Novosti

Intervju

Hrvoje Ivančić Priča o permanentnoj vrtnji

Na putu do Indije sam otkrio štošta, ponajviše o sebi samome. Kada putujete sami s malenim ruksakom i nemate suputnika s kojim, kroz vlastitu kulturološku prizmu možete podijeliti viđeno i doživljeno, tad put uistinu dobiva konture bijega i samospoznaje

Hrvoje Ivančić, 31-godišnji profesor povijesti, pisac, novinar i svestrani svjetski putnik, objavio je novu knjigu pod nazivom ‘Samsara - put na Istok’. Ivančić u knjizi opisuje saznanja stečena tokom šestomjesečnog putovanja Indijom.

Koji je smisao ovog putopisnog romana neobičnog imena?

Samsara je pojam koji u hinduizmu, ali i u još nekim istočnjačkim religijama, označava vječno vraćanje, krug ponovnih rođenja u fizičkom obliku. Iako mi je početna intencija bila napisati putopis, jer ipak je priča nastala na temelju osobnog šestomjesečnog, kopnenog putovanja od Hrvatske do Indije, napisao sam putopisni roman, odnosno roman koji za radnju ima putovanje. Samo tako sam mogao istinski prenijeti osjećaj kojeg su mi podarili dugo putovanje i Indija. To je priča o permanentnoj vrtnji.

Samospoznaja, bijeg, otkrivenje - riječi su kojom opisujete knjigu. Koliko ste se u tom bijegu spoznali i što ste u njemu otkrili?

Na putu sam otkrio štošta, ponajviše o sebi samome. Kada putujete sami s malenim ruksakom i nemate suputnika s kojim, kroz vlastitu kulturološku prizmu možete podijeliti viđeno i doživljeno, tad put uistinu dobiva konture bijega i samospoznaje. Čovjek, iako nikad nije sam, jer uvijek susreće nekog uz put, svijet percipira na drugačiji način. Prolazeći Anatolskom visoravni ili gradovima poput Teherana i Lahorea, počeo sam osjećati dosta visoko samopouzdanje, a ponajviše zbog činjenice što sam sâm sebe sve bolje upoznavao. Kad putujete sami, imate dovoljno vremena za introspekciju, za dokolicu iz koje uvijek proizlaze začuđujuće misli - često lijepe, a ponekad i zastrašujuće. No, knjigu ne bih nazvao traktatom o samopomoći. Ne bih je niti svrstavao u duhovnu literaturu pomoću koje će čitatelj otkriti jedinu istinu.

Kad putujete sami, imate dovoljno vremena za introspekciju, za dokolicu iz koje uvijek proizlaze začuđujuće misli - često lijepe, a ponekad i zastrašujuće

Sadrži li roman kroz Slavena, glavnog lika, autobiografske dijelove?

Priča prati lik mladog profesora koji se odluči izgubiti na putu za Istok. Opterećen i nezadovoljan trenutnim životom u Hrvatskoj, on ostavlja svoj život i kreće, željan slave i velikog dostignuća. No, na putu otkriva nešto drugo, a svakim korakom k Istoku, biva sve lakši. Samsara je u stvari knjiga o ponovnom rođenju tijekom sadašnjeg života. Nitko od nas nije ona osoba koja je bio prije deset godina. Uz tu osobu vežu nas samo uspomene. Kada putujete, promjena je intenzivnija. Priča se ne bazira na opisima gradova i mjesta, što je distancira od klasične putopisne literature. Ali svakako je moguće doživjeti mirise i okuse Teherana, Quette, kao i na neki način iskusiti mirise začina i čuti šum svete rijeke Ganges.

Koje su vam zgode s puta do Indije ostale najupečatljivije?

Kad sam napokon oslobodio um i u potpunosti se prepustio putu, prihvaćao sam sve što mi on daje. Tako sam u Teheranu jedan dan bio maneken u lokalnoj agenciji. Sasvim slučajno su me pikirali u kavani Nadri, dok sam pio svoju zadnju kavu. Kažem zadnju jer sam ostao bez novca i smišljao način na koji da se izvučem iz nezgodne situacije. Ponudili su mi da nosim kolekciju jesen/zima i to je bilo jako dobro plaćeno, čak sto dolara dnevno, a trebao sam raditi sedam dana. Kako nikad ne može sve glatko proći, tako nije ni toga puta. Gotovo svi odjevni predmeti bili su mi prekratki. Odradio sam jedan dan, lovu strpao u džep i jurnuo putem Pakistana. No, u Indiji se štošta promijenilo. Kilometri su odradili svoje kad sam se susreo s moćnim Gangesom. S rijekom koja predstavlja granicu između ovog i onog svijeta. Grad Varanasi na njenim obalama najsvetije je mjesto hinduizma i grad u kojem kulminira priča romana. Tamo gledate kako gore mrtva tijela, kako se u isto vrijeme pleše i pjeva, kako se ljudi kupaju, spavaju, jedu. To je sudar svih okusa, mirisa i osjećaja.

Sokrat nastanak knjige uspoređuje s porodom. U kojoj mjeri ste uspjeli na papir prenijeti daleko putovanje, osjećaj transformacije i doživljaj Istoka?

Sasvim sam slučajno upotrijebio riječi praoca Zapadne civilizacije. Pisanje knjige uistinu je nešto najbliže porodu. Reći će mi netko da to ne mogu doista znati pošto nisam rodio, ali vjerujem kako su nam te stvari istetovirane u potkožju još od vremena dok smo plivali s vodozemcima u velikom oceanu oko Pangee. U svakom slučaju, nije lako napisati knjigu, puno je padova i sumnji u tom procesu. Knjigu sam s dugim pauzama pisao tri godine. Kad nisam pisao, hrvao sam se s prizemnim stvarima, investirao zaradu u račune za struju, poreze i ostale blagodati našega društva koje nam život čine sretnijim. Glavni mi je cilj bio upravo to, prenijeti osjećaj Istoka na papir. Glavni lik Slaven je personifikacija tog osjećaja.

Zadnje desetljeće putujete, pišete, fotografirate… Ima li kraja putovanjima i potrazi?

Da. Već je prošlo desetljeće. Uglavnom, u tom sam razdoblju proputovao dobar dio Azije i Afrike. U mnoge se zemlje vraćam, jer ih želim dubinski proučiti kako bih o nekim temama bolje pisao. Nije mi cilj natjecati se u broju proputovanih zemalja, jer mi sam dolazak po žig na aerodrom ne predstavlja ništa. Putovanja su sredstvo pomoću kojega dolazim do inspiracije za pisanje reportaža i priča. Svijet je nevjerojatno bogat temama koje samo treba percipirati. Još uvijek nisam shvatio koja je svrha svega toga, najvjerojatnije je to tek čista igra. Pošto smo već tu na ovom svijetu, zašto ne bismo nešto od njega i iskusili? Putovanje i pisanje postali su mi životni stil i mislim da se to neće promijeniti. Moguće je da bih ako ostanem samo na jednom mjestu uvenuo poput Masaija u zatvoru. Naravno, radi se o prioritetima. Postoje ljudi kojima je prioritet imati veliku vikendicu na obali, pa sve podrede tom cilju. I to je sasvim u redu. Ja sve podređujem svojem stilu života. Bilo bi užasno dosadno kad bismo svi bili isti. Na proljeće, negdje po sedmi put putujem na Bliski istok. No, ne planiram poslije svakog putovanja pisati knjigu jer bi se to pretvorilo u klasičnu samohvalu tipa: ‘Pogledaj gdje sam bio’.

Ne planiram poslije svakog putovanja pisati knjigu jer bi se to pretvorilo u klasičnu samohvalu tipa: ‘Pogledaj gdje sam bio’

Prije četiri godine objavili ste s kolegom Mirom Aščićem DVD ‘Afričke priče’ s tri dokumentarna filma.

U Afriku putujem često. S kolegom Aščićem snimao sam filmove, od kojih su neki bili objavljivani, ali to je sad stvar prošlosti. Okrenuo sam se drugim stvarima. DVD-a više nema u prodaji, ali neke dijelovi mogu se naći uploudani na Youtube. Uganda je zemlja u kojoj sam bio nekoliko puta, pisao sam i iz Južnog Sudana, Konga... Taj dio Afrike uistinu me zanima i geopolitički i kulturološki. Vjerujem kako ću je u budućnosti još više proučiti.

Nedavno ste ‘Samsaru’ promovirali u kinu Grič u Zagrebu. Planirate li daljnja predstavljanja romana, kao i neku novu knjigu?

Promocija u Griču prošla je iznenađujuće dobro, s gotovo 400 gostiju, zbog čega sam osjećao veliki smisao onoga što radim. Do kraja ove godine namjeravam odraditi promocije u gradovima diljem regije. Iduće promocije su na redu u Osijeku 18. studenog, u Rijeci 21. studenog, te u Beogradu 26. i Novom Sadu 28. studenog. U Splitu ću promovirati roman 18. prosinca, a bit će tu još i predstavljanja u Sarajevu, Banjoj Luci, Ljubljani. Sve te informacije moguće je naći na mojoj Facebook stranici, kao i na webu. Inače, u nastanku je zbirka bliskoistočnih kratkih priča koja bi trebala izaći sljedeće godine. Riječ je o pričama o marginalcima u pozadini permanentnog ratnog sukoba. Tu ima propalih novinara, prostitutki, švercera…

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više