Novosti

Kultura

In memoriam: Vrhunski, tihi i samozatajni profesionalci

To i jest tragedija, da nismo prepoznali Nadu Pinter i Andriju Zafranovića, čija su imena od europskog i svjetskog značenja. I to zato što su ih se ovdje plašili angažirati, rekao je Veljko Krulčić, a Rajko Grlić ističe da su oni obogatili i nadogradili njegov filmski put

Large d1 nada pinter havc 1

Nada Pinter (foto HAVC)

Otkako je prije više od godinu dana započela pandemija koronavirusa, a s njome zamro društveni život, u toj nastaloj tišini odzvanjaju smrti istaknutih umjetnika i kulturnih radnika. Premda nisu sve posljedica virusa, ova je kulturna sredina od početka pandemije ostala bez Igora Vuka Torbice, Zoje Odak, Dušana Jovanovića, Ivana Kožarića, Anđelke Martić, Pere Kvrgića, Mustafe Nadarevića, Božidara Violića, Marijana Crtalića, Alema Ćurina, Mire Furlan i Đorđa Balaševića, a odnedavno i bez preminule sekretarice režije Nade Pinter i Andrije Zafranovića koji je, prema riječima kolega i kritičara jedan od najznačajnijih montažera u bivšoj Jugoslaviji i šire. Unatoč tome potonji filmski radnici mahom su ostali nepoznati široj domaćoj javnosti, no njihova umjetnička postignuća i ostavština, koji su i povod ovome tekstu, nadilaze uobičajeni ljudski radni vijek. Dovoljno je kazati da su Nada Pinter i Andrija Zafranović radili na ukupno čak više od dvjesto filmova, od kojih su neki neupitni klasici, priznati i nagrađivani ne samo u bivšoj Jugoslaviji i državama nastalim njezinim raspadom, nego i mnogo šire.

U društvu u kome su i umjetnost i kultura poniženi i poništeni takvi ljudi jednostavno nisu potrebni. No oni su, usprkos svemu tome, postojali, postoje i postojat će. Oboje su svoje veliko umijeće i njegove plodove ostavili kao javno dobro – kaže Rajko Grlić

Upravo po takvoj karijeri pamtit ćemo Nadu Pinter koja je radila i s glasovitim redateljima poput Ridleya Scotta, Stevena Spielberga, Martina Scorsesea i Johna Moora, i to na filmskim blockbusterima kao što su "Gladijator" i "Pad crnog jastreba". Njezin bivši suprug, snimatelj Tomislav Pinter u svojoj filmskoj autobiografiji "Blijeda sjećanja" navodi da je netom nakon njihove rastave, Nadi kao skripterici ulazak u visokobudžetske holivudske produkcije omogućio Branko Lustig. No, rekli bismo, ne bez razloga: renome je već bila (iz)gradila kao sekretarica režije u mnogim jugoslavenskim filmovima, poput mitske "Sutjeske" Stipe Delića, "Povratka" Antuna Vrdoljaka, "Obećanoj zemlji" Veljka Bulajića, a surađivala je i sa Zoranom Tadićem, Dejanom Aćimovićem i posebno Rajkom Grlićem, studentom praškog FAMU-a, jedne od najboljih europskih filmskih akademija na kojoj je, također na Odsjeku filmske i televizijske montaže diplomirao i magistrirao Andrija Zafranović, dobitnik tri pulske zlatne arene kao i nekolicina drugih jugoslavenskih uglednih režisera koji su ondje studirali krajem 1960-ih do sredine 1970-ih godina.

Srpski redatelj Darko Bajić u povodu Zafranovićeve smrti kazao je da na svijetu postoje samo tri montažera koji su uradili više od stotinu filmova, a jedan od njih je i Andrija Zafranović. "Mnoge filmske reditelje naučio je da se bore za svoj film, do kraja i kako da iza tog svog filma stoje", kazao je Bajić.

Andrija Zafranović

Andrija Zafranović (Foto: Facebook)

Osim što je radio na filmovima Darka Bajića među kojima su najpoznatiji "Bićemo prvaci sveta" i "Ime naroda", s njime je dijelio i profesuru na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Jednako tako valja istaknuti i Zafranovićev rad na brojnim klasicima jugoslavenskog filma kao što: "Balkanski špijun", "Čudo neviđeno", "Gluvi barut" Bahrudina "Bate" Čengića, "Kraj rata" Dragana Kresoje,"Otac na službenom putu", "Dom za vešanje" i "Arizona Dream" Emira Kusturice, kao i "Haloa – praznik kurvi" u režiji njegova brata Lordana Zafranovića. Snažno je utjecao na rad redatelja Rajka Grlića, a u tom kontekstu osobito treba istaknuti njegov filmski kvintet: "Čaruga", "Karaula", "Josephine", "Neka ostane među nama" i "Ustav Republike Hrvatske".

Rajko Grlić za Novosti je naveo brojku od 155 filmova na kojima je Andrija Zafranović radio te ističe da su Nada i Andrija obilježili njegovu filmsku karijeru jer su velik dio sebe ugradili u njegove filmove.

– Oni nisu samo obilježili moj put kroz film, već su ga obogatili, nadogradili, učinili neizmjerno boljim i što je možda i najvažnije: lakšim i veselijim. S Nadom sam počeo raditi još 1975 godine; jednu veliku dokumentarnu seriju, dugometražni dokumentarni film i četiri igrana filma. S Androm sam radio pak od 1989. Kroz njegove ruke prošlo je sve što sam snimio od "Čaruge" do danas. U tom razdoblju ne samo da smo zajedno snimali i montirali filmove, već smo prije svega bili prijatelji – ističe Grlić.

Bila je to stara filmska garda, potpuno posvećena svom poslu. Nada Pinter pametna sekretarica režije, dakle desna redateljeva ruka. Andrija, tiši od brata Lordana, predavao je i na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti i praškoj Akademiji – govori Veljko Krulčić

U svojoj knjizi "Neispričane priče" iz 2018. Grlić jednim detaljem posebno dočarava Zafranovićev karakter: "Čovjek pored kojeg možete sjediti tako dugo u tako malom prostoru, a da pritom ostanete normalni, mora vam biti drag. Andrija je upravo to: tiha i mudra osoba koja dječački uživa u kombinatorici, u slaganju i preslagivanju, u pronalaženju emotivnih točaka koje su mu važnije od bilo koje narativne logike".

Pitamo zatim redatelja kako bi valorizirao rad i nasljeđe koje su to dvoje filmaša ostavili onima koji ga znaju prepoznati i koji će ga cijeniti ubuduće. I Nada i Andrija, govori Grlić, bili su prije svega vrhunski, tihi i samozatajni profesionalci zaljubljeni u svoj posao. Naglašava da na ljudima poput njih, s takvim znanjem i posvećenošću filmu, počiva i po njima se mjeri vrijednost jedne kinematografije.

– Naša, ne samo kinematografija, nego i kultura, to nikada nije znala cijeniti. Kada ste vidjeli da je nacionalni festival u Puli nekome od tih ljudi odao počast, da su dobili nagrade za životna djela ili da je netko nešto ozbiljno pisao o njima? U društvu u kome su i umjetnost i kultura poniženi i poništeni takvi ljudi jednostavno nisu potrebni. No oni su, usprkos svemu tome, postojali, postoje i postojat će. Oboje su svoje veliko umijeće i njegove plodove ostavili kao javno dobro i nadam se da će barem u budućnosti to nekome nešto značiti – govori Grlić.

Dodaje da mu je teško, ali i nemoguće, pogotovo u trenutku kada ga njihova smrt još silno boli, prepričavati događaje i anegdote iz tog, kako naglašava, golemog dijela života.

– Možda jednoga dana kada glava i srce barem prividno zakrpaju tu rupu koja je s njihovim odlaskom u meni nastala – zaključuje Rajko Grlić.

Veljko Krulčić, filmski novinar i publicist, ističe svoje poznanstvo s Nadom Pinter i Andrijom Zafranovićem jer iako nisu prijateljevali, susretali su se povremeno u različitim situacijama i društvima gdje bi razgovarali.

– Bila je to stara filmska garda, potpuno posvećena svom poslu sa svim svojim specifičnostima. Nada Pinter, lijepa, diskretna i pametna sekretarica režije iz zagrebačke Preradovićeve ulice, dakle lijeva i desna redateljeva ruka što je uloga koja traži punu posvećenost. Andrija, karakterno suzdržaniji, tiši od brata Lordana, manje je radio u inozemstvu, da bi poslije postao predstojnik Katedre na beogradskoj Akademiji umetnosti i redovni profesor na praškoj Akademiji. No ono što treba reći jest da jugoslavenska kinematografija u kojoj je do početka 1990-ih radio bila, da se ne zavaravamo, istovremeno i europska i svjetska. Pa "Otac na službenom putu" na kojem je radio dobio je Grand Prix na glasovitom filmskom festivalu u Cannesu – podsjeća Krulčić.

Iznimna vrijednost Zafranovićevog rada ogleda se, nastavlja Krulčić u njegovoj nesebičnoj želji za radom s kolegama debitantima. Osim što je montirao njihove prve filmove, koji su iznimno važni za svakog filmaša, honorar mu pritom nije bio presudan. Našeg sugovornika pitamo za ocjenu njihove uloge i prisutnosti u našoj kulturi.

– To i jest najveća tragedija, da to dvoje ljudi, čija su imena od europskog i svjetskog značenja u svom poslu, svojoj profesiji i strasti, jer to nije bila samo njihova profesija već i strast, nismo prepoznali. Nisu bili prepoznati, jer su ih se na neki način ovdje plašili angažirati. Jer njih nitko nije mogao folirati, bile su to jake ličnosti. Ali s druge strane nisu se voljeli isticati, bili su samozatajni. Njihova posvećenost poslu, bila je i proizvod producenata i redatelja koji su ih angažirali, znajući da će svojim kreacijama i zalaganjem napraviti nešto što će ispasti na koncu na visokoj razini – tvrdi Krulčić.

– Nadu, da tako kažem, nitko u Hrvatskoj nije fermao. Frapira me da gospođu Pinter nije nikad nitko pozvao na zagrebačku Akademiju, pa makar kao gošću predavačicu, gdje je po mom mišljenju trebala i mogla otkriti mnoge tajne, posebno filmske produkcije, čime bi i kod nas dobila priznanje svemu onome što je napravila u umjetnosti. Pa ipak njihovi tragovi svakako će ostati– kaže Veljko Krulčić.

Filmski redatelj mlađe generacije Nebojša Slijepčević, autor nagrađivanog dokumentarnog filma "Srbenka", smatra da je filmska montaža unikatna profesija, možda stoga i mrvicu važnija od drugih u toj umjetnosti. Ističe da je mnogo filmova nastalo tek u montaži. U to se i osobno uvjerio još kao debitant, kada je dobio priliku raditi s Andrijom Zafranovićem.

– Andriju Zafranovića sam poznavao kratko, 2012. smo proveli nekoliko tjedna radeći zajedno, i nikad ga kasnije više nisam susreo. No presudno je utjecao na moj daljnji autorski rad, više nego itko prije i poslije njega. Tada sam montirao svoj prvi dugometražni dokumentarac, "Gangster te voli" i kao pravi početnik mučio sam se sa slaganjem cjeline. Dobili smo neke novce od njemačkog koproducenta i mogli smo si priuštiti da unajmimo supervizora montaže. Andrija je odmah pristao, nije ga smetalo što ima posla s debitantom. Iako sam do tada već imao iza sebe završenu Akademiju i deset godina profesionalnog režiranja, idućih tjedana osjećao sam se kao osnovnoškolac. Način na koji je on razmišljao o filmu, i kako je vidio veze među kadrovima, bio je daleko ispred mojeg tadašnjeg znanja i iskustva. No, osim što je fantastično razumio medij filma, Andrija je podjednako fantastično razumio ljude. Bio je veliki umjetnik, i vrlo zanimljiv, duhovit čovjek – zaključuje Nebojša Slijepčević.

I da je samo to, već bi bilo dovoljno.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više