>

novosti logo

Kultura Kultura

Igor Juran: Svođenje slike na zajednički nazivnik

Pri izboru fotografija za izložbu mi se dogodilo da su srednje boje nekih fotografija bile vrlo blizu iste vrijednosti. Radi se o sukobu dva sustava, iracionalno-iskustvenog i racionalno-mehaničkog. Racionalno je to vrlo jednostavno objasniti, ali iracionalno gledano ostavlja zanimljiv osjećaj

Izložba naslovljena 1x1 autora Igora Jurana postavljena je u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu.

U prvom dijelu izložbe izložili ste seriju fotografija u formi diptiha koji sadrži određeni prizor te monokrom, odnosno kako to kaže kustos Vanja Babić, izložba nudi dva tipa spoznaje. Drugi dio izložbe je u drugom mediju, a video koji se može vidjeti nema neki posebni narativ, ali ima isti zadatak. Najkraće, vaša izložba bavi se fenomenom lokalne boje. Možete li to pojasniti?

U nekim prethodnim radovima sam se bavio idejom konačnog broja slika koje mogu postojati unutar važećeg 8 bitnog rgb sistema. Radi se o tome da ako postoji određen broj piksela u nekoj zadanoj rezoluciji i svaki od njih može imati određen broj boja, kada se iscrpe sve moguće kombinacije, može se reći da se unaprijed posjeduje sve slike koje biće u svom postojanju može, ali i ne mora vidjeti. Dakle, njihov broj je unutar takvog ograničenog sistema velik, ali konačan. U slučaju ove izložbe postupak je drukčiji, jedna fotografija se svodi na prosječnu vrijednost svih boja koje u sebi sadrži, odnosno smanjuje na jedan piksel. Ta boja se zatim izlaže pored izvorne fotografije. Taj ‘drugi tip spoznaje’ je strogo senzoran i bolno nepovratan. Nisam htio da potencijalni narativni kontekst odvraća pažnju sa samog postupka i zato sam se pri izboru fotografija trudio da motivi budu što elementarniji za ljudsko životno iskustvo. Izabrao sam da to budu ljudi i prostori poput popisa likova prije početka dramskog teksta. U slučaju videa koji ipak ima vremensku komponentu, radi se o prizorima vezanim uz situacije u kojima je čovjek prisiljen stati sa svojim dnevnim aktivnostima, poput čekanja zelenog svjetla na semaforu ili vožnje liftom.

Boris Greiner izložbu je opisao ‘kao sendvič, gdje je umjesto kruha filozofija, a umjesto salame matematika’. Odakle ideja da uhvatite zajedničku boju, a sliku svedete na zajednički nazivnik?

Srednja boja fotografije ima svoju šifru unutar rgb sistema i ta šifra je u ovom slučaju ujedno i naziv svake pojedine fotografije. Zanimljivo je da postoji teoretska šansa da dvije različite fotografije, fotografirane na drugom mjestu od druge osobe, može imati istu srednju boju. Šansa da se to dogodi čak nije mala. Pri izboru fotografija za izložbu mi se dogodilo da su srednje boje nekih fotografija bile vrlo blizu iste vrijednosti. Na kakvu ‘rupu u sistemu’ upućuje takva situacija? Radi se o sukobu dva sustava, iracionalno-iskustvenog i racionalno-mehaničkog. Racionalno je to vrlo jednostavno objasniti, ali iracionalno gledano ostavlja zanimljiv osjećaj. Mislim da je danas, kada sistem pokušava sve automatizirati, to pitanje vrlo aktualno. Tu dolazimo do starih sukoba u teoriji spoznaje, gdje su se odnosi snaga u današnjem ‘mehaničkom’ svijetu promijenili.

U sklopu Bijenala mladih Europe i Mediterana koji je upravo održan u Milanu, u okviru projekta udruge Slobodne veze, Motel Trogir: Alice Doesn’t Live Here Anymore izložili ste vaš najnoviji rad inspiriran napuštenim trogirskim motelom arhitekta Ivana Vitića, spomenikom kulture. Što ste predstavili?

Predstavio sam video koji je još u procesu nastanka i koji kombinira time lapse nastao uz pomoć fotoaparata iz 1963 godine. Dvije godine nakon njegovog izbacivanja na tržište otvoren je spomenuti motel. Kako snima pola kadra, na jedan film stane dvostruki broj fotografija pa je često bio korišten od strane amatera, turista, odnosno potencijalnih gostiju motela. Format negativa orijentacijom i površinom pak odgovara 35 milimetarskoj filmskoj kameri. Tako nastale sekvence služe kao pozadina za kratke scene čiji protagonisti su bijele siluete koji bi trebali sugerirati životne situacije iz prošlosti, sadašnjosti ili daleke budućnosti na prostoru motela Trogir koji je u još uvijek neizvjesnoj situaciji. Sam projekt je motiviran hvale vrijednom inicijativom da se na poseban način revalorizira moderna arhitektura nastala na ovom području te se zaštiti od divljeg kapitalizma.

Na čemu sad radite?

Završavam film radnog naziva ‘Quest to North’ na kojem radim već duže vrijeme. Rad ima alegorijsku vezu s Dürerovim putovanjem u Italiju i Nizozemsku te preispituje nalazi li se čovječanstvo na prekretnici poput one koja se dogodila u doba renesanse ali je ona slabije primjetna zbog toga što se odvija sporije od onog što čovjek individualno percipira kao prijelaz. Nakon toga planiram napraviti ambijentalni video rad koji preispituje granice prostora, ali je još u razvojnoj fazi.

1/1