>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

In memoriam Igor Vuk Torbica: Čovjek koji je svijetu vratio ulaznicu

Ako je rezultat nakon poruka s pozornice ili razgovora u društvu i politici tako krajnje negativan, onda čovjek Torbičina karaktera ima potrebu da ode. I redatelj Igor Vuk Torbica je, nažalost, otišao. Drag i strog u isto vrijeme, do boli iskren i karizmatičan

Postoje teška, preteška i tragična pitanja na koja nema jasnih odgovora. Jedno od njih je zašto se redatelj Igor Vuk Torbica odšetao iz ovog života kada je, ne napunivši ni tridesetu, napravio predstave koje će sasvim sigurno ući u sve antologije modernog teatra ovog podneblja, zašto je morao otići u trenutku kada je čitav svijet bio pred njim i kada ga je toliko ljudi voljelo. U činjenicu da nas je napustio tako nadaren redatelj, sa samo 33 godine, i dalje ne vjerujemo, zgromljeni sve ove dane.

Igor Vuk Torbica spajao je u sebi barem tri osobine koje su same po sebi fascinantne, ali koje nije bilo lako nositi. Tako mlad on je već imao toliko zrelu sposobnost, koja se dobro vidjela u njegovim predstavama, da vrlo precizno, gotovo laserski, osjeti puls i detektira probleme čovjeka, života i svijeta. U doba kada svi puno pričaju, ali se čuje malo toga bitnog, to je bila gotovo ekscesna osobina. Zatim, on je u sebi nosio čvrst stav da će se svemu što mu se u tom svijetu ne sviđa suprotstaviti, bez zadrške i bez obzira na cijenu, i javno o tome govoriti. Na pozornici, ako treba na ulici, u novinama, svugdje. On je bez pardona i vrlo kritički govorio i o politici i o teatru, suprotstavljao se direktorima kazališta i predsjednicima država, svjestan da ga političari na jednoj strani ili kulturtregeri na drugoj sigurno neće voljeti. Otkazivao je već ugovorene projekte, ne zbog hira nego zbog principa; odbijao je nagrade, ne zbog oholosti nego zato da ukaže da na drugoj strani vrište problemi koje nitko ne rješava. Nije dopuštao da se kvarni tipovi lažno predstavljaju i dokazuju da nešto vrijede. Ljudima srednje struje često je išao na živce, ali to je bilo samo zato što oni, iz kućnih papuča, toliko pitanja upućenih njihovoj savjesti naprosto nisu mogli progutati. Često je radeći predstave ‘tražio nemoguće’: više novca za opremu dekora, više angažmana i više brige svih onih o kojima je ovisila sudbina jedne predstave. Tim traženjima često su prigovarali oni koji, recimo to tako, nisu gledali film ‘Fickaraldo’ o čovjeku koji je želio napraviti operu za domoroce u južnoameričkoj prašumi, odnosno oni koji nisu umjeli dobaciti do spoznaje što je to i koji je pravi značaj umjetničke imaginacije. Da, Torbica je možda znao i pretjerati u svojim zahtjevima i primjedbama, ali neka bilo tko od tih kibicera prvi baci kamen ukoliko u životu ili umjetnosti zna napraviti nešto bolje. O Igoru Vuku Torbici može pričati svatko što god želi, ali jedna se činjenica u njegovu susretu s teatrom vidjela golim okom: nervirali su ga ljudi koji se ne trude i kojima se zapravo fućka, koji manipuliraju i nisu iskreni. Na drugoj strani vrlo često je podržavao i onog anonimnog scenskog radnika koji čitavu noć na pozornici podiže scenografiju ili glumca koji se muči i ima tremu, zato što je vidio da je tim ljudima, znanim i neznanim, stalo do svete stvari koja se zove kazalište.

Torbica je u sebi spajao barem tri fascinantne osobine. Bio je nevjerojatno talentiran redatelj. Iako mlad, imao je zrelu sposobnost da vrlo precizno detektira probleme čovjeka, života i svijeta. A svemu što mu se u tom svijetu nije sviđalo suprotstavljao se bez zadrške

I treće, Igor Vuk Torbica je bio nevjerojatno talentiran kazališni redatelj koji je od 2013., kada je završio beogradsku kazališnu akademiju, dakle u samo sedam godina, dobio višestruko više nagrada nego što je napravio predstava, a neke od njih su bile zaista genijalne. Već na akademiji dobio je nagradu kao najbolji student generacije, a njegova diplomska predstava, Nušićev ‘Pokojnik’, igrala je godinama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Uslijedio je u istom kazalištu Kleistov ‘Razbijeni krčag’, koji je najavio da se rodio redatelj daleko izvan uobičajenog formata i kategorije. Danas znamo da još jednog takvog teatarskog čudotvorca više nećemo imati. A onda se pojavio taj nevjerojatni ‘Hinkemann’ u Zagrebačkom kazalištu mladih u Torbičinoj režiji, koji je publiku podigao na noge i, hvaljen na svim stranama, pomeo sve ostalo. Ta je predstava Torbicu podigla na pijedestal heroja, u kožnoj jakni i u pletenom džemperu, za sve mlade ljude koji su, gledajući do dna duše poniženog građanina Hinkemanna, u njemu vidjeli sebe.

Nakon ove predstave više se nije moglo nazad: Torbica je morao nositi dalje taj svoj vulkanski talent i od njega se očekivala planetarna imaginacija, jednaka onoj u toj plamtećoj zagrebačkoj noći koja se vidjela i iz svemira. U Beogradu, za gostovanja ‘Hinkemanna’, publika je nosila glumce na rukama i ispratila ih stojećim ovacijama koje se ne pamte. I Igor je taj teret nosio: radio je i dalje predstave koje su obilazile festivale i dobivale nagrade i koje su se krajnje beskompromisno ticale vremena u kojem živimo. Ono što međutim nije želio nositi jesu ta bljutavost i besmisao današnjeg vremena i taj baš me briga pogled na svijet. Zašto i kome govorimo, zašto se trudimo da nekome nešto dokažemo ako je dominantna većina ljudi negdje duboko u sebi okrenula glavu od bitnih pitanja? Torbičina posljednja predstava ‘Tartuffe’, u kojoj varalica ne samo da pokrade mirne građane nego ih i natjera da mu poput kakvih zombija ližu noge i kimaju glavom, danas djeluje kao njegov umjetnički testament. Zar te smrtonosne trgovce ljudskim dušama ne gledamo posvuda oko sebe i zar to imbecilno kimanje glavama ne viđamo svaki dan?

Nikada nećemo znati što je točno bilo u Igorovoj glavi kada se toga jutra u Rovinju udaljio, dok je iza njega ostao samo njegov ruksak, ali čini nam se da je on, beskompromisan kakav je bio, u teatru i u životu, odlučio da – vrati ulaznicu ovom svijetu. Ako je rezultat nakon poruka s pozornice ili razgovora u društvu i politici tako krajnje negativan, onda čovjek Torbičina karaktera ima potrebu da ode. I Torbica je, nažalost, otišao. Drag i strog u isto vrijeme, do boli iskren i karizmatičan.

Smrt Igora Vuka Torbice zavila je u crno sve, i njegove bližnje i one koji su ga voljeli i poštovali. Što će biti dalje? Ono o čemu je u svojim predstavama govorio i ono što je od svijeta tražio zapravo je samo malo više ljudskosti i poštenja. Svijet međutim danas izgleda tako kao da bismo se mogli međusobno podaviti u svojoj površnosti, lažima i iskvarenosti. A možda je moguće i nešto drugo: da pokušamo otkupiti tu Igorovu ulaznicu i da tamo gdje je on stao, mi od svijeta zatražimo malo više ljudskosti i poštenja.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1