>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ima li Hrvatskoj lijeka?

Kad ministar zdravstva kaže kako ‘nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’, kolokvijalno i nenačelno to bi značilo da ‘nitko na svijetu nije toliko siromašan da ne liječi nikoga’, dočim su – izvedeno načelno – ‘svi na svijetu dovoljno bogati da liječe samo neke’

‘Nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’, mrtav-hladan i mrtav-ozbiljan, ali prilično živ, izgovorio je ministar zdravstva Milan Kujundžić, komentirajući na N1 televiziji očajničku borbu roditelja djece s rijetkom dijagnozom spinalne mišićne atrofije i njihov apel HZZO-u da odobri revolucionarni i skupi novi lijek, nusinersen Spinraza. ‘Nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve.’

Da je ministar zdravstva ostao na razumnoj i dobrodošloj stručnoj raspravi – jer velika pamet i još veća muda trebaju da se žučljiva populistička rasprava o neizlječivo bolesnoj djeci i bešćutnoj državi izvede na čvrsto polje činjenica, i tu zaista valja biti jednako mrtav-hladan i mrtav-ozbiljan kao i sa skalpelom u ruci u operacijskoj sali – nikad se ja ni riječi o tome usudio napisati ne bih. Ne zato što nemam dijete sa spinalnom mišićnom atrofijom, već zato što nemam završen medicinski fakultet i specijalizaciju iz neurologije. Ministar zdravstva, međutim, tek nevješto izvlači omiljenog džokera svih hrvatskih stručnjaka – ‘nema jedinstvenoga stava u struci’ – pa na koncu ipak priznaje da je ‘jedan veliki problem što je to izrazito skup lijek’.

Tu, izvan stručne rasprave o indikacijama i ‘relativnoj koristi’, slobodna se laička rasprava može voditi načelno i nenačelno. U najkraćemu, naime, kad ministar kaže kako ‘nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’, kolokvijalno i nenačelno to bi značilo da ‘nitko na svijetu nije toliko siromašan da ne liječi nikoga’, dočim su – izvedeno načelno – ‘svi na svijetu dovoljno bogati da liječe samo neke’.

To je teren na kojemu i ljudi bez djece oboljele od spinalne mišićne atrofije i oni bez specijalizacije iz neurologije ne samo da mogu, već i moraju ravnopravno sudjelovati. Mogu i moraju iz jednostavnog razloga što to možda nije njihov problem, ali je barem jednako ‘možda’ njihovo rješenje: to je, naime, njihov novac. Jest, to je teren idealan za žučljive populističke i patetične rasprave o neizlječivo bolesnoj djeci i bešćutnoj državi, ali ministar zdravstva, podsjećam, sâm je na taj teren prvi istrčao. Pa ako je ‘jedan veliki problem što je to izrazito skup lijek’, da vidimo – vrlo nenačelno – koliko je točno velik taj problem.

U Hrvatskoj je trenutačno trideset i devetoro djece s dijagnosticiranom spinalnom mišićnom atrofijom. Godišnja doza ‘izrazito skupog’ nusinersena Spinraze, koji oboljeli moraju uzimati doživotno, košta zaista ozbiljnih tristo sedamdeset pet hiljada dolara ili nešto manje od dva i pol milijuna kuna. Ukupno, za svih trideset i devetoro mališana to je oko devedeset milijuna kuna godišnje. A devedeset milijuna kuna, to je čak i u Republici Hrvatskoj veliki novac. Jer ‘nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’.

Izvedeno kolokvijalno i nenačelno, podsjećam, može se protumačiti i kako ‘nitko na svijetu nije toliko siromašan da ne liječi nikoga’. Nenačelno, to znači da čak i Hrvatska – kojoj je devedeset milijuna kuna ‘jedan veliki problem’ – tih devedeset milijuna kuna ima: onaj ‘jedan veliki problem’ je u tome što ih nema za svakoga. Nenačelno, trideset devetoro mališana tu spadaju u one među ‘svima’ za koje u Hrvatskoj nema lijeka. Što znači, shvatili ste, da postoje među ‘svima’ oni za koje ima i lijeka i devedeset milijuna kuna godišnje.

Na primjer: devedeset milijuna kuna pet puta je manji novac nego što ga hrvatska država iz proračuna svake godine izdvaja za plaće vjeroučitelja, svećenika i bolničkih duhovnika, što znači da bi se novac za liječenje trideset devetoro djece lako uštedio kad bi država kleru i vjeroučiteljima jednostavno smanjila plaće za dvadesetak posto. Nekako slutim – ispravite me ako griješim – da, recimo, duhovnik na državnoj plaći u bolnici neće baš umrijeti od gladi ako mu se plaća od bruto desetak hiljada kuna smanji na osam. Ako s bruttalnih osam hiljada kuna mjesečno i bude umirao od gladi, kao profesionalni državni duhovnik zaposlen na poslovima palijativne skrbi jamačno zna kako sebi pomoći.

Dobro, ovo je bilo zločesto i zlonamjerno. Netko manje zločest i zlonamjeran devedeset milijuna kuna u budžetu bi našao – naprotiv – smanjenjem plaća ili čak dijeljenjem otkaza liječnicima. U Hrvatskoj je na državnoj plaći oko četrnaest hiljada doktora i liječnika, koji iz proračuna isisaju dvije-tri milijarde kuna godišnje. Golem bi se novac, kako vidite, uštedio kad bismo podijelili otkaze doktorskim uhljebima. Legitimno je, istinabog, pitanje tko bi onda liječio one među ‘svima’ za čije bi liječenje u tom slučaju bilo novca. Odgovor je još jednostavniji: duhovnici.

Kad bi hrvatsko zdravstvo u bolnicama umjesto četrnaest hiljada doktora zaposlilo, recimo, šest ili sedam stotina svećenika, to bi državni proračun koštalo manje od onih devedeset milijuna kuna, kvaliteta zdravstvene usluge bila bi barem jednaka, ako ne i bolja, i još bi ostalo novca ne samo za liječenje onih trideset devetoro mališana sa spinalnom mišićnom atrofijom, već i za pokrivanje cijelog minusa Ministarstva zdravstva.

Ovako odoka, istina, ne zvuči pretjerano dobronamjerno, pače – rijetko cinično. Tko će razuman, pa makar i u kolumni kakvog trećerazrednog antihrvatskog kolumnista opće prakse, ustvrditi da bi šesto-sedamsto svećenika sa savršenom bogoslovijom u bolnicama isti posao radilo jednako dobro – čak i bolje – kao četrnaest hiljada doktora i liječnika sa završenim medicinskim fakultetom? Tko bi se normalan usudio reći kako jedan svećenik u bolnici vrijedi više od dvadeset doktora? Svakako, nitko razuman i normalan.

Dakle, upravo ministar zdravstva Milan Kujundžić.

‘Jedan svećenik u bolnici vrijedi više od dvadeset doktora’, baš tako, tim riječima, izračunao je ministar Kujundžić u ožujku ove godine na tribini ‘O vjeri i politici u odgoju, obrazovanju i zdravstvu’, održanoj u dominikanskom samostanu blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu. Istinabog, u štampi je tada citiran prilično zlonamjerno, jer gospodin ministar je – budimo točni ako već ne možemo biti dobronamjerni – rekao kako ‘jedan svećenik u bolnici NEKAD vrijedi više od dvadeset doktora’.

Dakle, ‘nekad’.

‘U slučajevima kada je medicina napravila sve što može, timovi od dvadesetak liječnika koji u prosjeku tri hospitalizacije brinu o teškim i neizlječivim bolesnicima više ne mogu napraviti ništa, jer opetujem, medicina nažalost ima svoje granice. Tada više od svih nas može napraviti svećenik lijepom riječju i osmijehom za pacijenta i obitelj’, pojasnio je kasnije Milan Kujundžić svoje ‘nekad’.

Zlonamjerno protumačeno, takvo bi ‘nekad’ bilo upravo u situaciji kad bi u bolnicama radili svećenici umjesto liječnika – a svi bolesnici u Hrvatskoj bili proizvedeni u teške i neizlječive – dočim bi protumačeno dobronamjerno to značilo kako bi više nego dvadeset doktora jedan svećenik ‘lijepom riječju i osmijehom’ napravio upravo, recimo, s djecom oboljelom od spinalne atrofije mišića. Nakon čega preostaje još samo da se s tim slože i oduševljeni roditelji.

I onda opet cinični, nerazumni i nenormalni ispadaju oni koji ministrovu izjavu kako ‘nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’ načelno tumače kako su ‘svi na svijetu dovoljno bogati da liječe samo neke’.

Pa zlonamjerno zaključe kako takvoj bešćutnoj Republici Hrvatskoj nema lijeka, iako je – budimo, rekoh, točni ako već ne možemo biti dobronamjerni – puna i cijela istina da Republici Hrvatskoj nema samo nusinersena za dječju spinalnu mišićnu atrofiju.

1/2