni kroz ulice i trgove.

Analiza je također pokazala kako se rezultati dobiveni u istraživanju mogu u najvećem dijelu objasniti pomoću tri dimenzije – općenitoj tendenciji prema legalnom sankcioniranju svih simbola totalitarnih režima, selektivnom stavu prema zabrani komunističkih simbola i selektivnom stavu prema zabrani fašističkih simbola.

Kad je riječ o načinu na koji bi se trebalo zakonskim okvirom tretirati govor mržnje, autori sugeriraju kako bi restrikcije trebale biti u skladu sa stvarnom opasnošću demokratskom poretku.

Iako postoji porast desničarskih pokreta, populističke retorike i ekskluzivističkih politika u današnjoj Europi (pri čemu Hrvatska nije izuzetak), današnja situacija nije tako dramatična, kao što je bila tridesetih kad je njemački filozof Karl Loewenstein,zagovarao militantnu demokraciju, koncept restriktivnih legalnih okvira za borbu protiv fašizma i autoritativnih pokreta.

Autori kažu kako su desničarski pokreti i stranke na marginama političke scene te da ne postoji stvarna opasnost za demokratski poredak koji bi ugrozili ekstremna desnica ili ljevica. Smatraju da objašnjenje kako bi građani zabranili i fašističke i komunističke simbole, jer se boje dolaska fašističke ili komunističke diktature, nije realno. Prema njihovom mišljenju, zagovaranje zabrane kod građana može biti objašnjeno negativnim historijskim naslijeđem i transgeneracijskim traumama.

Također, komunistički simboli nisu jednoznačni i ne mogu se shvaćati isključivo kao prikaz totalitarnih režima. No, to nije slučaj s fašističkim simbolima. I to iz dva razloga, kako navode autori: prvo, fašistički simboli su jednoznačni i uvijek predstavljaju ideje i vrijednosti suprotne demokratskim; drugo, i prema autorima važnije, ti simboli predstavljaju isključivu ideologiju koja negira iste pozicije manjinskim grupama.

Autori stoga zaključuju kako Hrvatskoj ne prijeti svrgavanje demokratske vladavine, ali primjećuje se rast političke retorike isključivanja i kod marginalnih i mejnstrim politika, a posebno protiv manjina te je stoga potrebno zagovarati zabranu govora mržnje i konzistentniju primjenu zakonske regulacije koja se na to odnosi.