>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Hegemon Amazon

Neto bogatstvo vlasnika Amazona Jeffa Bezosa, najbogatijeg čovjeka na svijetu, iznosi otprilike koliko i BDP Bugarske. Iako je Amazon tragično loš poslodavac jer čak četvrtina njegovih radnika preživljava zahvaljujući državnim doznakama za hranu, k tome skup za zajednicu, lokalne samouprave voljne su mu prepuštati vlastite resurse do bizarnih razmjera

Vlasnika američkog maloprodajnog i tehnološkog giganta Amazona Jeffa Bezosa u srpnju ove godine Bloombergov indeks milijardera proglasio je najbogatijim čovjekom na svijetu. Neto bogatstvo koje je Bezos osobno u tom trenutku posjedovao iznosilo je 152 milijarde dolara, 55 milijardi više nego godinu ranije i otprilike koliko i BDP Bugarske.

Kompanija koju je osnovao 1994. godine lani je imala profit od 5,6 milijardi dolara, a rast prodaje iznosio je čak 31 posto. Amazon zapošljava više od pola milijuna radnika, u Americi ima 75 ‘centara za punjenje’ i 35 ‘centra za sortiranje’ u kojima radi 125.000 ljudi, a Bezos je prije pet godina za 250 milijuna dolara stigao kupiti i vodeći američki dnevni list ‘Washington Post’.

Radnici u Amazonu prisiljeni su oponašati robotoidni način kretanja kako bi ispunili normu, što se u svakom trenutku nadzire kompjuterski. Novinar James Bloodworth opisao je pak kako uriniraju u boce zbog straha da ne dobiju otkaz ako odu u wc

Da bi sve te silne milijarde nakupio, vlasnik Amazona morao je, naravno, osmisliti metode za maksimalnu eksploataciju ljudskih i inih resursa, što mu je i pošlo za rukom. Amazonov radnik naime prosječno godišnje zaradi 28.446 dolara, dok federalna granica siromaštva iznosi 24.600 dolara. Slikovito predočeno, Jeff Bezos svakih devet sekundi zaradi onoliko koliko jedan njegov zaposlenik u godinu dana, a osim potplaćenosti radnika, gomilanju njegovog bogatstva doprinosi i činjenica da kompanija raspolaže golemom bazom podataka o svojim kupcima koju koristi za potrebe marketinga, razvoja novih proizvoda i umjetne inteligencije koja bi na različitim vrstama poslova trebala zamijeniti ljudska bića.

Da Amazonov način rada već ima sve karakteristike distopije poznato je duži niz godina, a prvo opsežno svjedočenje o tome napisala je Vanessa Veselka u eseju koji je 2011. objavio časopis ‘The Atlantic’. Veselka se u zaposlila u Amazonovom skladištu u Seattleu s namjerom da tamo pokušao organizirati sindikat, jer je Amazon poznat kao kompanija koja je u više navrata zapanjujuće brzo i efikasno ne samo ugušila svaki pokušaj radničkog udruživanja, već i organizirala radni prostor na način koji radnicima onemogućava da se fizički susreću dovoljno dugo i u dovoljnoj privatnosti da bi uopće mogli razgovarati.

Jedan od takvih pokušaja dogodio se 2014., kada su tehničari koji rade na održavanju podnijeli zahtjev za osnivanje sindikata nadležnom državnom tijelu. Amazon je promptno unajmio odvjetničku firmu i proveo takvu kampanju zastrašivanja da su isti ti radnici kasnije glasali protiv osnivanja sindikata. Četrnaest godina ranije Amazon je zatvorio kompletan call centar čiji su se zaposlenici pokušali organizirati, a ‘New York Times’ je objavio da u firmi postoji interna web-stranica za menadžere s uputama o detektiranju i djelovanju u slučaju takvih pokušaja.

Vanessa Veselka u svom je tekstu opisala robotoidni način kretanja koji su radnici prisiljeni oponašati kako bi ispunili normu, što se u svakom trenutku nadzire kompjuterski. Opisala je i semafor koji indicira kada zaposlenici smiju otići kući, kao i osjećaj premorenosti, izoliranosti i totalnog nadzora zbog kojih je svaki njezin pokušaj pronalaženja eventualnog sindikalnog suradnika bio posvemašnji podvig.

Radnici u skladištima dijele se na ‘slagače’, ‘sakupljače’ i ‘pakirače’ koji su, za razliku od radnika u tradicionalnim trgovinama, konstantno u pokretu. Sakupljači u rukama nose spravu koja im pokazuje kako izgleda predmet koji moraju pronaći, gdje se nalazi i kako do njega najbrže doći, a dok se kreću labirintima gigantskih skladišta, tajmer broji sekunde potrebne da se predmet pronađe. Od radnika se očekuje da obrade i do tisuću predmeta u smjeni, a znaju prehodati i po 20 kilometara dnevno.

U svom tekstu Vanessa Veselka opisala je i slučaj jednog zaposlenika zahvaljujući čijoj je ideji o intervenciji na pokretnoj traci produktivnost porasla, ali mu je kompanija zahvalila tako što mu je zaprijetila otkazom dan nakon što je završio u bolnici zbog iščašenja zgloba. Britanski mediji objavili su i da je u tri godine u tamošnja skladišta Amazona hitna pomoć došla ukupno 600 puta. Veselka piše i da otkaze u kompaniji rutinski dobivaju i zaposlenici viših ešalona, pa je tako za njezinog kratkotrajnog zaposlenja Bezos odjednom otpustio čak 150 menadžera zato što su izrazili sumnju u neku od njegovih megalomanskih ideja.

Bernie Sanders je najavio da će uskoro u proceduru uputiti prijedlog zakona da korporacije s više od 500 zaposlenih počnu plaćati porez na državne subvencije koje se daju njihovim zaposlenicima

Prije nekoliko mjeseci u Velikoj Britaniji objavljena je knjiga tamošnjeg novinara Jamesa Bloodwortha pod naslovom ‘Hired: Six Months Undercover in Low-Wage Britain’. Autor se također zaposlio u Amazonu pa kasnije opisao kako radnici uriniraju u boce zbog straha da ne dobiju otkaz ako odu u WC. Radnici imaju pravo na dvije plaćene pauze od po 15 minuta i još jednu neplaćenu od pola sata, no zbog udaljenosti i veličine prostora u kojima se radi i onih u kojima se provode pauze većinu tog vremena provedu hodajući ili u redu za skeniranje. Amazonova skladišta Bloodworth je zbog tih provjera i konstantnog nadzora usporedio sa zatvorima i aerodromima te naveo da među predmete koje je zabranjeno imati spadaju majice s kapuljačom, naočale za sunce i mobiteli.

Struktura Amazonovih zaposlenika i geografski raspored skladišta također ukazuju da su ti faktori pomno strateški osmišljeni kako bi se radnike izrabljivalo, a profit kontinuirano povećavao. Prosječni Amazonov radnik tako je obično mlađi od 35 godina, što kompaniji odgovara jer mlađi ljudi bolje obavljaju fizički zahtjevne poslove, a i ne zadržavaju se dugo pa ih je lakše zamijeniti novima. Osim toga, oko četvrtine svih radnika zaposleno je na određeno vrijeme, naročito u sezonama praznika, a radnici su također mahom niskokvalificirani, zbog čega im je teže naći druge poslove. Kompanija u pravilu svoja skladišta locira u ekonomski zaostalijim mjestima u kojima je često jedini poslodavac, što se sve događa u širem kontekstu koncentracije sve većeg broja radnih mjesta u sve manjem broju kompanija, prije svega zahvaljujući tehnologiji i ekonomskoj integraciji koja omogućava disperziranje operacija diljem svijeta.

Dubinske posljedice koje ovakav način poslovanja ostavlja na ekonomiju također su već pomno analizirane. ‘The Economist’ je primjerice objavio da dolazak Amazona u neku zajednicu u pravilu dovodi do snižavanja cijene rada. Tako su u okrugu Lexington u Kaliforniji od dolaska Amazona cijene rada u maloprodajnoj trgovini pale za više od 30 posto, u Chesterfieldu u Virginiji za 17 posto, a u Tracyju također u Kaliforniji za 16 posto. Amazon, piše dalje ‘Economist’, na svakih deset milijuna dolara prihoda od prodaje zapošljava 19 ljudi, dok tradicionalne trgovine zapošljavaju 47 ljudi. Štoviše, online trgovina ovakvog tipa direktno je odgovorna za nestanak drugih radnih mjesta, a subvencije i porezne olakšice koje kompanija dobiva tolike su da općine koje ih ustupe nikada ne vrate izgubljenu dobit koja je mogla biti uložena u razvoj lokalne infrastrukture.

Organizacija Good Jobs First iz Washington DC-ja izračunala je tako da je država Washington u posljednjih 16 godina kompaniji Boeing dala ukupno 8,7 milijardi dolara poreznih olakšica, što je ujedno i dosad najveći takav megaugovor. Ukoliko bi Amazon u nekom gradu dobio isto – a to bi se moglo dogoditi uskoro, prilikom otvaranja drugog sjedišta kompanije – svako novo radno mjesto koje otvori Amazon grad bi platio 600.000 dolara, što je iznos koji nijedan njegov radnik kroz poreze ne može isplatiti do kraja života.

Unatoč tome što je tragično loš poslodavac, k tome skup za zajednicu, lokalne samouprave voljne su prepuštati Amazonu vlastite resurse do bizarnih razmjera. To se zorno demonstrira posljednjih mjeseci, nakon što je Amazon krajem prošle godine objavio da namjerava otvoriti još jedno sjedište, uz već postojeće u Seattleu. Obećao je otvoriti astronomskih 50.000 radnih mjesta za visokoobrazovane kadrove pa se na natječaj prijavilo čak 230 američkih gradova koji su se natjecali koji će se odreći više vlastite imovine.

Frisco u Teksasu i Stonecrest u Georgiji ponudili su goleme površine gradskog zemljišta besplatno, ovaj drugi čak i da će promijeniti ime dijela grada u Amazon. New Jersey je obećao sedam milijardi dolara poreznih olakšica, grad Boston formirao je task-force grupu zaposlenika u javnom sektoru da budu pri ruci za svaki kompanijin hir, a Fresno u Kaliforniji išao je toliko daleko da je predložio da Amazon sam odlučuje u kakve projekte će se ulagati novac koji kompanija uplati na ime poreza. Proces odabira još nije završen, a u uži izbor ušlo je 20 gradova, no stručnjaci već upozoravaju na negativne učinke s kojima bi se pobjednik mogao suočiti, od socioloških promjena kao što su gentrifikacija i porast cijene stanovanja, do one da su ekonomska istraživanja, kako navodi ‘The Economist’, pokazala da je, čak i u manje radikalnim slučajevima od Amazonovog, ‘utjecaj poreznih poticaja na rast BDP-a neke savezne države statistički beznačajan’.

Da je moć korporacija poput Amazona premašila onu koju imaju institucije države pokazuje i sve učestalija navada različitih udruženja, pa čak i zastupnika u američkom Kongresu, da potencijalne ili stvarne štete koje on uzrokuje pokušavaju zaustaviti peticijama i otvorenim pismima. Tako je krajem kolovoza senator i bivši predsjednički kandidat Bernie Sanders pokrenuo peticiju u kojoj apelira na Jeffa Bezosa da poboljša uvjete rada, a svojim radnicima daje pristojne plaće. Sanders je, doduše, najavio i da će uskoro u proceduru uputiti prijedlog zakona da korporacije s više od 500 zaposlenih počnu plaćati porez na državne subvencije koje se daju njihovim zaposlenicima. Možda i najtragičnija ilustracija fenomena Amazona upravo je naime činjenica da čak jedna četvrtina njegovih radnika preživljava zahvaljujući doznakama za hranu koje im daje država, dok njegov vlasnik bezočno parazitira na njihovom robovskom radu. Sanders sada traži da Amazon, Walmart i slične megakompanije plaćaju stopostotni porez na sve vrste državnih subvencija radnicima, uključujući još i javno stanovanje i zdravstveno osiguranje, koje zajedno državu koštaju 150 milijardi dolara godišnje. Sav novac za subvencije uzima se naime iz federalne blagajne, no kako je izračunao Institut za oporezivanje i ekonomsku politiku, Amazonu je prošle godine pošlo za rukom ne platiti niti jedan jedini dolar federalnog poreza.

1/3