>

novosti logo

Društvo Društvo

Hiljadu Novosti

Oni koji su nam namijenili manjinski geto, nisu dopuštali da ga prerastemo. Povukli su crtu iznad koje nema dalje. Prešli smo je, ne jednom. To je ona crta razdvajanja koju su Novosti svojim razvojem prelazile od prvog broja do ovog danas, hiljaditog, crta zbog čijeg savladavanja Novosti i postoje

Hiljadu Novosti, za jednu malu redakciju to je veliki broj. Da bi ga dosegla, ova je redakcija trebala trajati i mijenjati se, stalno se razvijati i rasti. Ona je u tome i uspijevala, zbog čega u svoju 20. godinu ulazi u dobroj formi, iskusnija, snažnija, veća, dovoljno velika za ovih hiljadu brojeva, i s idejom o tome kako dalje da razvija Novosti. Kad se osvrnemo unatrag i prevrtimo plave tomove s uvezanim primjercima svih Novosti, dosta smo toga i prošli. Bilo je hajki, među njima barem tri veće. Pod hajkom se podrazumijeva ono kad vam psuju četničku mater na telefon, kad vam mejlom šalju prijetnje, a u pismima bizarne predmete. Pod prozorom vam veća ili manja grupa razjarenih likova poručuje da se gonite u Srbiju, uzvikuje ustaške parole i ponekad spaljuje list. Dok oni spaljuju, drugi pozivaju na gašenje. Blate vas po medijima, i oni, i novinari tih medija. Nađe se uvijek netko na visokoj funkciji, poput one šefa države, da vas politički označi, kao i netko dovoljno nisko, na čelu kakve udruge ili pravaške stranke, da vas kazneno progoni. Za vrijeme hajki, bilo je ispitivanja na policiji, bilo je vrijeđanja na ulici, bilo je pljuvanja novinara na radnom zadatku.

Hiljadu Novosti, to je već ozbiljna arhivska građa za alternativnu povijest kojom bi, bude li ovo društvo sretnije, danas dominantna priča o prošlosti mogla biti preoblikovana

Za vrijeme hajki, uvijek je bilo ljudi koji su Novostima davali podršku. Pod podrškom se podrazumijeva ono kad vas svojim tekstovima brane kolege iz drugih redakcija, kad otvoreno pismo potpore potpišu deseci novinara iz cijele regije, kad grupa medijskih stručnjaka napiše da su Novosti ponos Hrvatske, kad strukovno udruženje digne na noge međunarodne novinarske organizacije, kad se iz civilnog društva jave priopćenjima i lobiraju za vas na važnim adresama, kad se u vašu obranu oglase predstavnici raznih nacionalnih manjina, kad se uz vas zbiju kolegice i kolege iz SNV-a, kad skoči čitanost portala i prodaja lista, jer vam čitatelji tako pokazuju da ih je briga. Kad aktivisti, umjetnici, intelektualci, pa i neki političari uporno nastavljaju govoriti za vaš list, rastjerujući pokušaje da ga se stigmatizira.

Hajke su podizane zato što su Novosti rasle. Od prvog broja izdanog koncem 1999., tjedan dana nakon smrti Franje Tuđmana, do 520. broja, s kojim su izašle na trafike, prošlo je ravno deset godina tokom kojih su se distribuirale isključivo unutar srpske zajednice. Koliko je tu Srba uopće ostalo? – bilo je jedno od ishodišnih pitanja ovog lista. Točne brojke još se nisu znale. Razni izvještaji govorili su o stotinama hiljada izbjeglih u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’, vratio se malotko, do 2000. godine povratak još nije ni bio započeo. Infrastruktura je bila razorena, kuće spaljene i popljačkane, ako nisu, onda su bile useljene, u njima su se nalazili neki drugi, s drugog mjesta otjerani ljudi. Za pljačkaše i palikuće nije bilo kazni, kao, uostalom, ni za ubojice starica i staraca, smaknutih u njihovim domovima i dvorištima. Za preživjele nije bilo pravne države, Srbima su se negirala stambena, radna, mirovinska i druga prava, njihove organizacije bile su rasturene, ako su se i počele oporavljati i graditi, bile su još slabe. Novosti su bile mjesto okupljanja, ohrabrivanja i orijentiranja, mjesto na kojem se o tome piše i priča, u početku najviše između sebe. No od samog početka, kako pokazuje kronologija koju donosimo u ovom broju, postojali su mnogi ljudi, čak i na visokim funkcijama - da, i poput one šefa države - koji su slali poruke da Srbi pripadaju ovom prostoru i da je njihov povratak u interesu Hrvatske.

Da bi se Novosti uopće pokrenule, svjedoče oni koji su ih prvi stvarali, bilo je teško osigurati sredstva, a među Srbima pronaći i novinare i urednike, ali nekako se našlo, krenulo se. Nije bilo jednostavno ni među Hrvatima pronaći suradnike koji ne bi pisali pod pseudonimom, ali je i to polako išlo, raslo se. Gašenjem Ferala 2008. godine, nakon nekog vremena i dio autora tog lista počinje se priključivati Novostima, uz još neke druge novinare, što je redakciju osnažilo za novi iskorak, izlazak Novosti na trafike u prosincu 2009. Koliko je taj iskorak bio značajan pokazale su žučne reakcije, jer nije trebalo proći dugo da dežurno hrvatstvo vrisne: To je skandal! Nije, naravno, skandal bila tek naslovnica ‘Obadva, obadva su pala’, povodom koje je dignuta prva hajka. Skandal su bile takve Novosti, novine u izdanju srpske manjinske organizacije, koje se usuđuju s hrvatskih trafika ravnopravno komentirati hrvatsku stvarnost. Koje se usuđuju reći da ta stvarnost iz njihove perspektive izgleda bitno drugačije od one službene, za koju je, primjerice, jedan Tuđman svetac, a jedan rat nešto što može biti čisto kao suza.

Oni koji su nam namijenili manjinski geto, nisu dopuštali da ga prerastemo. Povukli su crtu iznad koje nema dalje. Prešli smo je, ne jednom. To je ona crta razdvajanja koju su Novosti svojim razvojem prelazile od prvog broja do ovog danas, hiljaditog, crta zbog čijeg savladavanja Novosti i postoje. Bilo bi lijepo kad bi hiljadu Novosti za nas značilo kraj emancipacije. Ali kad u istom tjednu čujete kako u Imotskom Kinez ustašuje, u Zadru učenik žigoše drugo dvoje, a u Splitu grupa huligana mlati srpske vaterpoliste, jasno vam je gdje ste. Nije kraj ni za Srbe, ni za mnoge druge skupine zakinute, diskriminirane, čak i omražene u ovoj zemlji, pa tako nije kraj ni za Novosti. Tokom godina Novosti su stajale uz one koji su stajali uz njih, i pratile su neke nove ljude koji su preuzimali nove borbe, na fakultetima, u školama, u pogonima, na javnim prostorima, u medijima, u kazalištima, na prajdovima, među izbjeglicama, otvarale su svoje stranice novim inicijativama i idejama, ostajale mjesto okupljanja, ohrabrivanja i orijentiranja.

Hiljadu Novosti, to je, uzme li se od svakog broja samo jedan primjerak, više od stotinu kilograma papira. To je nekih 40.000 ispisanih, uređenih, opremljenih, prelomljenih i odštampanih stranica. To je već ozbiljna arhivska građa s desecima hiljada tekstova i fotografija. To je građa za alternativnu povijest kojom bi, bude li ovo društvo sretnije, danas dominantna priča o prošlosti mogla biti preoblikovana. Ona sadrži prešućivane činjenice o ratu i nepriznatim žrtvama, izvorna svjedočanstva stradalnika i povratnika, dokumente političke, društvene i kulturne borbe, kao i one za preživljavanje, ona je kronologija laži, opsjena i mitova nametanih vlašću i drugom moći, a razgrtanih novinarstvom kojim je prikupljena, istražena, promišljena i komentirana, štoviše, ilustrirana. Nije potrebno ovdje pisati zašto ljudi to novinarstvo čitaju, o tome smo u ovom broju pustili da govore drugi, među kojima je samo dio onih koji su tokom ovih više od 19 godina bili uz Novosti. Neki, s kojima smo se oprostili afirmirajući njihovo djelo kao putokaz, više nisu među nama, kao ni neki od onih koji su stvarali Novosti. Pamtimo ih i u ovom broju.

Hvala svima na podršci. Hvala što čitate Novosti. Na nama je da ih nastavimo praviti, učinili smo to već hiljadu puta, i nemamo namjeru stati.

1/1