>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Muzika

Londonska jazz scena je trenutno jedno od uzbudljivijih mjesta na svjetskoj muzičkoj mapi – preporučujemo nove albume saksofonistice Nubyje Garcije, bubnjara Mosesa Boyda i klavijaturista Kamaala Williamsa

Nubya Garcia: Source (Concorde, 2020.)

Nakon godina provedenih u pozadini i sudjelovanja u sjajnim izdanjima kolega poput onih Shabake Hutchingsa ili Makaye McCravena, saksofonistica Nubya Garcia oglasila se debitantskim samostalnim albumom. Prijeloman trenutak i za Garciju i za ostatak scene bilo je objavljivanje kompilacije ‘We Out Here’ iz 2018., koju je uredio Hutchings, a blagoslovio utjecajni DJ Gilles Person. Kompilacija je postigla neočekivan uspjeh i predstavila većinu sudionika kao kreativne sile na koje treba računati. ‘Source’, baš kao i većina izdanja scene, pažljivo pleše po granici tradicije i suvremenosti. Podjednako formiran spiritual jazzom, karipskom glazbenom tradicijom te R’n’B-jem, u pitanju je album čija se kompleksnost odmata kroz pažljiva opetovana slušanja. Iako se radi o prozračnoj, uhu ugodnoj glazbi, ona nije osmišljena za pozadinsko nego za aktivno slušanje. To se ponajviše odnosi na središnju, dvadesetominutnu naslovnu temu, bešavni spoj spiritual jazza i duba. No posebno se ističe čistoća produkcije, spoj organske snage zajedničkog muziciranja u istoj prostoriji i postprodukcijskih manipulacija. Istina, još su na ‘Bitches Brew’ Miles Davis i Teo Macero pokazali što se sve unutar jazz forme može napraviti koristi li se studio kao instrument, no svejedno veseli kad je nešto toliko efektno, moćno i hipnotizirajuće kao odjekujući doboši u ovoj pjesmi.

Moses Boyd: Dark Matter (Exodus, 2020.)

Samostalni prvijenac bubnjara Mosesa Boyda poznatog po radu u Sons of Kemet i dvojcu Binker & Moses nedavno je nominiran za prestižnu nagradu Mercury. Ovog puta ta nominacija ima malo dublji kontekst od čestog ‘obaveznog’ jazz albuma na listi. Osim što je sjajan, improvizacijama sklon bubnjar, Boyd je i prilično vješt producent pa ‘Dark Matter’ uspijeva spojiti jazz s grime, house i drum&bass utjecajima, no bez onog vidljivog ‘lijepljenja’ čestog u standardnim crossoverima. Dva su osnovna razloga za taj nemali uspjeh: prvo, to što jedva tridesetogodišnji Boyd navodi ‘Kind of Blue’ Milesa Davisa i ‘Boy on Da Corner’ Dizzeeja Rascala kao formativne glazbene utjecaje – a obje te komponente se prilično jasno čuju u njegovoj glazbi. Drugi razlog je čisto praktični – fenomenalna tuba Theona Crossa iz Sons of Kemet, pored koje se bilo koji bas, svirani ili programirani, čini potpuno nepotrebnim. Uz nekoliko vokalnih gostovanja i elektronički izrazito naglašen središnji dio, album na momente iskače izvan i najširih definicija jazza, no to mu ne oduzima na snazi, dapače, on predstavlja Boyda kao polivalentni talent čije vrijeme tek dolazi.

Kamaal Williams: Wu Hen (Black Focus, 2020.)

Klavijaturist Kamaal Williams objavio je 2016. u suradnji s bubnjarom Yussefom Dayesom album ‘Black Focus’ koji se kasnije pokazao kao iznimno utjecajno ostvarenje unutar obnovljenog medijskog interesa za jazz. Njegov novi samostalni album ‘Wu Hen’ produbljuje estetiku započetu na tom albumu. Pravim imenom Henry Wu, Williams je pod vlastitim imenom godinama gurao paralelnu karijeru house producenta, i premda je ova glazba daleko bliža jazz funk tradiciji sedamdesetih, odnosno figurama poput Herbieja Hancocka ili Roya Ayersa, pa čak i boom boom hip-hopu negoli klasičnoj 4/4 klupskoj formi, naglasak na ritmu je ono što nosi ovaj album. Groove je mahom spor i dubok, klavijature istovremeno senzualne i psihodelične, a gostujući aranžmani produktivnog kalifornijskog multiinstrumentalista Miguela Atwood-Fergusona na nekoliko pjesama stvaraju sugestivnu, filmskim sedamdesetima nadahnutu atmosferu. Čak ako povremeno i zaglavi u smooth jazz klišeje, ‘Wu Hen’ je toliko snažno fokusiran na ritam i atmosferu da mu je vrlo lako oprostiti povremeno skliznuće u kič.

1/3