>

novosti logo

Kultura Kultura

Pravila straničnog prometa

U čitalačku intimu Amazon mikroskopski prodire s namjerom da autore čije knjige plasira više ne plaća prema broju posuđenih primjeraka, nego prema broju stranica koje su čitaoci pročitali

Stvarnost koju živimo još uvijek nije distopijska, ali fikcija koju čitamo sve više jest. Lokalno, trend okretanja postjugoslavenskih pisaca od kritike loše sadašnjosti ka zamišljanju gore budućnosti jača već nekoliko godina. Globalno, tamo gdje su financijski ulozi neusporedivo veći, propulzivnim tržištem književnosti za mlade dominiraju – nakon ere čarobnjaka, vilenjaka i vampira – mračni serijali poput ‘Igara gladi’ Suzanne Collins ili ‘Različite’ Veronice Roth. U zbroju, kraj toliko antiutopijskih tekstova, valjda nije neobično što i čitalačka praksa polako poprima prve distopijske konture. Amazon, oligopolni globalni gospodar internetske prodaje knjiga, predstavio je tako prije nekoliko dana specijalni algoritam kojim će preko readera Kindle nadzirati čitalačke navike svojih mušterija.

Do sada su prikupljani samo uobičajeni podaci o broju primjeraka koje je netko kupio ili posudio, ali ubuduće – zahvaljujući programu koji detaljno računa vrijeme provedeno na svakoj stranici, veličinu fonta, razmak između redaka, površinu margina i broj ilustracija – Amazon će znati koliko su stranica čitaoci zaista pročitali prije nego što su eventualno odustali od knjige. Cilj mikroskopskog prodiranja u iluziju čitalačke intime nije, međutim, statistika navika, diferencijacija ciljnih skupina ili neki treći oblik notornog ‘istraživanja tržišta’. Namjera je Amazona znatno jednostavnija: autore čije knjige plasira, naime, više neće plaćati prema broju posuđenih primjeraka, nego prema broju stranica koje su čitaoci pročitali.

Svojedobno stvoren javnim sredstvima, internet nam je ponudio priliku da međusobno dijelimo književne tekstove, pri čemu se oni dijeljenjem umnažaju. Koloniziran, potom, privatnim profitima, danas tekstove dijeli na stranice ne bi li umnožio zaradu Amazona

Otprilike kao kada vam se ručak u restoranu ne bi svidio, pa biste odustali i platili samo prva tri zalogaja, pobjesnjeli su odmah pisci. Ako se okretanje stranica izjednači s obrtanjem novca, novi bi poslovni model mogao transformirati sam pristup pisanju, natjerati autore da nižu cliffhangere pri dnu svake stranice ili bacaju slične narativne udice za instantno hvatanje pažnje, dodali su drugi. Trećima se ideja dopala: pisci naposljetku ipak pišu za publiku, pa zašto onda ne bismo provjerili što publika zbilja misli? Različitim je komentarima zajedničko bilo to što su podjednako pretjerani, jer novi je model zapravo eksperimentalan i za sada će se primjenjivati samo na autore koji objavljuju u vlastitoj onlajn nakladi, čije su knjige na Amazonu dostupne besplatno, a honorirani su iz posebnog, unaprijed određenog fonda. Pa opet, reakcije su razumljive: napravljen je paradigmatski pomak, pravila straničnog prometa već bi sutra mogla važiti za sve, a na konkretnom smo primjeru vidjeli uznemirujuću sliku moguće budućnosti koja povratno baca drukčije svjetlo na aktualno stanje stvari. Nije li to, uostalom, sažeta definicija distopije?

Druga zajednička pretpostavka pozitivnih i negativnih komentara, međutim, znatno je interesantnija: baš svi, čini se, dijele fascinaciju tehnološkim napretkom koji omogućuje ovakav eksperiment. Bilo da taj eksperiment opisuju kao inovativnu poslovnu praksu na usluzi čitaocima ili ga otpisuju kao nadzor čitalačkih navika na rubu totalitarne kontrole, komentatorice i komentatori redovito ističu kako u starom, ‘papirnatom’ mediju knjige naprosto nije bilo načina da se proces masovnog čitanja prati i nadgleda ovako detaljno: doslovno doslovno, od slova do slova. Ili barem od stranice do stranice. Na ovom se mjestu, međutim, saplićemo o zanimljivu kontradikciju: nije li upravo okretanje stranica neka vrsta znakovitog konzervativnog atavizma u srcu navodne poslovno-tehnološke inovativnosti Amazonovog modela? Nema, naime, baš nikakvog inherentnog razloga da se tekstovi reproducirani na ekranu ‘lome’ u sekvence stranica, pogotovo ne onda kada govorimo o autorima koji objavljuju isključivo onlajn: format stranice nešto je što prvenstveno pripada mediju uvezane knjige, dok ekran omogućuje da tekst elegantno ‘teče’ u kontinuitetu, više nalik pradavnim egipatskim svicima papirusa nego današnjim knjigama. ‘Okrećući’ stranice na ekranu, dakle, nailazimo na neku vrstu odavno poznatog ‘efekta poštanske kočije’, kako pojedini teoretičari medija – podsjećajući nas da su vagoni prvih vlakova izgledom oponašali konjske zaprege – nazivaju fenomen atavističkog ‘preživljavanja’ zastarjelih obrazaca u novim tehnološkim okolnostima.

Pouka se sastoji u tome da uvijek ‘kasnimo’ za mogućnostima koje nam nove tehnologije nude: ono što je pritom ključno, pitanje je koje će među novim mogućnostima zapravo biti iskorištene, a koje ostavljene po strani. Poštanskom kočijom stižemo tako napokon u središte problema: ako Amazonovu poslovnu inovaciju želimo postaviti u širi okvir, ne bismo li sagledali njene implikacije za buduće prakse čitanja i pisanja, onda bi taj okvir trebao biti dovoljno širok da nam pokaže koliko je inovacija skromna. Pretvarajući stranice u obračunske jedinice, ona goleme mogućnosti nove tehnologije zapravo svodi na jedan stari format.

Netko će u tome možda prepoznati lijepu metaforu cjelokupnog razvoja interneta u skladu sa zakonima tržišta. Svojedobno stvoren javnim sredstvima, internet nam je ponudio priliku da međusobno dijelimo književne tekstove, pri čemu se oni dijeljenjem umnažaju. Koloniziran, potom, privatnim profitima, danas tekstove dijeli na stranice ne bi li umnožio zaradu Amazona. Nevolja je, doduše, što ovakav zaključak ne vrijedi baš ništa: još uvijek, naime, ne postoji algoritam koji bi izračunao cijenu metafore.

1/1