>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

In memoriam Neda Arnerić (1953-2020): Mala velika Neda

Neda Arnerić je bila satkana od onog istog rafiniranog štofa kao i Milena Dravić; bila je dio glamuroznih uzbuđenja na filmu i u kazalištu, a kada su je evropski producenti pitali bi li se preselila u kakvu vilu u Rimu ili Parizu, ona je radije izabrala da se vrati u ulicu svoje mladosti. ‘Otišla je jedna dobra osoba’, jednostavno ju je opisao glumac Branko Cvejić

Bilo je to jednog ljeta u osamdesetima, u neko opušteno vrijeme naše mladosti, kada se činilo da nam se ništa ružno ne može dogoditi. U dvorištu Filozofskog fakulteta u Beogradu igrala je predstava ‘Mušica’ prema tekstu Angela Ruzzantea, u izvođenju kazališne družine Dvorište. Bila je to punokrvna renesansna komedija s pucanjem i pjevanjem, a dvoje mladih glumaca pred prepunim i razdraganim studentskim gledalištem naprosto je blistalo – bili su to Neda Arnerić i Lazar Ristovski. Bilo je to onakvo kazalište u kojem uživate u svakoj sekundi i bezrezervno se divite njegovim glumcima. Bilo je to vrijeme naših junaka, urbanih legendi, heroja u muzici, sportu i umjetnosti i simbola te opuštene mladosti. Neda Arnerić je bila jedna od njih. Izuzetno zgodna, pametna i talentirana glumica, vrlo rano je igrala u kultnim filmovima jugoslavenske kinematografije, u kojima se spajao taj tinejdžerski neobavezni duh s novom filmskom poetikom i važnim intelektualnim i društvenim temama koje su bile aktualne i koje su nas zanimale. Ona nije bila femme fatale domaćeg filma, iako je to mogla biti, ali je zračila izuzetnom ljepotom i ljupkošću zbog kojih su, kaže legenda, mnogi muškarci bili na koljenima. Igrala je u važnoj trilogiji crnog vala, filmovima ‘San’, ‘Jutro’ i ‘Podne’ Puriše Đorđevića te u bez sumnje najboljem jugoslavenskom filmu svih vremena, ‘Ko to tamo peva’ Slobodana Šijana. ‘Uslovi su bili grozni, ali smo se mi osećali kao porodica. Sa toliko puno dobrih glumaca, znali smo da smo napravili odličan film’, rekla je nakon snimanja Neda Arnerić. Trideset godina kasnije sa sličnom ekipom prvorazrednih glumaca igrala je ponovno u briljantno ironičnom Šijanovom filmu ‘S.O.S. – spasite naše duše’, ali zbog problema u distribuciji on nikada nije doživio takav renome.

U ‘Maloj Nedi’ Srđan Karanović prati Nedu Arnerić, koja tada ima 17 godina, nakon uspjeha filma ‘Višnja na Tašmajdanu’, a njezina majka govori: ‘Nadam se da ako Neda bude jaka u sebi, da će ona onda pronaći svoju sreću…’

U ranim danima Neda Arnerić je igrala i u kultnoj seriji ‘Grlom u jagode’, ali i u ratnim filmovima ‘Užička republika’ i ‘Sutjeska’ – do svoje osamnaeste godine snimila je već deset važnih filmova. Ona je bila naša mačka na vrućem limenom krovu, djevojka za sva vremena, pred kojom je bio čitav svijet, a ona mu se obraćala kako nervom neobuzdane mladosti tako i manirom finog odgoja i građanske pristojnosti. Kazališnu akademiju je upisala, ali je nikada nije završila jer ju je glumica Maria Schell uvjerila da je tada njezino vrijeme za glumu, a da fakultet može završiti bilo kada. Uz znanje barem tri jezika, fakultet je ipak završila, ali studij povijesti umjetnosti u Beogradu, deset godina kasnije. Rezultat tog akademskog iskustva je i galerija Atrijum s djelima prvorazrednih slikara, koju je Neda vodila punih 15 godina.

Neda Arnerić je bila satkana od onog istog rafiniranog štofa otprilike kao i Milena Dravić; bila je dio svih tih glamuroznih uzbuđenja na filmu i u kazalištu, kod nas i u inozemstvu, a onda kada su je evropski producenti pitali bi li se preselila u kakvu vilu u Rimu ili Parizu, ona je radije izabrala da se vrati u ulicu svoje mladosti. Tada je snimila filmove ‘Višnja na Tašmajdanu’, ‘Divlji anđeli’ u režiji Fadila Hadžića, ‘Varljivo leto ‘68.’, ‘Ispravi se, Delfina’, ‘Ljubavni život Budimira Trajkovića’ i druge. Zlatnu arenu u Puli dobila je 1988. za film ‘Haloa – praznik kurvi’ Lordana Zafranovića, s kojim je snimila i ‘Večernja zvona’ i smatrala ga najznačajnijim redateljem ovih prostora. Trebala je igrati i u njegovom filmu ‘Djeca Kozare’, ali nas je, nažalost, napustila, a Zafranović za njega još nije dobio sredstva ni od Srba ni od Hrvata. Vrlo popularni filmovi 1990-ih bili su ‘Nebeska udica’ i ‘Tri karte za Hollywood’ u kojem je igrala s Bogdanom Diklićem, Branislavom Lečićem i Ljubišom Samardžićem. Na pozornici je pak odigrala četrdesetak respektabilnih uloga, u teatrima od Narodnog pozorišta preko Beogradskog dramskog pozorišta do Ateljea 212 i natrag.

Kako je moguće da se takav vitalan život, pun energije, pameti, talenta i obrazovanja, nakon nekoliko decenija slomio u tuzi i depresiji? ‘Otišla je jedna dobra osoba’, rekao je za Novosti glumac Branko Cvejić, koji je s Nedom igrao u filmu ‘Višnja na Tašmajdanu’. ‘Snimiti sto deset filmova nije mala stvar, a ona je to uradila. Tužan sam’, dodao je Cvejić.

O Nedinom kasnijem životu na svoj način puno govori rana dokumentarna emisija ‘Mala Neda’ u režiji Srđana Điđe Karanovića, koja prati mladu glumicu, koja tada ima 17 godina, nakon uspjeha njezinog filma ‘Višnja na Tašmajdanu’ u Moskvi, a kasnije i u Puli. Postoji u njoj rečenica Nedine majke iz pulske Arene koja govori o tom vratolomnom uspjehu koji su morala ponijeti nejaka leđa njezine kćeri: ‘Nadam se da ako Neda bude jaka u sebi, da će ona onda pronaći svoju sreću…’ Glumci, naročito na Balkanu, nažalost, nisu jaki ljudi, oni su u pravilu vrlo osjetljivi, često sramežljivi i pred uspjehom koji prema njima juri tristo na sat nemaju pravu obranu. Lutaju, rade čudne stvari, nesretni su, odlaze u neredu i umiru mladi ili prije vremena… Neda Arnerić nije bila dovoljno jaka u sebi i to je često priznavala; djevojka bez djetinjstva, koja je redovno završila samo dva razreda gimnazije, a ostale je na brzinu spakirala u avionu, između tri filmska festivala i četiri snimanja. S dvanaest godina snimila je svoj prvi film, a onda prerano, sa šesnaest, upisala kazališnu akademiju i prekasno, s trideset, završila studij povijesti umjetnosti. Kako je sama govorila, uvijek su se o njoj brinuli stariji: roditelji, kolege glumci, režiseri i velike zvijezde, koji su joj naređivali što mora raditi i koji nikada nisu bili do kraja zadovoljni. ‘Uvek sam morala biti još lepša, još bolja i još pametnija’, govorila je na kraju svog života Neda Arnerić. Vjerojatno zato nije mogla izgraditi tu vlastitu unutarnju snagu, nije mogla reći ‘ne’, nije mogla živjeti samo svoj život, jer je neprestano ovisila o drugima. ‘Ja zaista nisam osećala vlastitu popularnost, pogotovo ne da sam ja nekakav seks-simbol bivše države’, govorila je Neda. Ta nametnuta inferiornost se, kao i sve drugo, u životu kad-tad plaća; udala se kao klinka za redatelja Dejana Karaklajića, pa onda za glumca Radu Markovića koji je od nje bio stariji 32 godine. Pretjerivala je s dobrotom, kako je za nju u kratkom razgovoru za Novosti rekao njezin dugogodišnji prijatelj Ivan Klemenc, profesor na kazališnoj akademiji u Novom Sadu. Odnosno, Neda Arnerić je bila i krhka i jaka u isto vrijeme. Ne-da, kako je samu sebe nazivala.

Kada ju je Irfan Mensur zvao da glumi u njegovoj predstavi, Neda ga je pitala kako se sjetio baš nje, i tu vrstu skromnosti ona je sasvim iskreno nosila i onda kada je bila na početku i onda kada je iza sebe imala silne filmove i nagrade, kaže nam Mensur

Konačno, Neda Arnerić udala se za liječnika Milorada Mešterovića, kojeg je upoznala baš nakon predstave ‘Mušica’ 5. rujna 1981. i s njime sretno živjela 37 godina. Nakon njegove bolesti i smrti ona se slomila i za nju se sve srušilo, kako je sama rekla. Imala je, čini se, nešto od sindroma Marilyn Monroe: Neda je bila djevojka koja se čitav život zubima držala za toplinu i ljubav, koju su joj slava i popularnost tako halapljivo oduzimali. Kada je te ljubavi na kraju nestalo, osjetila se izgubljenom i beskrajno tužnom, poput psetanceta na kiši. Ironično, kada su je jednom pitali što bi bila da je netko drugi, odgovorila je da bi najradije bila pas, a na pitanje čega se najviše boji, odgovorila je da je to gubitak prijatelja. Također, najdraža riječ za nju bila je ‘harmonija’. Tu harmoniju je tražila čitav život, panično se bojala da će ostati sama i jedino je mogla voljeti nekom skrušenom ljubavlju u kojoj se više daje nego dobiva.

Slično je rekao i glumac Irfan Mensur, kojeg smo telefonom zvali u Beograd. ‘Ne znam nikoga kome je Neda ikada išta u životu loše napravila’, kazao je Mensur. Neda je nedavno igrala u predstavi ‘Kabare Basara’ u njegovoj režiji, a temeljenoj na ironičnim kolumnama Svetislava Basare o događajima iz budućnosti, u Srbiji 2194. godine. Predstava je bila dobra, ali je prolazila loše – mnoga gostovanja bila su otkazana jer je Basara trn u oku mnogim malim i velikim vlastodršcima u Srbiji. Kada ju je Mensur zvao da glumi u njegovoj predstavi, Neda Arnerić ga je pitala kako se sjetio baš nje, i tu vrstu skromnosti ona je sasvim iskreno nosila i onda kada je bila na početku i onda kada je iza sebe imala silne filmove i nagrade, kaže nam Mensur. Nagradu za životno djelo ‘Pavle Vuisić’ Neda Arnerić je dobila 2010., a osam godina kasnije nagradu ‘Beogradski pobednik’ za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. ‘Jednog dana kada se bude pisala nova istorija jugoslovenskog filma, poglavlje o Nedi Arnerić biće jedno od izuzetno važnih poglavlja’, rekao je Radoslav Zelenović, upravnik Audiovizualnog arhiva Srbije.

Oni ljudi koji su voljeli zemlju Jugoslaviju, a naročito glumci, za njom su tugovali intenzivno. Jedna od njih bila je i Neda Arnerić. Drugačije vjerojatno nije moglo ni biti: otac joj je bio liječnik rodom s Korčule, majka domaćica iz Beograda, dobar dio djetinjstva i mladosti provela je u Istri, a njezina popularnost prelijevala se i preko granica bivše države. Njezino najveće razočarenje bio je rat na južnoslavenskim prostorima, a posljedica užasa i ogorčenja onime što se događalo u Srbiji 1990-ih bilo je njezino pristupanje Demokratskoj stranci Zorana Đinđića i sudjelovanje na maratonskim višemjesečnim demonstracijama protiv Miloševića zimi 1996. godine. U dvijetisućitima Neda je neko vrijeme bila narodna poslanica u Skupštini Srbije, ali nakon ubojstva premijera Đinđića vrlo brzo je izašla iz Skupštine, shvaćajući da čovjek mora na sebe navući oklop od svih sedam smrtnih grijeha da bi se uopće bavio politikom.

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme pojavila tri puta: igrala je u filmu ‘Aleksi’ redateljice Barbare Vekarić, u Zagrebačkom kazalištu mladih u predstavi ‘Živjet ćemo bolje’ Maje Hrgović i u režiji Senke Bulić, a krajem 2018. došla je na premijeru predstave ‘Kiklop’ u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu.

Na kraju, narodi i narodnosti Jugoslavije odužili su se Nedi Arnerić za njezinu glumu, šarm i dobrotu. Početkom 2000. provedena je anketa u bivšim glavnim gradovima jugoslavenskih republika, prijestolnicama novih država, s pitanjem: Što za vas predstavlja Jugoslavija? Na vrhu liste odgovora, između Cedevite, bajadera, Politikinog zabavnika i bombona 505 sa crtom, izdvajala su se samo dva imena – Tito i Neda Arnerić.

1/3