Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovih je dana trebao posjetiti Hrvatsku, ali ništa od toga. Večernji list prenosi navodnu izjavu neimenovanog izvora s Pantovčaka da je posjet odgođen s obzirom na ‘sveobuhvatne okolnosti’. Osim političkog piromanstva koje karakteriziraju izjave ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina, poput one o građanskom ratu 1990-ih koju je prije desetak dana dao u Šibeniku, Hrvatsku je posebno zasmetalo podizanje spomenika majoru Milanu Tepiću, ‘posljednjem Narodnom heroju Jugoslavije’, koji je 29. rujna otkriven u Beogradu. Hrvatska Tepića tretira kao ratnog zločina, a zbog otkrivanja spomenika službenom je Beogradu uputila protest.
Prilika je to da se prisjetimo slučaja Milana Tepića i događaja iz rujna 1991. godine, kada se major upisao u povijesne i istorijske čitanke na brdovitom Balkanu, dignuvši u zrak i vazduh skladište municije u šumi Bedenik pored Bjelovara. Zajedno s njim poginulo je i 11 pripadnika Hrvatske vojske koji su se pokušali domoći vrijednog plijena iz bjelovarskih skladišta JNA. Tog 29. rujna JNA je u Bjelovaru napadnuta u svim svojim objektima, koji su od 12. rujna bili pod konstantnom blokadom. Kasarnama je isključena struja i voda, a vojnici i starješine megafonima su pozivani na predaju. Mnogi su poslušali naredbu pa se broj vojnika i komandnog kadra značajno osuo do napada hrvatskih snaga. Zašto je 34-godišnji major Tepić umjesto predaje izabrao smrt, može se samo nagađati. Sa suprugom Dragicom imao je dvoje djece, kćer Tanju i sina Aleksandra. Činjenice koje su danas poznate o napadu pripadnika Hrvatske vojske na bjelovarske jedinice JNA i kasarne govore da je Tepić, iako to ne objašnjava njegov naum da u smrt povede i druge, mogao strahovati od zarobljavanja. Naime, nakon osvajanja kasarni pripadnici HV-a zlostavljali su brojne vojnike i starješine, a počinili su i ratni zločini za koji nitko nije osuđen.
Najveća bjelovarska kasarna ‘Božidar Adžija’ bila je 29. rujna 1991. izložena glavnom udaru hrvatskih snaga. Pukovnik Rajko Kovačević, iscrpljen višednevnom opsadom i okružen preplašenim 18-godišnjacima koji nisu završili vojnu obuku, odlučio se na predaju. Postrojio se skupa s oficirima i vojnicima u krugu kasarne i tako dočekao pripadnike HV-a. Umjesto propisanog odnosa prema zarobljenicima, on i dvojica najviših oficira, Miljko Vasić i Dragiša Jovanović, strijeljani su i to, kako se navodi u optužnici Državnog odvjetništva, prema naređenju predsjednika Kriznog štaba Jure Šimića. Suđenje Šimiću, koji je u nedavnom intervjuu lokalnom bjelovarskom portalu sam sebe opisao kao hrvatskog nacionalista koji ne mrzi nikoga nego samo voli svoju domovinu, još uvijek traje pred Županijskim sudom u Rijeci. Prema tvrdnjama svjedoka, tijela ubijenih oficira su dan nakon ubojstva ležala na mjestu zločina, a pojedini građani, koji su obilazili osvojenu kasarnu, mogli su ih slobodno pljunuti i ‘junački’ udariti u prolazu.
Nekoliko dana kasnije, 4. listopada 1991. godine, iz Policijske postaje u Bjelovaru izvedeno je šest pripadnika JNA i civil Savo Kovač koji je uhapšen u svom stanu, pod optužbom da je snajperom pucao po civilima i vojnicima. Odvedeni su u šumu i strijeljani, a Kovač je jedini preživio. Na kraju je pokrenuta istraga i o tom zločinu, a na optuženičkoj klupi su završili tadašnji pomoćnik načelnika odjela operativnih poslova bjelovarske policije Luka Markešić i bivši policijski specijalci Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivan Orlović koji su optuženi da su odveli i ubili zarobljenike. Nakon 11 godina natezanja, suđenje je 2012. okončano oslobađajućom presudom na koju se Državno odvjetništvo nije žalilo. Tokom suđenja je sudnicom prodefiliralo nekoliko desetaka bivših policajaca s teškom amnezijom, a svjedočenje bivšeg šefa Operativnog dežurstva Tihomira Wagnera, koji je svjedočio da mu je Markešić najavio dolazak optuženih kojima je predao ključeve ćelija, nije impresioniralo sudsko vijeće.
Ipak, Milan Tepić je u smrt poveo i 11 hrvatskih vojnika koji su se nalazili u blizini skladišta. Grad Bjelovar je imao sreću što Tepić nije uspio detonirati još nekoliko skladišta u njegovoj kasarni, iako je pripremio eksploziv. Da je uspio u svom naumu, stradali bi i mnogi civili pa je i više nego sporno podizanje spomenika čovjeku koji je bio spreman ubiti nevine građane.
Također bi se dalo raspravljati i o odnosu Srbije prema jugoslavenskim narodnim herojima, čija su imena u velikom broju nestala s beogradskih ulica, skupa sa Savom Kovačevićem. Promijenjeno je i ime ulice Božidara Adžije, po kojem se zvala uništena bjelovarska kasarna. S druge strane u Hrvatskoj postoji spomenik teroristu Miri Barešiću, što ne smeta nikome iz vlasti. Ako već smatra da Milan Tepić nije zaslužio spomenik u Srbiji, onda bi službena Hrvatska, koja odbija kazniti počinitelje ratnih zločina i koja i sama odobrava spomenike teroristima i one kojima se slavi NDH, trebala štošta očistiti i pred svojim pragom.
