>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dario Grgić

Hod po vodi

Kevin Morby, ‘Singing Saw’ (Dead Oceans, 2016): Na prijašnjim albumima moglo se pomisliti kako Morbyju nešto nedostaje, no ovaj put staloženo hoda po bijelim krestama valova

Kevin Morby ima dvadeset osam godina, svirao je bas u grupi Woods i bio frontmen u The Babies, a u solo vode otisnuo se 2013. i snimio album ‘Harlem River’. Album je introspektivan, pisalo se kako se radi o ljubavnim pjesmama koje je autor uputio New Yorku, nakon što se nastanio u Los Angelesu. A prije toga prodavao je bicikle i radio po kafićima u Brooklynu, gdje je upoznao Cassie Ramone iz Vivian Girls, s kojom je pod imenom The Babies snimio dva albuma. Kemija koju je osjetio u New Yorku, muvanje po kafićima, sviranje i snimanje albuma s Cassie Ramone, očito su se duboko utisnuli u Morbyja, čim je išao albumom hvatati nestalu atmosferu, za koju se pobrinuo da ne izblijedi na tom solo prvijencu.

Za drugi album, ‘Still Life’, ideju je dobio iz rada umjetnika Maynarda Monrowa, a moguće je da je na njega inspirativno djelovalo i preseljenje u američku Dalmaciju: svi ti amerodalmatinski tovari, atmosfera sveopće fjake i puno sunca rastjerali su njujorški smog i angst, a izgleda da je promijenio i glazbenu lektiru. Na mjesto istočnoobalskih hladnih i konceptualnih uzora poput Reeda sada je došao vreli, i to meksički Dylan iz faze ‘Desire’. Morby je istovremeno uspio ostati vjeran svojim korijenima, zvučao je kao stariji brat sebe sama iz Woodsa i The Babies. Ali i čvrst: već ga je teško zamisliti kako ne poštuje unutrašnji glas koji mu kazuje – ne okreći se, sine. Jer ovaj sin se zasad ne okreće, iako snima glazbu sastavljenu od reminiscencija. No to kod njega ne znači da se vrti ukrug ili da se glazbeno ponavlja. I na ‘Still Life’ s njim je Rob Barbato (koji je producirao The Babies), s kojim je radio i prvi solo album.

Novi album zove se ‘Singing Saw’ i dosad je najbolje što je Morby snimio, a sve što je snimao bilo je dovoljno dobro i za opetovana preslušavanja. Samo što je ovdje poletniji, snažniji, ovdje ima (kako je to volio za poeziju reći Tin Ujević) više sperme. Evo recimo pjesma ‘Dorothy’, to je već gotovo žestoki Morby, žestok onako kako zna biti gadan i opak jedan od njegovih uzora, Dylan. Što ne znači da Morby iz pjesme u pjesmu hoda dvorištem i puca iz dvocijevke u zrak. I dalje mu je draža mirnija atmosfera, gotovo kao u Leonarda Cohena ili nekog sličnog njemu, ako se takav uopće rodio. U odnosu na Cohena zvuči postmodernističkije, Morby je prije borhesovac nego lik koji gine za stjecanjem životnih iskustava: radije bi, pametan momak, čitao o pljački banke i patnji nego osobno bježao od policije i valjao se u jarku uzdišući. Što je, mora se priznati, vrlo odrastao stav.

Na prijašnjim albumima moglo se pomisliti kako Morbyju nešto nedostaje, širine, svjetlosti, nečega što ne uspijeva uhvatiti u zvuk. Na ovom albumu tome što u pjesmama hvata najviše se približio, odnosno ovdje su pjesme puno manje napregnute nego što je to prije bio slučaj. Što ne znači da je ranije bio napet autor, da je bio u sjeni frustracije. On je popriličan talent, a talenti, je li, uvijek lete i hodaju po vodi. Samo što mu je prije, uz prestravljenu publiku na obali, ponekad noga znala uroniti u vodu, dok ovaj put staloženo hoda po bijelim krestama valova. Glas mu je dobio na zrelosti, odnosno razlika između glasa kojim je otpjevao ‘Harlem River’ i ovog glasa na ‘Singing Saw’ je kao da je u međuvremenu dnevno pušio barem tri kutije cigareta – dobio je kilometražnu patinu, više ne pišti kao momak kojega samo što nije ostavila djevojka, nego se glasa kao poraženi mužjak svjestan dubine gliba u koji je upao. Fikcionalno, naravno. Na ‘Black Flowers’ unjka skoro kao Bob veličanstveni osobno, a da pritom nemate osjećaj kako netko mlad nekome starijem krade, nego kao da mu vraća nešto, čak možda i poklanja.

1/1