>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Islamska država Hrvatska

Iz izvještaja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU Hrvatska se čita upravo kao predkoronska Islamska država, ona kakvom su nas plašili prije pet-šest godina, onakva dakle kakva bi bila da se ludi kalif onomad zaista dobacio do granice Khartoum-Kandahar-Virovitica

Prije pet-šest godina, sjetit ćete se toga, svi su svjetski mediji objavili vijest da je Islamska država Iraka i Levanta, zloglasni ISIL, iz svoga naziva ukinula lokalnu iračko-levantsku atribuciju i službeno se proglasila nadregionalnom, globalnom Islamskom državom. Svoje nove i šire geostrateške ambicije samoproglašeni je kalif Abu Bakr al-Bagdadi prisnažio tada i kartom svog kalifata, veličanstvenog šerijatskog imperija što se razbaškario globusom sve od Portugala do Kine, od afričkog ekvatora na jugu do Beča na sjeveru, pa su vijesti s Levanta ovdašnje novine i portali popratili paničnim naslovima kako ‘ISIL u svojim granicama želi i Hrvatsku!!!’ i kako ‘Kalif al Bagdadi osvaja Lijepu našu!!!’.

Bilo je to u ono vrijeme prije pandemije koronavirusa, kad je gotovo sedamdeset posto svjetske industrije panike živjelo isključivo od Bagdadijevih glavosječa, videozapisa njihovih naročito okrutnih egzekucija i turobnih vijesti iz Islamske države, u kojoj je ukinut praktički i faktički sav ljudski život osim strogog prakticiranja islamske vjere, šerijatskih zakona i vjerskih društvenih konvencija. Proizvođači straha ulagali su tih dana silan trud u plastično dočaravanje šerijatske Europe, napose Lijepe naše, kakva bi bila da se ludi kalif za pet-šest godina zaista dobaci do granice Khartoum-Kandahar-Virovitica, pa da u europskom kalifatu i islamskoj Hrvatskoj ne ostane baš nikakav drugi život osim vjerskog.

Zgodno se toga prisjetiti danas, tih pet-šest godina kasnije, kad je mračna Islamska država fanatičnog vjerskog vođe Bagdadija već daleka prošlost, a civilna europska Hrvatska modernog Andreja Plenkovića sve bliža sadašnjost. Kako pak ta moderna civilna Hrvatska i njena europska sadašnjost izgledaju, plastično je pokazala vijest o dvadeset milijuna kuna koje je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, kao svake godine, razdijelilo u okviru Programa ulaganja u zajednicu, a prema potrebama – sad citiram – ‘šire lokalne zajednice za ulaganje u obnovu, izgradnju i rekonstrukciju građevina javne namjene čija će provedba pridonijeti jačanju socijalne kohezije, izvornih vrijednosti, vjerskih sloboda i očuvanju kulturne baštine, kao i drugih građevina javne namjene koje imaju utjecaj na širu lokalnu zajednicu’.

Iako je novac već odavno podijeljen, Ministarstvo je detaljnu specifikaciju objavilo tek ovih dana, i to nakon inzistiranja novinara Indexa Ilka Ćimića, nevoljko na koncu otkrivši posve nevjerojatan podatak kako su od stotinu dvadeset četiri prihvaćena i financirana projekta gotovo devedeset posto njih – čak stotinu i deset! – projekti Katoličke crkve i njenih župa, samostana, svetišta, sjemeništa, biskupija, nadbiskupija i svećeničkih domova, za obnovu i sanaciju crkvenih krovova, zvonika, fasada, oltara, križeva, kapelica, stepeništa, parkirališta i garaža, uključujući – ovo se sad ne zajebavam – i numizmatičku zbirku župe Uznesenja Marijina na otoku Zlarinu.

Doda li se toj brojci i pet projekata srpske i makedonske pravoslavne crkve, ispada da od stotinu i dvadeset četiri projekta za one, kako se zove, ‘javne namjene s utjecajem na širu lokalnu zajednicu’, samo njih devet nisu pod mantijom crkve: od tih devet, pak, svega su tri projekta iz javnog zdravstva – sanacije i popravci u bolnicama u Virovitici i Slavonskom Brodu, te u slavonskobrodskoj Poliklinici za rehabilitaciju djece Zlatni Cekin – tri su iz područja obrazovanja, dva su manja ulaganja u dječje vrtiće i cijeli fantastičan jedan iz kulture: stotinu pedeset hiljada kuna za modernizaciju rasvjete u dubrovačkom kazalištu Marina Držića.

Recimo da je jedan jedini odobreni projekt iz područja kulture – jedan od, podsjećam, stotinu dvadeset četiri, odnosno tristo hiljada od dvadeset milijuna kuna, dakle, samo trenutak da izračunam, bijednih 0,7 posto – otprilike i realna slika suvremene Hrvatske i položaja njene nadaleko slavne tisućljetne uljudbe. Najzad, vidljivo je to već iz propozicija famoznog Programa ulaganja u zajednicu, gdje u stavci 2.1. javnog natječaja – ‘Važnost projekta s obzirom na ciljeve i prioritete’ – lijepo piše kako se ‘projekti koji pridonose zadovoljenju vjerskih potreba’ valoriziraju s osam bodova, dok oni koji ‘pridonose podizanju kvalitete usluga u kulturi’ nose samo četiri boda. Što znači da je samo jedan od stotinu i deset projekata s kojima je aplicirala Katolička crkva – evo, recimo, upravo ona numizmatička zbirka zlarinske župe Uznesenja Marijina – dobio dvostruko više novaca od dubrovačkog teatra. Odnosno, ono što se reče sljedstveno, točno dvostruko više od svih projekata u kulturi Republike Hrvatske u 2020. godini, ukupno, uopće.

Tri stotine hiljada kuna, uostalom – priznat ćete i sami – lijepa je i vrijedna numizmatička zbirka.

Recimo stoga da je to razumljivo. Recimo da je razumljivo i to da su se na budžetu državnog Programa našle svega tri hrvatske škole: u rečenoj rubrici ‘Važnost projekta s obzirom na ciljeve i prioritete’, naime, čak i ‘obrazovne usluge’ nose manje bodova od ‘vjerskih potreba’. Zanemarimo čak i ljupki detalj po kojemu se vjera u izvještaju Vladina ministarstva tretira kao ‘potreba’, a kultura i obrazovanje kao ‘usluge’, odnosno uslužna djelatnost: ako je sve to, kako rekoh, i razumljivo – stvarno, koji će nam kurac škole i kazališta? – nešto je teže razumljivo da su novac Ministarstva regionalnog razvoja nasuprot stotinu i deset projekata Crkve dobile samo tri zdravstvene ustanove (brojkom: 3, prstima jedne ruke: tri).

Usred svjetske pandemije koronavirusa, usred drugog vala globalne pošasti usred turističke sezone, dok hrvatsko javno zdravstvo stenje pod svakodnevnim rekordima zaraženih i oboljelih – usprkos tome što ‘projekti koji pridonose podizanju kvaliteta zdravstvenih usluga’ u natječaju Ministarstva nose uvjerljivo najviše, dvanaest bodova – hrvatske su bolnice, eto, iz programa za financiranje projekata javne namjene dobile govnjiva četiri posto novca, ili okruglo dvadeset i dva puta manje od Crkve.

Ukratko – i to bi po prilici bila poanta – ako usporedba Hrvatske s ISIL-ovim šerijatskim imperijem pet-šest godina nakon one strašne mape Velike Islamske države od Magreba do Zagreba i jest pretjerana, onda je pretjerana samo na ISIL-ovu štetu: da je poživio tih pet-šest godina, i da se 2020. našao poharan koronavirusom, čak bi i Bagdadijev kalifat među stotinu i dvadesetak projekata financiranih iz budžeta nekakvog ministarstva regionalnog razvoja i saudijskih fondova – uz stotinjak projekata obnove sunitskih džamija, te rušenja onih šijitskih – ugurao barem desetak područnih bolnica i domova zdravlja u iračkoj provinciji.

Da je, metnimo, ISIL-ov glavni čovjek za financije Fadil Ahmed al-Hajali velikom kalifu donio onakav izvještaj o raspodjeli novca za javne namjene kakav je ministar regionalnog razvoja ispostavio Andreju Plenkoviću i hrvatskoj javnosti, bogami bi i mu sam premijer Abu Bakr al-Bagdadi rekao: ‘Jebiga, Ahmede, stotinu i deset džemata, sto i deset džamija, munara, mesdžida i šehitskih mezarja! Što će svijet reći, pobogu, Ahmo?’

Ovako, iz izvještaja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU Hrvatska se čita upravo kao predkoronska Islamska država, ona kakvom su nas plašili prije pet-šest godina, onakva dakle kakva bi bila da se ludi kalif onomad zaista dobacio do granice Khartoum-Kandahar-Virovitica: mračni, turobni katolifat na rubu Europe, u kojemu je na kraju službeno ukinut sav ljudski život osim strogog prakticiranja vjere, vjerskih zakona i vjerskih društvenih konvencija.

Danas, onih pet-šest godina kasnije, moderna europska Hrvatska iz Programa ulaganja u zajednicu financira samo jedno kazalište više nego što ih je onomad na svom teritoriju financirala Islamska država: jednu dakle jedinu kulturnu ustanovu više od vjerske paradržave u kojoj je svaka bezbožna kultura bila zabranjena pod prijetnjom smrtne kazne javnim gaženjem tenkom.

Danas, 2020. godine, jedina je razlika između Islamske države i katoličke Hrvatske u tome što Islamske države više nema.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2