Nakon što je zbog pandemije odloženo otvaranje u rujnu 2020., u beogradskom Salonu Muzeja savremene umetnosti 23. travnja uprizorena je dugo očekivana retrospektiva "Javni ilegalac" Miomira Grujića Fleke (1954. – 2003.), transmedijalnog umjetnika čiji je izraz suvereno meandrirao između pisane riječi, slikarstva, crteža, kolaža, video-umjetnosti i radiofonijskog performansa. Osim u Salonu, dio projekta – njegovi do sada neizlagani aktovi – realiziran je u galeriji Nezavisne umjetničke asocijacije Remont. Kustosica ovog važnog događaja, kojim se revalorizira značajan, ali zanemaren i potisnut segment beogradskog (i jugoslavenskog) underground stvaralaštva, je Darka Radosavljević Vasiljević, direktorica Remonta i Flekina dugogodišnja suradnica. Nakon retrospektivnih projekata posvećenih Saši Markoviću Mikrobu i Nenadu Johnnyju Rackoviću, čije umjetničke prakse također čine građu za još uvijek neispisanu povijest vizualnih umjetnosti u periodu od novog vala pa do 1990-ih, izložba o Fleki proširuje ovaj tematski horizont, nudeći nova interpretativna uporišta. Događaj zaokružuje obimna monografija koja, osim analitičkih tekstova pisanih iz diskurzivno-teorijske optike i perspektive prijatelja tj. suradnika, na jednom mjestu prikuplja i tekstove samog umjetnika, u kojima do izražaja dolazi njegov elokventan, lucidan i društveno angažirani literarni stil.

Zahvaljujući beskompromisnoj, (auto)kritičkoj i ciničnoj percepciji, kojom kirurški precizno vrši autopsiju zajednice što se raspala u bratoubilačkim ratovima 1990-ih, Flekina je pozicija ona neugodnog svjedoka koji progovara o zločinu, odnosno o tome da o počinjenim zlodjelima svi još uvijek šute. U tekstu "Prigovor savesti" koji otvara monografiju, napisanom pet dana nakon svrgavanja Slobodana Miloševića s vlasti u listopadu 2000. godine i potom distribuiranom relevantnim medijskim kućama u Srbiji, Fleka ispostavlja nemilosrdnu dijagnozu čiji smisao nije izgubio na snazi ni nakon dvadeset godina: "Prigovor Savesti, konačno, ne upućujem čak ni Izvršiteljima koji su obavili linč Morala i silovanje Pravde. Prigovor Savesti upućujem upravo žrtvi tog linča i silovanja, Većinskom, Kolektivnom Čoveku ove Zajednice. Čoveku koji je pristao na podmetnutu Zabludu prema kojoj Kolektivna Krivica ne zna za Odgovornost iznudivši tako u prilog sopstvenih zlotvora i u korist sopstvene Štete, prezir i ogorčenje čitave Planete, i konačno, Izgovor o ugroženosti sopstvenog Opstanka."

U moralno i materijalno izmrcvarenom srpskom društvu 1990-ih Miomir Grujić Fleka predstavlja rijedak angažirani stav koji se nije mirio s hipokrizijom i koji se do kraja života artikulirano i kreativno borio protiv mitomanije, malograđanskog fašizma, indoktrinacije, medijske manipulacije i kolektivne patologije. Njegovo djelovanje, međutim, ne iscrpljuje se samo u umjetničkoj kreaciji, koja dinamično mijenja medijske i osjetilne oblike te rastvara granicu između visoke i popularne, primijenjene i "čiste" umjetnosti. Kao organizator i svojevrsni mecena mnogobrojnih kulturnih i umjetničkih projekata (izložbe, koncerti, performansi, filmske projekcije, modne revije i sl.), Fleka i njegovo stvaralaštvo i baština definirani su brigom za prekarne, fragilne i efemerne prakse urbanog izraza, koje bez institucionalne podrške životare na egzistencijalnoj i ekonomskoj margini. Bivajući jedan od ključnih voditelja kultnog kluba Akademija, u kojem je 1980-ih stasala generacija umjetnika novog vala, on je neposredno odgovoran za rađanje alternativne glazbeno-umjetničke scene, čije disonantne melodije i dalje remete mir hipnotiziranog malograđanina. Organizirajući nastupe neafirmiranih bendova iz različitih krajeva Jugoslavije, Fleka je trendu nacionalističkog separatizma suprotstavio meku subverziju panka, internacionalni jezik suvremenog rock izraza i klasnu solidarnost isključenih pripadnika potkulture. U mučnim godinama sankcija, inflacije i krize svoje je djelovanje potom vezao uz izvaninstitucionalne resurse i nevladin sektor, osiguravajući prostor i diskurs za otrežnjujuću refleksiju o stvarnosti u kojoj nije bilo stabilnih koordinata i u kojoj je svaki oblik konzistentne kritike mogao biti poguban jer se režim nije libio ubijati neistomišljenike. Pogotovo ako su, kao Fleka, igrali ulogu u kreiranju javne sfere kroz medijsko djelovanje.

Iznoseći na vidjelo ove kompleksne i proturječne okolnosti, izložba "Javni ilegalac" dokumentira upravo to permanentno izvanredno stanje, koje čini ishodišnu točku njegove poetike, ali i objašnjava širi društveni kontekst. Ujedno, time je rekonstruiran biografski okvir koji biva determiniran polaritetom na liniji javno tijelo – privatno tijelo. Ono što ovdje konkretno imam na umu jesu tragične životne okolnosti i činjenica da se početkom 1990-ih Fleka zbog bolesti sve teže kretao, odnosno da je gotovo potpuno izgubio vid. Paralelno s rasturanjem državnih, ideoloških i estetskih struktura, umjetnik proživljava dakle i atrofiju vlastitog tijela. Međutim, čak i kada je medijski posredovano i kada djeluje kao da je svedeno na glas – kao što je bio slučaj u radioemisiji "Šišmiš" – riječ je o tijelu koje istupa protiv norme. U formatu eksperimentalne i performativne radioemisije slijepi slikar sondira ponore grada, koji je postao pozornica rata svih protiv svih. Njegov javni govor o sunovratu društva (koje, nažalost, ni nakon trideset godina nije stiglo do dna), izveden najjasnije (i najglasnije) u formatu trosatnih emisija – emitiranih od 1989. do 1999. – autentično je svjedočanstvo surovog performansa tranzicije ispričano iz perspektive prvog lica. Dokumentirajući zvukom, glazbom i dijalogom pulsacije margine, odnosno puštajući u eter pripovijesti obespravljenih radnika, umjetnika, glazbenika, narkomana, prostitutki i ostalih gubitnika tranzicije, "Šišmiš" se s valova (tada nezavisnog) radija B92 obraćao besanim građanima. Suočavajući ih s narativima koji se odupiru ustaljenim shemama i kodovima, formirao se medijski prostor za ono što je radikalno, neuklopljeno i različito. S današnjih pozicija političke korektnosti i prevlasti identitetskih politika, nekomercijalna programska orijentacija i dramaturgija šoka u kombinaciji s psovkama, šaputanjima, kricima i nerežiranim razgovorima na rubu noći bila bi podjednako problematična za establišment. Baš kao što je bila skandalozna i za tadašnji režim.

Pored sintagme "Javni ilegalac" koja semantički dvosmisleno bilježi apsurdnu poziciju umjetnika u turbulentnom i trajnom vremenu prevrata i kriza, Flekina se umjetničko-medijska strategija precizno zrcali i u sintagmi "zombi zona". Imajući običaj da svoje slušatelje adresira kao zombije, on inscenira ambivalentnu situaciju u kojoj neumrli leš socijalizma još uvijek nije adekvatno upokojen i oplakan. S druge strane, tim imenovanjem najavljuje se trijumf otuđene svijesti kapitalističkog subjekta, rastrzanog u nezaustavljivoj cirkulaciji želje. U sudaru ove dvije zombi figure duša napušta zadane okvire, vraćajući se u akustično tijelo koje se giba protiv iznevjerenog ritma kolektiva i čija imaginarna igra otvara beskompromisne prostore slobode.